Show program

BEČKI DJEČACI U MORNARSKIM ODJELCIMA (OBAVIJENI “VELOM TAJNE”)
HTV nas je za početak vikenda počastio prijenosom (ili snimkom, svejedno) otvorenja 42. Varaždinskih baroknih večeri u sklopu kojih je nastupio famozni zbor Bečkih dječaka. Nije mi bilo na kraj pameti gledati dječake kako pjevaju jer je na prvom programu išao film o Bobu Dylanu, ali sam ipak imao vremena za prvih desetak minuta. Ne razumijem se ja baš u ovakvu muziku (iako sam poznati glazbeni djelatnik) pa neću o stručnim stvarima, ali ima tu nešto što mi je upalo u oči. Ti su dječaci tradicionalno odjeveni u neka smiješna mornarska odjelca (što je logično, jer uz obalu Beča plovi mnogo brodova pa ima i mornara), i onako začešljani i rumeni vjerojatno kod publike bude nekakve emocije i simpatije, a osobito neki mali mulat koji pravi grimase dok pjeva, dovoljno da svima bude simpatičan i da svaka gospođa zasuzi dok ga gleda i ganuta usklikne: “Ajme, pogledaj malog kako je sladak!”
Uz njih je i neki muški zbor pa se nužno nameće asocijacija da se radi o “Bivšim bečkim dječacima” (ili možda “Bečkim momcima”), a ono što meni nije jasno je sljedeće. Ti dječaci pjevaju sopranskim glasovima, tako da zvuče kao žene. Ne razumijem zašto te soprane ne pjevaju stvarne žene koje je uostalom (logično) i ljepše gledati. Tu je i neka stručna sugovornica koja nam je u pauzi s divljenjem i ushitom pričala o Bečkim dječacima i o tome kako su oni u svom internatu “obavijeni velom tajne”, ali da su njoj ipak otvorili svoja vrata da “vidi što oni tamo rade”. Jako lijepo objašnjenje. “Da vidi tajne koje se rade u internatu”. Hm, hm, hm.
ŠTO JE TO “TALK SHOW”?
“Damin gambit” je nova emisija HTV-a, koju u tv-vodičima najavljuju kao talk show. Ovaj bi lijepi hrvatski naziv trebao značiti da se radi o “šouu”, tj. o nekoj urnebesnoj zabavi, glamuroznoj predstavi ili nečem sličnom, a ono “talk” da se do tog šoua dolazi pomoću razgovora. E, pa zbilja ne znam kakav to “šou” mogu prirediti dvije žene koje razgovaraju o ozbiljnim stvarima. Ne plešu, ne pjevaju, ne rade tombule po studiju… Urednica i voditeljica je novinarka Elizabeta Gojan i ona, koliko sam uspio shvatiti, u svakoj novoj emisiju ugošćuje po jednu damu i zato se emisija zove “Damin gambit”. Gošća je ovaj put bila, kako su je najavili, jedna od “naistaknutijih svjetskih feministica” Rada Borić i njih dvije su razgovarale o jako ozbiljnim stvarima i sve je bilo normalno, kulturno i odmjereno. Nikakav ludi “show”.
ŠTO JE TO “POLITIČKI TALK SHOW”?
Emisija se zove “Nulta točka”, a u njoj se govorilo o dugo najavljivanom porezu na nekretnine, tj. na vikendice, kuće i slične objekte, a čime nam se već dulje vrijeme opasno prijeti. Nisam dovoljno upućen u ekonomske probleme da bih mogao komentirati taj porez, ali bilo je zanimljivo. Prvo, ova se emisija najavljuje kao “politički talk show”, što znači da bi nas trebala ludo zabaviti, tj. da za ovo važi sve ono što sam par redaka gore komentirao o “Daminom gambitu”. Ovdje su nas prvo podsjetili na to kako su uopće i sagrađeni ti silni objekti i to pomoću prigodnog priloga, nakon kojeg se može zaključiti sljedeće.
U toj bivšoj zajednici naroda i narodnosti tekli su med i mlijeko jer se naveliko gradilo, a gradilo se zato što su svi za to imali mogućnosti i sredstava. Stanovi su se dijelili šakom i kapom, a dizali su se krediti koje bi pojela inflacija, tako da vam je osim kadrovskog stana, država poklanjala i vikendicu iliti “kuću za odmor” (odmor od čega, ako nitko ništa nije radio u toj obećanoj zemlji?). Ako uzmemo u obzir da je u zemljama razvijene demokracije (i ekonomije) vlastiti stan luksuz koji rijetki sebi mogu priuštiti (a o vikendici da i ne govorimo), a da se kod nas danas kada ti dođe vrijeme za mirovinu možeš slobodno ubiti s obzirom na to kolika ti je, ispada da je samoupravni socijalizam najbolje društveno uređenje u povijesti čovječanstva, osim ako nemate izvore nafte. Ha, ha, ha… Kako za koga.
ZADRANIN S NAJSTARIJOM KUĆOM
U istoj emisiji dalje kažu kako će jedan od glavnih kriterija za određivanje visine poreza biti godina starosti objekta. Taj me podatak neobično razveselio. Vlasnik sam, naime, kuće na Korčuli koja se nalazi u samom centru, što će reći, u najstarijem dijelu grada. Stvar tu postaje zanimljiva. Koliko sam uspio saznati od povjesničara i iz povijesnih arhiva grada Korčule, moja kućica (na tri kata) je stara, vjerovali ili ne, između 300 i 400 godina. Da, dobro ste pročitali. Stara je stotinama godina i kao takva je starija nego desetak novonapravljenih apartmanskih nakaza na Jadranskoj obali zajedno. To hoće reći da bi oni meni trebali plaćati s obzirom na starinu. Drugi je kriterij kako je kuća uređena. He, he… Zbog mržnje koju osjećam prema majstorima, ja sam je, naime, sam uredio, sa svojih deset prstiju nenaviklih na rad, a s obzirom na to kakav sam majstor (nikakav), to znači da mi je kuća tako divno uređena da ne vrijedi ništa i da bi mi za to trebali dati neku utješnu nagradu. Eto… Sreća u nesreći.
[email protected]