Za Zadrane smo bili srbočetnici

U gradu više nije moglo da se govori ekavski jer bi odmah uslijedile provokacije. Sa prozora svoje kancelarije gledam djecu kako idu u vrtić i pjevaju. O banu Jelačiću. Imao sam običaj da od stana do kasarne svakoga dana idem pješice. Prelazim preko mosta i gledam. Ispred mene idu osnovci i pjevaju: “U boj, u boj, za narod svoj”
Optuženi ratni zločinac general Momčilo Perišić, 2002. objavio je svoja viđenja događanja u Zadru 1991. Podsjetimo se, Perišić je tad obnašao dužnost zapovjednika Artiljerijskog školskog centra JNA, ali tadašnji pukovnik više slovi kao personifikacija razaranja Zadra od strane JNA. No zbog tih djela, Perišić nije optužen u Haagu, nego zbog sudjelovanja Vojske Jugoslavije u događajima u BiH. Perišić događanja u Zadru ne vidi samo kroz prizmu neprijateljskog vojnika već je njegov iskaz doziran potrebnom količinom arogancije i bahatosti. Malo je poznato da je Perišić diplomirani psiholog koji vješto u ratnu priču ubacuje svoju vrstu istine, namjerno iskrivljujući podatke pa čak i poznata imena i prezimena, kako bi ostalima uskratio njihovu ulogu u ratnim događanjima. Njegovo svjedočanstvo i danas govori kako se Perišić odnosio prema gradu u kojeg ga je doveo Slovenac, general Konrad Kolšek.
Prije dolaska u Zadar, Perišić je bio načelnik topništva u Podgorici. Nakon toga dolazi u Zagreb gdje su ga odmah zasmetali Slovenci koj su otvoreno tražili od njega da sve nastavne planove i zapovjedi prema njima izdaje na slovenskom jeziku. Navodno je Perišića tad pitao general Špegelj: “Što si ti, Perišiću, došao u Zagreb, kad nisi iz Hrvatske, a perspektivan si oficir”.
Potčinjen Generalštabu
– Ali, general Kolšek me je visoko cijenio. Tada se baš tražio komandant za Artiljerijski školski centar u Zadru. General Kolšek me je pozvao kod sebe i rekao: “Odlučio sam da tebe pošaljemo. Vidiš kako se razvija situacija. Bit ćeš potčinjen Generalštabu. A znajući kakav si, uvjeren sam da je to pravi potez”, kazivao je budući haaški optuženik Perišić.
O tadašnjem Zadru Perišić govori kao o gradu koji volio JNA jer je vojska sudjelovala u obnovi grada nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, nacionalizam se, po Perišiću, osjećao na svakom koraku.
– Ja sam pratio sve. Od štampe do pozorišnih predstava. Uvlačio se u sve pore života. Tada je predsednik općtine Zadar bio Zorić. I s njim se nekako moglo. Sve još nije bilo uzelo toliko maha. Te 1990. godine su održani izbori. Nije se dozvoljavalo da vojnici glasaju u kasarnama, već po mjesnim zajednicama. Tada je umro Savez komunista, a počeo je da se razvija Pokret za Jugoslaviju. Od oficira i vojnih lica se tražilo da se od stana do radnog mjesta kreću u civilnim odijelima. Za predsjednika općine je došao profesor Ivo Livljanin (Ivo Livljanić op. aut.) i odnosi sa nama su istog časa zahladnjeli. U gradu više nije moglo da se govori ekavski jer bi odmah uslijedile provokacije. Sa prozora svoje kancelarije gledam djecu kako idu u vrtić i pjevaju. O banu Jelačiću. Imao sam običaj da od stana do kasarne svakoga dana idem pješice. Prelazim preko mosta i gledam. Ispred mene idu osnovci i pjevaju: “U boj, u boj, za narod svoj”.
