Preskupi ili nesposobni?

Koliko nam još treba biti gore, da bi nam počelo biti bolje? Iz iskustva znamo da uvijek može biti gore, ta prije dvadesetak godina smo i rat preživjeli. No ova kriza koja evo ulazi u šestu godinu iscrpila je već i najizdržljivije. Premijer nam šalje signale da ćemo naredne godine početi izlaziti iz krize, a onda, baš u izbornoj godini, trebao bi uslijediti rast. Nema sumnje da su Milanović, Linić i ekipa zatekli svašta, da smo u dugovima do grla, no u ove dvije godine već su trebali isprifilirati nekakav razvojni pravac, dati malo više nade i optimizma. Možda ne baš onakvog kakvo je vladalo u obrani, obnovi, ili gradnji autoceste, nego ipak nešto. Jer ovo što se  najavljuje za početak te »zadnje« krizne godine ne ulijeva previše nade.
Cijenu rada treba još više kresati, kažu »socijaldemokratski« kreatori naših zakona, pa kao recept donose ukidanje putnih troškova. U Srbiji su išli korak dalje i zaposlenima najavlju ukidanje polaćenog godišnjeg odmora, pokazuju kako rezerve za kresanje nekakvih stečenih prava još ima. Tih samoposebi razumljivih prava kao što su plaćeni godišnji odmor, putni troškovi, besplatna zdravstvena zaštita, plaćeno bolovanje, besplatan vrtić, besplatna škola i još ponešto takvih »gadosti« naslijeđenih iz socijalizma na putu su ukidanja. Sve to, kažu, uzrokuje povećanje cijene rada hrvatskog radnika pa smo zato nepogodni za ulagače.
Naši radnici neće, poput onih u Indiji ili Kini, raditi za šaku riže i zato smo skupi. U Mardešiću već godinama muku muče kako naći radnike s otoka jer tamo nitko ne želi raditi za 2.300 kuna plaće koliko je uprava odredila da vrijedi njihov rad pravdajući se malim mogućnostima prodaje proizvoda. Jesenas se na taj problem nadovezalo pitanje troškova prijevoza. Slična je situacija i u drugim ovdašnjim riboprerađivačkim tvrtkama koje imaju potrebe za puno uglavnom tek priučenih ruku za najjednostavnije poslove. A onih složenijih je malo jer se industrija svela na pet-šest tvrtki.
Ako se ide najjednostavnijom ekonomskom logikom prema kojoj nešto na tržištu vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti, pitanje je vrijedli li uistinu proizvodni rad u Hrvatskoj tako malo. Ili oni koji ga plaćaju ne znaju na drugi način osigurati uštede, prihode i dobit? Širenje poslova je uvijek sveobuhvatnije rješenje od politike kresanja troškova u postojećem sustavu. No kako to objasniti neinvetnivnim poslodavcima?
Nakon pljački u pretvorbi, dio hrvatskih poslodavaca se više trudio ugurati u sustave poticaja u kojima su se na raznim razinama dijelile milijarde kuna. Široj javnosti nije baš poznato po kojim su se kriterijima dijelili svi ti silni poticaji što u poljoprivredi, što ostalom gospodarastvu, ostaje samo slika da su oni najmoćniji dobivali najviše. A kakva je kontrola utrošenog novca također je nepoznato. Umjesto politike poticaja, možda bi bilo primjerenije imati sustave izjednačavanja s tržišnim uvjetima razvijenijih ekonomija, ako im se već želimo približiti.
Ali u svakom slučaju bi trebalo biti bjelodano jasno tko je sve koliko i za što dobio. Ako se sav taj poticajni novac ne koristi na pravi način, eto još jednog razloga zbog kojeg je cijena rada u Hrvata velika. A ne rješenja tražiti u ukidanju troškova prijevoza ili plaćenog bolovanja.