Smjer različit, rezultat isti

Do kraja srednje škole sam igrala u KK Zadru, bila sam kapetanica. Onda sam u Zagrebu upisala Kineziološki fakultet. Sada sam na trećoj godini, a sljedeće godine me čeka odabir usmjerenja na fakultetu, a to će sigurno biti košarka. U Zagrebu sam prvo igrala u ŽKK Croatia 2006, prošle dvije godine u ŽKK Agram, a od ove sezone sam u Medveščaku – kaže Iva

Simpatične, slatke, prosječne visine, onako u “civilu”  sestre Borović kao da takvom  vanjštinom skrivaju svoje velike talente. Ali vrhunski rezultati ih odaju i predviđaju još  svjetliju budućnost. Mlađa je  viša, starija niža. Jedna je atletičarka, a druga košarkašica.  Sitne su ali, čini se, dinamitne.
Dvadesetdvogodišnja Iva i  šesnaestogodišnja Paola Borović rođene su Zadranke.  Sport im kola u krvi, ali od  malena nije bilo toliko predvidljivo u kojem će smjeru koja  krenuti. Za Ivu još i da, s  obzirom da se uvijek igrala s  nekim loptama i sada igra za  prvoligaša ŽKK Medveščak.  Ali Paola se više igrala s barbikama, a sada je dvostruka  prvakinja Hrvatske u troskoku.
Ali krenimo od početka.
Iva i lopte
– Od malena sam se igrala s  nekim loptama. I kada se trebalo odlučiti što trenirati, razmišljala sam – nogomet je za  muške, rukomet je grub, a odbojka spora. A i Zadar je grad  košarke pa sam probala s  košarkom. I dobro sam  odlučila jer košarku jako volim. Počela sam u petom razredu osnovne škole i svake  godine se penjala po jednu  stepenicu više, priča Iva.
Počela je trenirati kod Gordane Ivković.
– Ona me naučila osnove  košarke i usadila ljubav prema  tom sportu. Onda je Marija  Mazija to nadograđivala. Ona  je odlična trenerica koja ima  puno tehničko-taktičkog znanja i jako cijeni rad. Stvarno  nije sve u talentu i kod Mazije  smo to itekako naučile. Znalo  se kada se radi, a kada se  zafrkava, kaže Iva.
Uz puno odricanja, truda i  discipline, Iva je na putu ostvarenja svog sna.
– Do kraja srednje škole sam  igrala u KK Zadru, bila sam  kapetanica. Onda sam u Zagrebu upisala Kineziološki fakultet. Sada sam na trećoj godini, a sljedeće godine me čeka  odabir usmjerenja na fakultetu, a to će sigurno biti košarka. U Zagrebu sam prvo igrala  u ŽKK Croatia 2006, prošle  dvije godine u ŽKK Agram, a  od ove sezone sam u Medveščaku i tamo sam najzadovoljnija do sada, kaže Iva koja  inače igra na poziciji bek šutera.
Ekipa Medveščaka je ove  godine u Hrvatskoj ligi za prvaka bila peta, a sudjelovala je  i u ženskoj regionalnoj IWBL  ligi.
– Nadam se i sljedeću sezonu ostati u Medveščaku i  odraditi to još bolje. U Zadru  nisam bila ništa plaćena, u  Agramu sam imala neku vrstu  stipendije, a ovdje su najbolji  uvjeti, što se tiče novca, ali i  svega ostalog. Ljudi su kvalitetniji, jako stručni, sigurno  imaju najviše iskustva od svih  onih s kojima sam dosad trenirala. I do sada sam igrala u  prvoj ligi, ali osjeti se da je ovo  profesionalniji, viši nivo, kaže  Iva koja je bila najbolji strijelac svoje ekipe u hrvatskoj  ligi.
Svakodnevne treninge, i po  dvije utakmice tjedno te brojne obveze na fakultetu nekad  je vrlo teško uskladiti.