Perišićevi nadređeni su njegove izvještaje o situaciji u gradu smatrali preuveličanima iako je u njima pisao kako se nacionalizam neće moći zaustaviti ako se glavni akteri ne promijene. O prvom susretu s pripadnicima MUP-a, početkom 1991. Perišić je ovako pričao: “Sjećam se, ide naša kolona, ja na čelu i stižemo na Maslenički most. Tada sam prvi put vidio hrvatskog mupovca, sa šahovnicom i otalim simbolima. Zaustavio sam vozilo i stao da ih promatram. I oni su promatrali mene. Kraj njih je stajao milicionar u normalnoj uniformi. Mupovci su držali automate na gotovs prema nama, kao da provociraju. Toliko sam bio opčinjen prizorom da nisam ni primjetio da je cijela kolona prošla i da sam na mostu ostao potpuno sam. Tada sam osjetio pravu jezu da se nalazimo na putu bez povratka.”
Po povratku u Zadar, Perišić je odmah napustio planove i programe obuke pitomaca akademija i viših škola, pokrenuvši borbenu obuku. Danas priznaje da je tu odluku sam donio samoinicijativno. U pauzama kopanja rovova oko kasarni, Perišić je obavljao poduku iz tzv. moralno-političkog vaspitanja s jugoslavenski orjentiranim oficirima JNA. Već u ožujku 1991. trećina nesrpskih oficira JNA već je bila otišla iz drugih kasarna u gradu, ali ne, kaže Perišić, i iz njegovog Artiljerijskog školskog centra.
– A onda sam shvatio da Hrvati hoće da iskoriste te ljude za preuzimanje centra. Zato sam smislio plan. Na čelo borbenih grupa stavio sam upravo Hrvate na koje sam sumnjao. Kada bi krenuli iz kasarni na vježbu, gledao ih je na čelu kolone cijeli grad, pa i ekstremisti koji su ih provocirali. Posijle deset dana većina njih je napustila centar. Ostalo ih je samo jedanaest. Znao sam da će i od njih neki otići. Mogao sam, doduše, da ih uhapsim, jer su već bile počele čarke, ali sam ih pustio da odu. A odlazili su, uglavnom, preko ambulante. Tu bi došao neko od članova njihovih porodica i donio mu civilno odijelo. Presvukao bi se i otišao. To smo, naravno, znali, ali smo ih pustili da odu. Na kraju ih je ostalo sedam. Oni nisu pobjegli, već su zajedno sa nama izašli iz Zadra. I sada su ovdje. I ja se ponosim njima što su ostali u vojsci. Za svoje sunarodnjake oni su bili izdajice, a za Srbe uvijek pod znakom pitanja. Ali ta njihova sudbina se ne može promijeniti. Iselilo se ukupno 37 obitelji, a dan je otkaz za sedmoro članova obitelji. Šesnaest starješina bilo je na stalnom bolovanju, dok su petorica starješina izrazili kolebljivost, govorio je Momčilo Perišić.
“Epsko” svjedočenje
Međutim, kaže Perišić, jugoslovenska opcija dobila je u sljedećem razdoblju, tri žestoke pljuske od kojih se nikada nije oporavila. Bili su to formiranje Pokreta za Jugoslaviju, Šešeljeva četnička opcija s pratećom ikonografijom u Kninu i 9. ožujka1991. kad su se izbile velike antimiloševićevske demonstracije u Beogradu. Perišić tad shvaća da je nova vlast Srbije bila toliko nesposobna, što je za Slovence i Hrvate bio indikator da će se vojska upotrebiti za čuvanje vlasti, a ne za očuvanje Jugoslavije. To se i dogodilo. Tenkovi nisu izvedeni na zagrebačke i ljubljanske ulice već na beogradske.
– Tada je sve krenulo i ubrzano. Takve stvari su dale snagu Tuđmanu da kao jedan osrednji stari vojnik, uz pomoć Špegelja i drugih, dođe od samostalnosti. On je znao da je slabiji. Zato je i težio da u zadarskom zaleđu i Dalmaciji napravi bazu, da oduzme najsuvremenije naoružanje od sva tri školska centra i tako naoruža svoje vojnike i stekne značajnu silu. Četvrtog svibnja je sve i počelo velikom brzinom. Tog dana je u Zadru i zaleđu došlo do velikog narodnog protesta. U grad su se slijevale grupe ljudi sa svih strana, a onda organizirano prolazili kroz dijelove grada pretežno naseljene Srbima. Naprijed su išli ekstremisti i obilježavali srpske zgrade, radnje i stanove, a iza njih grupe sa ćuskijama, štanglama i motkama koje su razbijale prozore, vrata i sve što bi im palo pod ruku. Vojska je u tom trenutku bila sklonjena, ali naoružana. Bili smo spremni. Ako nas napadnu, uzvratit ćemo! Naredio sam da se ne otvara vatra osim u slučaju ako je vojnik ugrožen ili ako neko preskače ogradu. Prvi plotun iznad glava, a onda ako se ne povuku, po nogama. I za artiljeriju sam naredio isto. Prvi plotun manevarskom municijom, pa onda bojevom ali u more. Točno sam odredio mjesto gdje da se ispali. Tek ako nema efekta i napad se ne obustavi, onda se otvara vatra na neprijatelja. U startu je već bilo 30.000 paravojnika pod oružjem, a nas samo 5.000. To je gotovo preko noći naraslo na 80.000 ljudi pod oružjem od Masleničkog do Šibenskog mosta. Za nas je situacija iz minute u minutu postajala sve gora. U Zadru su bila tri školska centra raspoređena u osamnaest objekata koja su sve više postajala ostrvca izolirana od hrvatskih vojnika, pričao je Perišić.
Kasnije, Perišić će svoj “junački” otpor braniteljima Zadra pretvoriti u odu, uspoređujući je patetično s obranom američkih separatista tvrđave Alamo. Namjerno napuhavanje podataka o broju neprijateljskih vojnika, prihvatili su kao istinu i neki viši oficiri JNA koji su služili pod Perišićem, što je svojevrstan primjer svjesnog dezorjeniranja vlastitih ljudi koje je provodio pukovnik Perišić. Nešto prije, u povjerljivom izvještaju tadašnjem načelniku generalštaba JNA Životi Paniću, Perišić traži dozvolu za otvorenije suprostavljanje “…pokušajima organa vlasti da nas oslabe kroz konkretne akcije na poslovima vezanim za narodnu odbranu”. E onda Perišićevo svjedočenje prelazi u epiku, narodnog junaštva. Spominju se kolovoz i rujan 1991. kao najteži mjeseci za opkoljene u kasarnama u Zadru.
– Hrane, municije, vode i svega ostalog bivalo je sve manje, pa je trebalo mnogo hrabrosti, pribranosti i vještine, da se život u takvom okruženju, gdje neprijatelj sa svih strana vreba svaki pokret, učini podnošljivim i da se očuva moral i jedinstvo, i ni po koju cijenu se ne popusti, i kasarne sa naoružanjem, tehnikom i opremom ne prijeđu neprijatelju u ruke Od četvrtog maja, faktički, kada su desetine hiljada hrvatskih ekstremista divljale gradom protjerujući Srbe paleći i uništavajući njihovu imovinu, tražeći da vojska sa Srbima napusti grad i Hrvatsku i preda im u ruke sve čime raspolaže. Vrhunac sukoba je bio napad na objekte u naselju Turske kuće, iz kojih su se oružjem i streljivom opskrbljivala sva tri školska centra, pjevao je u lošoj maniri srpskih narodnih junačkih epova tadašnji pukovnik Momčilo Perišić.
“Gulaš ili pasulj”
Perišić nastavlja: “Što su jedinice Kninskog korpusa prilazile bliže Zadru, njihov bijes prema nama bivao je sve veći. Provale, pljačke, zlostavljanja Srba koji su ostali u gradu, napadi na kasarne sve žešći. Nije bilo ni jednog vojnog objekta u Zadru koji nije bio granatiran. Gađali su nas oružjem koje su neke naše jedinice, kao Varaždinski korpus, predali neprijatelju. Kod nas, srećom, takvih primjera nije bilo. Mi smo bili spremni da se borimo. U prvom redu bile su spremne starješine. Jer da se, recimo, komandant školskog centra PVO u Zadru Trpko Zarakovski (Zdravskovski op. aut.) predao, umjesto što se časno borio, njegov centar bi pao Hrvatima u ruke. Oni bi se dočepali njegovog naoružanja, pa bi onda pao i moj centar, ma kako se mi branili. Zato ni jedna jedinica koja je bila spremna da se bori u ovom ratu nije mogla biti poražena. A svi oni koji su zamijenili teze o praksi i moralu i nisu bili spremni i sposobni za žrtvovanje i prihvatanje lične odgovornosti, nego su u drugima tražili razloge za svoje neuspjehe, morali su da dožive poraz. Bez obzira na njihova naknadna objašnjenja da nisu imali jasna naređenja ili da pred sobom, zbog situacije u kojoj se zemlja našla, nisu imali jasan politički i vojni cilj. Tijekom tih žestokih granatiranja i napada na kasarne izgubili smo četiri vojnika. Iz centra nismo mogli nos da pomolimo od snajperista. Vrebali su nas danonoćno. A sve rezerve su nam bile na izmaku. Jeli smo naizmjenično ili gulaš ili pasulj. I to iz presječenih boca od Coca-Cole, čije smo dno koristili kao porciju. Najteže je, ipak, bilo sa vodom. Tih dana smo pili vodu iz kasarskih radijatora, jer drugu nismo imali. Moj posljednji govor starješinama i pitomcima je bio: imamo hrane za još toliko dana, imamo municije za još toliko mjeseci. Borit ćemo se! A ako ne uspijemo, posljednji plotun će biti po nama. I dobijem aplauz. Zato sam znao da ćemo pobijediti. Tada nam je pala i prva žrtva. Vojnik pitomac Slobodan Jovanović. Imao je samo osamnaest godina. Pogodio ga je u glavu snajper kada je provirio kroz prozor učionice gde se nalazio. Bilo je to u kasarni ‘Ante Banina’, koja nosi ime po generalu iz zadarskog podneblja. Otkrili smo ih u kabinama kranova na gradilištu nedaleko od kasarne. Bili su pritajeni iza vreća sa pijeskom i imali su Centar kao na dlanu. Morali smo da ih uklonimo. Da ne bi stradali civili javili smo našim jedinicama koje smo blagovremeno izveli van okruženja, točne koordinate gde se nalaze, i one su ih raketama sa velike udaljenosti brzo i precizno eliminirali. Poginuo je i vojnik Laslo Gabor iz Malog Iđoša. Pogodio ga je komad granate. Morali smo da ga sahranimo u kasarni, jer  izvan kasarne nismo mogli zbog jake vatre koja je uslijedila kada smo to pokušali”, ponavljao je Perišić.
