Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

“Meštrović je bio radoholičar, ponekad se pitam kad je spavao”

29.09.2013. 22:00
“Meštrović je bio radoholičar, ponekad se pitam kad je spavao”


Ljiljana Čerina, muzejska savjetnica Atelijera Meštrović iz Zagreba, uz Ljubicu Srhoj-Čerinu (udane su za dva brata, op. a.), voditeljicu Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadra, najzaslužnija je osoba za dovođenje izložbe Ivana Meštrovića u Zadar. Čerina je zadarskih korijena, otac joj je iz Preka, a majka iz Nina. U Atelijeru Meštrović radi punih 25 godina i bavi se životom i djelom Ivana Meštrovića. U Zadru je boravila dok je izložba postavljana, a nekoliko dana poslije otvorenja u nekoliko je termina dnevno vodila posjetitelje kroz izložbu postavljenu u Gradskoj loži. Razgovarali smo s njom netom poslije jednog takvog vođenja.
Kako je došla ideja o izložbi u Zadru, koliko je trajala realizacija i koliko je Vama osobno bilo stalo do toga da Zadrani vide ovu izložbu?
– Otkako sam počela raditi kao kustosica u Atelijeru Meštrović u Zagrebu bila mi je želja da se realizira izložba djela Ivana Meštrovića u Zadru. Izložba njegovih djela održana je 1976. godine i protekao je dugi niz godina otkako generacije Zadrana nisu vidjeli Meštrovićeva djela u svome gradu. Imam dojam da se sad poklopilo niz okolnosti, a i nekakav Meštrovićev prst je možda tu prisutan, tako da se izložba upravo sada ostvarila u prigodi obilježavanja 130. godišnjice njegova rođenja. Dugo vremena je prošlo od ideje do realizacije. Mene osobno u obradi neke teme, kao nit vodilja vode Meštrovićeve riječi, koje je ostavio zapisane o toj temi, pa tako i pri obradi ove izložbe. Ovakva izložba ne nastaje u mjesec dana i potrebno je mnogo promišljanja o obradi odabrane teme, odnosno u ovom kontekstu teme majka – žena – majčinstvo. Važno je promišljati o izboru djela koja moraju prezentirati sve ono što želite kazati kroz odabranu temu, odabirom teme napraviti iskorak u čitanju umjetnika, autor ne smije ostati zakinut izborom djela koji ga mora prezentirati u punini njegove kreativnosti, zatim izborom djela zaokružujete sve njegove stilske faze i razdoblja, prikazujete materijale u kojima je radio, a moraju biti prisutne i značajne teme koje je oblikovao u kontekstu majke i majčinstva. Nije jednostavno. I još u svemu tome morate brinuti o dimenzijama i sačuvanosti skulpture, njihovoj dostupnosti, o prostoru gdje će biti izložene, mogu li proći kroz vrata izložbenog prostora, o transportu, o sredstvima s kojima raspolažete… Jednu varijantu ove teme izložili smo u Spomen-galeriji Ivana Meštrovića u Vrpolju, a drugu ovdje u Zadru.
U 25 godina postali ste stručnjakinja za Ivana Meštrovića. Jeste li naišli na nešto iz njegova privatnog života da vas se posebno dojmilo, da niste znali na početku, da ste kroz godine istraživanja, komunikacije s njegovom obitelji i suradnicima doznali, a da nije poznato široj javnosti?
– Dakako da ima detalja o životu Ivana Meštrovića koje sam saznala u razgovorima s njegovom kćeri Marijom i sinom Matom te kao osoba koja obrađuje njegova pisma i pisma koja su njemu upućena. U Atelijeru Meštrović u Zagrebu u pohrani čuvamo više od tri tisuće pisama, koje sam i obradila. U tom procesu rada imate osjećaj kao da nešto kradete i zato nastojim biti vrlo oprezna kad odlučujem o korištenju pisama ili kad ih citiram u nekom svom radu ili u razgovoru. Takav podatak iz pisma uvijek može biti krivo shvaćen jer ne poznajemo trenutak nastanka, ne znamo ne samo trenutačno psihičko stanje i promišljanje osobe koja to piše, nego i njegove mogućnosti iskazivanja misli riječima. Nastojala sam, a i dalje nastojim biti vrlo, vrlo oprezna i uvijek mislim da nešto kradem kad pročitam nešto što je trebalo ostati u intimi čovjeka i njegova života… Ali, da bih mogla obrađivati djela Ivana Meštrovića i njegovu umjetnost, trudila sam se spoznati kako čovjeka tako i umjetnika, jer je i on sam govorio da su djela koja oblikuje i ostavlja, nastala kao dio njegova života. Mislim da su usko vezana uz njegov život stoga je teško govoriti o djelu Ivana Meštrovića ne promišljajući o trenutku njihova nastanka.
Je li po Vama Ivan Meštrović “renesansni čovjek” s obzirom na njegove talente; pisao je eseje, radio je crteže, izrađivao skulpture…?
– Moj je dojam da je Meštrović bio radoholičar. Imao je potrebu iskazati se u svim umjetničkim granama te zapisati svoje misli i sve to nam ostaviti. On nije napisao samo “Uspomene na političke ljude i događaje”. Ostavio je vrlo intimni roman o svojim ljubavima koji se zove “Vatra i opekline: Ružena, Ruža i Klara”. Ostavio je i “Ludoga Milu”, pripovijetke i sjećanja na odrastanje u Zagori, što je meni jako koristilo da shvatim neke njegove skulpture, njegovo promišljanje s kojim je krenuo u svijet. Shvatila sam iz koje je on to sredine došao i koju narodnu filozofiju on nosi u sebi. Meštrović je portretirao “Ludoga Milu”. Ostavio nam je tu osobu, navodno ludu, kroz čije riječi progovara istina. Ostavio nam je i “Razgovore s Michelangelom”. Kroz te razgovore Meštrović progovara o umjetnosti. On progovara kroz Michelangela i govori o umjetnosti, religiji, politici, društvu… Postoje i rukopisi koji još nisu objavljeni. Meštrović je bio i arhitekt. Zamjeralo mu se da dira u arhitekturu, a da nije arhitekt. Irena Kraševac je, radeći na desetljeću Meštrovićeva života (1900. – 1910.) otkrila da je nakon kiparstva 1904. nastavio studirati i završio arhitekturu na Likovnoj akademiji u Beču. Mislim da je Dom likovnih umjetnosti pokazatelj Meštrovićeva znanja i kreativnosti u arhitekturi. Ogromna je građa ostala nakon njegove smrti. Pretpostavlja se da je oblikovao više od dvije tisuće skulptura i napravio više od tisuću crteža, nekad se pitam kad je taj čovjek spavao.