– Kako je u Zadru sve usporeno, teško se bilo naviknuti  na taj tempo – svugdje s tramvajem, uvijek žurba, puno vremena se gubi samo na putovanje… No, ima i puno prednosti – upoznajem različite  ljude, neke nove situacije, puno toga učim. I sve što pomalo  žrtvujem, na kraju mi se isplati. Jako sam zadovoljna  ovom sezonom. A na faksu je  isto zanimljivo, u okviru terenske nastave smo bili na skijanju, sada idemo na jedrenje.  Ipak, ja sam vjerna svojoj prvoj  ljubavi – košarci, govori Iva.
Nakon fakulteta će vidjeti  što će i gdje će, ali kako kaže,  voljela bi se okušati u čistom  profesionalizmu.
– Htjela bih se samo na to  bazirati, bez drugih obaveza.  Mislim da bih onda mogla dati  svoj maksimum, ističe Iva.
Paola i barbike
I dok bek šuter Iva rijetko  fula koš, Paola kaže za sebe da  bi ona vjerojatno pogodila 1  od 10 koševa.
– Dok se Iva igrala s loptama, ja sam bila totalno nezainteresirana za to. I dan danas sam smotana s loptom. Ali  Iva mi je bila uzor u upornosti  i kao iskusnija, uvijek mi je  davala dobre savjete, priča  Paola.
Po njihovoj zajedničkoj  “sportskoj” sobi, obljepljenoj  posterima sportaša danas se  ne bi reklo da Paola nije uvijek  bila takva.
Roditelji nisu mislili da će  se i ona baviti sportom, s obzirom da “šminkerica” Paola  nije pokazivala nikakav interes. No, njezin profesor tjelesnog Dražen Adžić nije  odustao od ideje da Paola postane sportašica.
– Prvo je htio da igram nešto  s loptom, ali kada je vidio da  od toga nema ništa, skoro godinu dana me nagovarao da se  okušam u atletici. I na kraju  sam popustila čisto da probam, upoznam nove ljude. I  brzo su počeli dolaziti odlični  rezultati. Nakon manje od godinu dana skočila sam 5,15 m u  dalj i postala viceprvakinja  Državnog dvoranskog prvenstva u kategoriji mlađih kadeta, govori Paola.
Nije joj dugo trebalo ni da  shvati koja joj disciplina u  atletici najbolje leži.
– Na natjecanju za školu sam  probala trčati na 600 metara,  ali to me nije nešto posebno  usmjerilo. Onda sam na natjecanju Nestle školska liga  skakala u dalj i vidjela da sam  dobra u tome. Iako se tek sada  kao mlađa juniorka opredjeljujem za disciplinu, jer sve  discipline u atletici jedna drugoj koriste, povezane su. Sada  najviše usavršavam skok u dalj  i troskok jer ću se u tome  natjecati na Svjetskom  mlađejuniorskom natjecanju  u Francuskoj i na Europskom  festivalu najboljih mladih atletičara (EYOF). Oba su natjecanja u srpnju i već sam ispunila normu. To su najvažnija  natjecanja na kojima sam dosad bila i jako sam uzbuđena.  A očekujem… finale, optimistična je Paola.
Paola je završila 1. razred  Gimnazije Franje Petrića, a uz  svakodnevne treninge od čak i  3 sata i dalje je odlična učenica.  Planira studirati, ali ne zna još  što i još se time ne zamara. Zna  samo da nastavlja trenirati.
Dok je Paola bila mlađa brojila je Ivine medalje i radila  marljivo da ju prestigne. I uspjela je, Paola ima više medalja. Ali Iva se ne da obeshrabriti i kaže da je atletika  takav sport. S druge strane, Iva  ne može popamtiti brojne  Paoline uspjehe. U svakom  slučaju, jedna su na drugu jako  ponosne.