Dva su mlada vojnika, priznaje Perišić, poginula od aviona JNA, koji je nadlijetao kasarnu kako bi bombardirao tvornicu preko puta. Jedan je vojnik (sad Perišić prelazi u liriku partizanskih filmova) mašući istrčao da ga pozdravi, a drugi je krenuo ostalim vojnicima podijeliti cigarete. “Umirali su mi na rukama, moleći da ih ne isporučujemo u ustašku bolnicu. To su bili teški trenuci. Imali smo u kasarni lekare, ali bez kirurške sale nisu mogli da pomognu. Goran Sinđić je imao dvadeset, a Jovan Vlašković devetnaest godina”, govorio je Perišić. Vrhunac Perišićevog iskaza jest kad je za napad na kasarnu čak optužio Rudolfa Perešina, čiji prelet MiG-om nikako nije dolazio do glava tadašnjih oficira JNA, ne bi li iskaz potkrijepio očekivanom dozom dramatike, doziranom za srpske čitatelje. Čak se u jednom trenutku pohvalio kako je pod svojim zapovjedništvom imao buduće zapovjednike Armije BiH Rasima Delića i Atifa Dudakovića koji je tad bio komandant diviziona. Bili su tu i Agim Čeku, koji je bio komandant baterije, a kasnije brigadir HV-a i načelnik Glavnog štaba Oslobodilačke voijske Kosova. Dan nekadašnje artiljerije JNA 7. listopada bio je po Perišiću dan, kada su poražene zenge. U svoj toj megalomaniji, koja “šaluje” zid redom istine, a li s tri reda dobro proračunatih laži, Perišić je svoju karijeru vojnika i kasnije čak političara u Đinđićevoj vladi, službeno završava kao izdajnik. Naime, uhićen je zbog odavanja vojnih tajni Amerikancima. Međutim, Perišićovj mitomaniji to nije dovoljno te daje novi “doprinos” historiografiji na srpski način i kaže:
Žestoki sukob
– Tog dana, početkom listopada, bio je posljednji žestoki sukob s naprijateljem. Uz veliki otpor i borbu školskog centra PVO i jedinica koje smo blagovremeno izvukli na prostor pod kontrolom Kninskog korpusa, natjerali smo ih da razmišljaju o predaji. Tada su trpjeli takve gubitke da su bacali svoje uniforme i bježali preko, na otok Ugljan. A mnogi su se bacali u more i bježali ka Ugljanu plivajući. Kninski korpus je već stajao na ulazu u grad i među njima je vladala općta pometnja. Tog trenutka ekstremisti u Zadru bili su spremni da se potpuno predaju. To se, međutim, nije dogodilo. Kninski korpus se zaustavio i nije išao dalje. Ponuđeno im je sklapanje časnog primirja da bi se izbegle dalje žrtve i razaranje grada. Prihvatili su. Po tom dogovoru oni su bili dužni da dozvole miran izlazak iz Zadra svim vojnicima, pitomcima i starešinama, da sa sobom ponesu svu borbenu i neborbenu tehniku, nastavna pomagala i učila, kao i celokupnu materijalnu bazu i ličnu imovinu starješina. Iz Zadra smo iselili sve. Nije im ostavljeno ništa, osim golih zidova. Čak ni jedan jedini školski metak. Oni su jednostavno bili poraženi i prihvatili su bespogovorno sve naše uvjete. Čak su nam njihovi MUP-ovci pomagali u pakovanju stvari, jer za to nismo imali dovoljno ljudi. I sve to bez ijednog incidenta. Kolonu smo formirali tako da svako vozilo tijekom prolaska kroz grad bude spremno na obranu u slučaju iznenadnog napada. Bili smo u punoj borbenoj gotovosti. Vezu sa jedinicama izvan Zadra imali smo preko hrvatskog repetitora za civilne veze koje su nam bile najsigurnije i koje smo koristili tokom proteklih meseci. Koristili smo ih i tog dana kada smo odlazili, da u slučaju nekog napada obezbjedimo podršku naše artiljerije i avijacije. Cijeli Zadar je promatrao naš odlazak. Šutjeli su i gledali. U koloni se nalazilo tri hiljade oficira, dvije hiljade pitomaca, nekoliko hiljada članova njihovih obitelji na hiljade Zadrana srpske nacionalnosti koji nisu smjeli da ostanu u gradu posle našeg odlaska. Za njih smo bili srbočetnici kojima nije mjesto u njihovoj sredini.

 DA STE SLUŠALI, GRAD NE BI BIO RAZOREN

Perišić je o pregovorima s hrvatskom stranom imao svoj „kut” gledanja. “Za vreme našeg poslednjeg sastanka, dok smo se dogovarali o odlasku iz grada, jedan od članova promatračke misije Evropske zajednice, koji je prisustvovao ranijim razgovorima između mene i predsednika opštine, tom Livljaninu je u lice otvoreno rekao: “Da ste na vrijeme poslušali gospodina pukovnika, vojska bi sigurno napustila Zadar, a grad ne bi bio razoren”. Predsjednik općine mu na to nije odgovorio. Šutio je. Jer mnogi sa njihove stane koji su bili najzaslužniji za sukob sa nama, tada više nisu bili među živima ili su bili smijenjeni”.

 UNIŠTILI SMO 110 VOJNIH CILJEVA U GRADU

O presudi hrvatskog suda Perišić kaže: “A što se tiče zadarske presude kojom sam zajedno sa devetnaest mojih oficira artiljeraca u Hrvatskoj osuđen na dvadeset godina zatvora, zbog navodno počinjenog ratnog zločina, točnije da sam odgovoran za smrt trideset i četiri civila i razaranje grada, evo činjenica koje će umesto mene to bolje objasniti. Posrednim gađanjem su sve artiljerijske grupe, koje su bile na daljinama od šest do jedanaest kilometara izvan okruženja, preciznom vatrom na ciljeve udaljene jedva pedesetak metara od kasarni i vojnih objekata, sprečavale juriš i napad neprijatelja. I pri tome nisu načinili ni jednu jedinu grešku. Jer svaki cilj je bio predhodno otkriven, praćen, analiziran po jačini i važnosti, pa tek onda gađan primjerenim kalibrom. Pa mi smo samo sa šesnaest projektila 155 milimetara, iz samo jednog oruđa, uništili dve fabrike oružja i minsko-eksplozivnih sredstava u Zadru. Ukupno smo gađali i uništili 110 vojnih ciljeva u samom gradu, bez nanošenja gubitaka civilima i rušenja njihovih objekata. Artiljerijskim gađanjem iz kasarni, uspješno smo uništavali grupe snajperista, odbijali juriše oklopnih vozila na kasarne, kroz međuprostore zgrada i potpuno presjekli njihove puteve dotura i evakuacije, i to u trajanju punih pet dana najžešćih borbenih djelovanja. Besprijekornim borbenim ponašanjem na bojištu i maksimalnom zaštitom ljudstva u skloništima i utvrđenim zgradama, imali smo minimalne gubitke. Četiri poginula i dvadeset i šest lakše ranjenih, iako je na svaki naš vojni objekt lansirano preko 2.000 projektila, od tromblonskih mina do projektila kalibra 128 milimetara. A koliko su streljačke municije ispalili prema nama, nemoguće je utvrditi. Jednoga dana gađali su u kasarni paviljon s izbjeglicama koje su tu pobjegle od njihovog terora. Sve su to bili stariji ljudi i djeca. To je naredio taj Livljanin, predsednik općine. Zato sam odmah izdao naredbu da se gađa njegova kuća. I to smo učinili. Pogodili smo je precizno, kao što to uvijek radimo. Kada smo se poslije tog incidenta sreli na pregovorima, gledao me je s izvjesnim strahopoštovanjem. Čak me je i pitao: kako smo tako precizni. Odgovorio sam mu da smo najjača artiljerijska škola u zemlji, ali i da imamo specijalna sredstva za otkrivanje vojnih ciljeva. I još sam dodao: ” Ja se sa vama, gospodine Livljanin, kada smo se prošli put sreli, nisam rukovao zato što vas cijenim, već da bih preko otisaka vaše ruke lakše odredio koordinate vaše kuće”. Ostao je da me gleda zapanjen, bez ijedne riječi!” Za ove teze Perišića su odavno demantirali njegovi suborci. Npr. zapovjednici ratnih brodova JRM iz Taktičke grupe Kvarner koji su djelovali po Zadru, svjedočili su o nasumce ispaljenim projektilima iz kasarna. Perišić je preko radio-veze, čak i mornaricu tjerao da bez ikakvog tuče po gradu vojnog opravdanja i logike.