17 °C
Online izdanje
Ponedjeljak, 24.travnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Kolumne
RSS feed
Današnji broj
Kolumne
Povratak
Osobni pogled
Deklaracija o jeziku "regiona"
Piše: Hana Radulić

Iako bi danas trebao biti predstavljen cjelokupni tekst, kako su je inicijatori nazvali - Deklaracije o zajedničkom jeziku, već do sada otkriveno jasno ukazuje da je riječ o čistoj političkoj, štoviše velikosrpskoj provokaciji kroz još jedan na neuspjeh osuđeni pokušaj oživljavanja nekad službenoga, a u stvarnosti nepostojećeg "hrvatskosrpskog/ srpskohrvatskog" jezika, pojma koji je nepovratno prohujao zajedno s raspadom bivše jugoslavenske države.

Potpisnici navedene deklaracije iz četiri države - Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore, u kojima se po njima govori istim jezikom, pod krinkom nebulozne "proizvodnje opuštenijeg odnosa prema jeziku" i "smirivanja identitetsko-jezičnih strasti" žele u hrvatski javni govorno-pisani prostor službeno inaugurirati taj, kako smatraju, zajednički standardni jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, i tako doskočiti, po njima nepotrebnoj "praksi prevođenja i izmišljanja razlika tamo gdje one ne postoje."

Objašnjenja za to nekih od potpisnika "sarajevske" deklaracije, više su zapanjujuća nego zabrinjavajuća, pa tako Ante Tomić navodi da "treba priznati tu jezičnu realnost jer svi razumiju seriju Lud, zbunjen, normalan, kao i Gibonnijeve pjesme." Iako i engleski jezik mnogi u Hrvatskoj razumiju, nitko normalan ne zagovara da on, uz hrvatski, postane u Hrvatskoj službeno sredstvo komunikacije. Razumijevanje drugog jezika i njegovo neprevođenje nipošto ne govori o tome da je riječ o istome jeziku, što pokazuje slučaj Češke i Slovačke, država u kojima se zbog velike jezične sličnosti, kao i činjenice da oba naroda dobro razumiju jezik onoga drugog, jezici obostrano ne prevode, unatoč nespornoj činjenici po kojoj su češki i slovački dva po mnogo čemu zasebna jezika. Da je jezik jedno od najsnažnijih obilježja nacionalne samobitnosti jednog naroda i njegove države, i koliko je važan u razvoju nacionalnog identiteta budućih generacija govori upravo primjer Slovačke u kojoj se literatura s češkoga ne prevodi na slovački, osim ukoliko nije riječ o knjigama za djecu.

Nemušta objašnjenja nekih potpisnika deklaracije poput Dragana Markovine idu još dalje, pa tako ovaj povjesničar uz "dozvoljavanje" da svaka od četiri države nazove jezik kako hoće, kazuje kako je cilj deklaracije i smanjiti "konstantnu agresiju prema govornicima autohtonih jezika." Gdje to Markovina vidi agresiju prema govornicima bilo kojeg jezika ili narječja? U Hrvatskoj, kao valjda ni u većini drugih država, nitko nikome ne brani da govori onako kako zna i kako je naučio, odnosno da se služi govorom svoga kraja - bilo da je riječ o dijalektima ili jezicima manjina. Ono što se, međutim, ne smije i zasigurno neće dogoditi, a što je krajnji cilj potpisnika i pobornika deklaracije koji niti ne skrivaju, jest da se u svim područjima javnog i društvenog života u Republici Hrvatskoj - dakle u obrazovnom sustavu, sudstvu, vojsci, medijima i drugdje, sporazumijevanje više ne odvija, kako je zajamčeno Ustavom, na hrvatskom jeziku, već na tom tobože zajedničkom "hrvatskosrpskom", a kojega inicijatori deklaracije nazivaju "zajedničkim standardnim jezikom policentričnog tipa i jezikom kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama." No, na žalost okupljenih iz "regiona", i ova najnovija jezikoslovna agresija na Hrvatsku, a zapravo drska politička provokacija, može kao i uvijek do sada naići jedino na otpor i osudu ogromne većine hrvatskog naroda.

Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr