Superbake i superjunaci

DEBILNI FILMOVI ZA DJECU UMJESTO NEDJELJNE MISE
Zašto bi djeca u nedjeljno jutro trebala ići na svetu misu? Prvo zato da čuju malo o dobru i zlu, o toleranciji i suživotu s ljudima, a drugo i važnije, da ne gledaju ovakve filmove. A kakve sve gluposti prikazuju našoj dječici u nedjelju ujutro, možete se osvjedočiti ako u to doba pogledate Domu TV. Imamo tu jedan super crtani koji se zove “Hulk protiv Thora”. Evo vam malo lijepih dijaloga: – Kao i uvijek, Asgardovci će nastojati pobijediti tamnu silu. – Zašto ga nisi raskomadao? – Idemo u bitku s tim prokletim gadovima! – Morat ćeš me ubiti, čudovište jedno, ako želiš pobijediti! – U meni se budi strašni monstrum. – Ovo sam čekao cijeli život. Da te razbijem, da vidim kako ti život vene dok su moje ruke na tvom vratu…
Likovi u ovom japanskom smeću mješavina su Vikinga, Huna, Avara i onih nakaza iz Ratova zvijezda, svi su rogati i nabildani, a govore nekim svečanim glasovima i filozofiraju o moralu, o kraju svijeta, o sudbini i to, naravno, samo u stankama kada se ne tuku i istrebljuju. S nostalgijom se sjećam vremena kada je vrhunac nasilja bilo ono kada mačak Tom trči za Jerryjem i tresne glavom u stolicu (a i oko toga su se vodile rasprave). Ovako, nemojte se čuditi ako odjednom dok spavate osjetite nečije ruke na svom vratu. Televizija nas svačemu može naučiti. Malenu djecu pogotovo.
BAKA SE NARUČUJE NA PREGLED E-MAILOM
U večernjim vijestima saznajemo da se na polju zdravstva zbivaju važne promjene. Redovi će se smanjivati jer ćemo se, kako kažu, moći naručivati preko e-lista, što će reći – internetski. Nije mi baš jasno kako to može nadoknaditi manjak termina, medicinskog osoblja i opreme, ali zato zamišljam jednu baku u fuštanu (staru baku, grbavo čeljade) koja se, nakon što se skinula s Facebooka i pogledala par spotova na Youtubeu (i lajkala ih), upisuje na listu čekanja za CT koljena. U prilogu saznajemo i to da u Hrvatskoj čak pola milijuna ljudi čeka na neku zdravstvenu proceduru. Pa kakva smo mi to bolesna nacija? Nije ni čudo da su toliki redovi u bolnicama.
SMIJEŠNA SINKRONIZACIJA
S obzirom na to da mi u redakciji često ne ostave moje osnovno sredstvo za rad, tv-program, prisiljen sam podatke o emisijama o kojima pišem tražiti na teletekstu. I dok tako petljam po sporim stranicama ne mogu gledati sliku, ali sasvim dobro čujem što se govori na malom ekranu. Tako je bilo i ovog vikenda. Čujem neke čudne glasove, neki način govora kojim nitko ne govori i koji u stvarnosti ne postoji, osim u glavama pojedinih entuzijasta. Maknem teleteks stranice da vidim o čemu se radi, a kad tamo film “Arthur u zemlji gromobrana” (ili tako nekako), i to u cijelosti sinkroniziran na hrvatski jezik. Problem je u tome što to nije hrvatski jezik nego neko kreveljenje i prenemaganje, u svakom slučaju degutantno.
Mučen teškim mislima, utješio sam se time što naši još nisu počeli sinkronizirati sve živo poput Talijana, ili još gore poput Poljaka kojima sve glasove i muške i ženske i dječje izgovara jedan te isti lik i sve je to smiješno i tužno u isto vrijeme. Na kraju, postavlja se i pitanje – zašto uopće sinkronizirati dječje filmove? Djeca do 3-4 godine ionako gledaju Teletubbiese, Hello Kitty i Pepu Praščića, a oni od 5-6 neka nauče čitati pa neka prate film. Kada mogu sa tri godine petljati po internetu i tražiti igrice, onda mogu i naučiti čitati (ili govoriti engleski).
LUDA ZABAVA U SUDNICI
U ponedjeljak je bilo vrlo veselo na zagrebačkom sudu o čemu smo detaljno obaviješteni u svim informativnim emisijama. Kao svjedoci na suđenju Sanaderu pojavili su se njegovi punac i punica, isti oni koji su već dali iskaze protiv svoga tasta. U međuvremenu su odlučili sve poreći i iskoristiti svoje pravo da ne svjedoče protiv člana obitelji, a osobito mi je bilo simpatično ono “poništite sve što sam do sada rekao”. I sve je to dio pravne procedure i sve je to donekle uobičajeno, osim činjenice da se većina aktera lijepo zabavljala. Punac se kao nešto ljuti, a svako malo se nasmije i postavlja neka čudna pitanja, dok Sanader cijelo vrijeme umire od smijeha, a njegov se odvjetnik Čedo Prodanović u obraćanju novinarima, što bi susjedi Srbi rekli – pravi Toša. I sve je to lijepo, drago mi je da se ljudi vesele i zabavljaju, ali mene zanima samo jedna stvar. Tko tu zabavu plaća?
[email protected]