Paola skače sve dalje

Paola Borović ima četiri  državna rekorda: na kadetskom  šestoboju je osvojila 4.066 bodova, kadetski dvoranski skok u  dalj skočila je 5,72 m, a kadetski  otvoreni 5,89 te je na dvoranskom mlađejuniorskom prvenstvu postavila rekord od  12,43 metra u troskoku. Paola je  prošle godine u troboju reprezentacija Mađarske, Slovenije i  Hrvatske bila prva u skoku u dalj.  Aktualna je dvostruka prvakinja  Hrvatske u troskoku, a ove godine je skočila u dalj i drugi  najbolji rezultat po hrvatskoj  ljestvici mlađih juniora.

Nezaboravna generacija ŽKK Zadra

Iva kaže da joj je najljepše bilo igrati za ŽKK Zadar i nada se  jednog dana opet vratiti doma.
– U ŽKK Zadru sam odrastala i kao sportašica i kao čovjek. Ta ekipa  će mi uvijek ostati najdraža, skupa smo proživjele sve ono najljepše što  se može proživjeti. Skupa smo od petog razreda osnovne škole. I danas  smo u kontaktu i družimo se, ljeti izlazimo, prave smo prijateljice. Sa  mnom je na fakultetu Lara Nikpalj koja igra za ŽKK Agram, a i Marija  Vrsaljko, Lucija Ivanković, Antonia Erslan i Lucija Perica i dalje igraju. Ali  teško će se u Zadru ponoviti generacija kao naša 88./89. godište. Ova  sada 92./93. slična je nama, imaju čak i bolje rezultate, ali mi smo imale  puno jaču konkurenciju. Bile smo prve na kadetskom prvenstvu države  u Zadru i treće na juniorskom prvenstvu države. I to smo jako dobro  proslavile. Uvijek smo znale slaviti i feštati, čak i kada nismo imale  razloga. Kako smo tako bliske bile privatno i znale se “u dušu”, sigurno  je to bilo lako i igrački ukomponirati u taktiku, priča Iva.

Brzopotezno Iva/Paola

Osoba koja je najviše utjecala na mene… roditelji/roditelji
Posljednje dobro na TV-u…  Pearl Harbor/tko stigne gledati  TV?!
Najbolja hrana… riba na gradele/sve iz mora
Kao dijete htjela sam biti…  sportašica/svašta
Najviše trošim na… gluposti/sportsku opremu
Najdraža utakmica… ova zadnja, kada smo pobijedile Partizan/prošle godine Državno juniorsko kada sam skočila državni  rekord i normu za Svjetsko
Najdraži sportaš… Michael  Jordan/Radojka Franzotti
Najdraži klub… FC Barcelona/FC Barcelona
Najveća želja… seniorska reprezentacija/Olimpijske igre u Riju 2016.

Ivina ozljeda

Iva kaže da se nije nikad ozbiljno ozlijedila, da nije baš imala ružnih iskustava na svom košarkaškom putu. No, jednu tešku situaciju neće zaboraviti.
– Najveća, nazovimo, nepravda dogodila mi se kada sam tri dana prije Kadetskog prvenstva države izvrnula nogu. Još se održavalo u Zadru, a ja nisam mogla aktivno sudjelovati. Bilo mi ih je teško gledati s klupe. Sva sreća da su ipak pobijedile pa je to ipak bila najbolja naša fešta, govori Iva.

Podrška vitalne none Ivane

Za put prema sportskom vrhu sestara Borović zaslužna je i njihova “sportski nastrojena” nona Ivana.
– Nona ima skoro 80 godina i jako je vitalna i aktivna. Nikad se nije profesionalno bavila sportom, ali uvijek govori kako je važno stalno se kretati. Svaki dan ona vozi bicikl. A najbolje smo se provele s njom prošle godine kada je sa mnom skijala na moru, priča Iva.
Sestre Borović imaju i srednjeg brata Marka.
– Marko je nekad trenirao veslanje, ali sada više ne. Studira menadžment, tako da znamo koga ćemo zvati ako nam bude trebao menadžer. Roditelji su nam uvijek bila velika podrška u svemu, a brat je “mozak operacije”, kaže Iva.