Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Hrabro(vi) u gradu košarke odabrali odbojku

30.01.2011. 23:00
Hrabro(vi) u gradu košarke odabrali odbojku


Ivan: Nakon što već 13 godina treniram odbojku, jednako volim i košarku i odbojku


Kod zadarske obitelji Hrabrov oduvijek su dvije  lopte u kući – očeva košarkaška  i majčina odbojkaška. Kako je  u gradu košarke kod braće Ivana i Filipa i njihove sestre Nine  ipak prevagnula odbojkaška  lopta i koliko im je uspjeha  donijela? I razloge i uspjeh  Hrabrovi nalaze u ljubavi prema tom sportu… Ne da košarku ne vole. Dapače, i Ivanu i  Filipu je košarka bila prvi izbor, a danas je za sve njih ona  oblik komunikacije jer najviše  se druže upravo uz loptu.
Ali oni su eto, kako je proteklog tjedna rekao kineziolog  Nenad Čotrić, jedini pozitivni  primjer djece koja dolaze iz  košarkaško-odbojkaške obitelji, a odabrala su odbojku. I  to u Zadru, koji je “simptomatičan grad jer sva visoka  djeca treniraju košarku”.
Najstariji, 27-godišnji Ivan  igra na poziciji srednjeg blokera u OK Zadar, a inače je  profesor geografije i povijesti  u školi u Lišanima Ostrovičkim. Nina je primač-pucač,  kapetanica odbojkašica Zadar, i studira kineziologiju, a  Filip, inače korektor, ovu će  sezonu pauzirati od odbojke,  završava Gimnaziju Vladimira  Nazora i priprema se za fakultet. Nina i Ivan su zajedno  počeli trenirati odbojku, čak su  igrali u istoj ekipi, dok se klub  nije podijelio na muški i ženski. Ivan je i zadnje tri godine,  sve do ove sezone igrao, zajedno s Filipom u seniorima  OK Zadar. Zasigurno su bratsko-sestrinski odnosi pridonosili dobroj igri ekipe.
Kako je sve počelo
Ivan je trenirao košarku  dvije, tri godine, a onda, uz  majčin poticaj, sa 14 godina  promijenio vrstu lopte i mreže.  Za sebe kroz smijeh kaže da je  još jedan u nizu propalih  košarkaša.
– Od malih nogu volim oba  sporta i uvijek se jedno igralo  za zabavu, a drugo se treniralo.  Nakon što već 13 godina treniram odbojku, jednako volim  i košarku i odbojku. Možda  sam jednostavno odabrao lakši  put. Zna se što je košarka u  Zadru – velika je konkurencija, trening iziskuje ogroman  napor, a pitanje je hoće li se  uloženo isplatiti. Kada kažem  isplatiti, nikako ne mislim na  financije jer odbojka nema veze s financijama. Ionako sam  uvijek igrao samo iz ljubavi i  gušta. Jednostavno, u odbojci  je kraći put do seniora. Isto  tako, u to vrijeme sam bio  svjestan da nisam najbolji u  košarci. A u odbojci sam bio  među najboljima. Možda ovi  što su me okruživali u odbojci  nisu bili tako dobri kao oni što  su me okruživali u košarci,  kaže Ivan, potvrđujući da je  sve relativno.
Nina se počela baviti sportom s 9 godina. Dvije godine je  trenirala gimnastiku jer prije  5. razreda nije bilo moguće  trenirati odbojku.
Nina: Ivan i ja smo zajedno  krenuli u školu odbojke. Sa 14  godina sam otišla u seniorke  ŽOK Zadra i već sam 10 godina tamo. Pauzirala sam sa 16  godina pola godine zbog ozljede, a i prošle godine zbog obveza na fakultetu. Od kada  sam počela studirati svaki vikend sam putovala na utakmice, a preko tjedna bih bila u  Zagrebu. Ne bih bila torbu  stigla ni raspakirati, već bi se  morala opet pakirati. Tako da  sam prošlu godinu nadoknadila te obveze, imala više vremena za sebe. Sada sam peta  godina i nemamo toliko obaveza pa opet igram za Zadar.
Filip otišao iz OK Zadar
Filip je najduže ostao u  košarci.
Filip: Prva moja sjećanja su  vezana za košarku. Trenirao  sam 10 godina i onda sam u 1.  razredu srednje škole prestao.  Iako sam mislio da je za odbojku već prekasno, na nagovor prijatelja i trenera sam  počeo trenirati. Nakon šest  mjeseci sam došao do seniora.  Ovu sezonu neću igrati u klubu. Došlo je do nesporazuma  između mene i nekih članova  kluba, a o razlozima ne bih  govorio dok se klub ne izjasni.  Ionako sljedeće godine idem  negdje studirati, želim neko  novo iskustvo, možda osjetiti  neku jaču ligu od ove u kojoj  mi igramo, a i bilo bi zadovoljstvo igrati protiv svojih.  Ovo sve je ostavilo gorak okus  i sigurno da je ružan rastanak.  Bio sam na početku pogođen,  ali sada vidim realno stanje  stvari i jedva čekam svoj novi  početak, kaže Filip.
Ivan kaže da podržava brata.
– Nesporazum nije bio izravno vezan za mene i ja ostajem u  klubu. Ali i mene je to prilično  pogodilo i podržavam brata u  njegovoj odluci. Nadam se da  će klub i igrači iz toga izvući  zaključak kako se ponašati i da  ćemo taj kolektiv graditi na  nekim zdravijim temeljima.
Nina vjeruje da njezin mlađi  brat u budućnosti može biti  samo još bolji, ne boji se ona  za njega.
– Mislim da je Filip trebao  ranije odustati od košarke. Ne  da ne bi uspio u košarci, nego  ima sve predispozicije da bude  odličan odbojkaš i zato se nadam da će njegova sljedeća  sredina i klub u kojem će igrati  biti kvalitetni, kako u  igračkom, tako i u trenerskom  kadru. Filip može biti samo još  bolji.
U dvoranu ili s pivom  na rivu
Što se tiče njene budućnosti,  kada završi fakultet, planira  tražiti posao u Zadru kao profesor tjelesne kulture ili trenerica odbojke, a ovisno o tome će odlučiti hoće li još igrati  za ŽOK Zadar.
Nina: Puno lijepih uspomena mi ostaje iz odbojke, sva  putovanja ostavljaju trag, a jedna od ljepših su bila u Ameriku i Italiju. Jedno od najboljih je bilo baš u Italiji kada  smo na Olimpijadi mladih osvojile srebro. Kroz srednju  školu sam imala treninge pet  puta tjedno, a vikendom utakmice i jako malo slobodnog  vremena, pa opet ne mislim da  sam išta propustila. Nisam se  dužila s ekipom uz bocu pive  na rivi, nego sa svojom ekipom  u dvorani.
Filip kaže da stigne okusiti i  noćni život, a jedan od boljih  provoda je s momčadi u  noćnom klubu i to sve u svrhu  team buildinga.
Filip: Moramo biti ekipa i na  terenu i izvan njega.
Ivan dodaje da je zahvaljujući odbojci upoznao čitavu  Hrvatsku i više od toga, upoznao različite ljude, a i zabavio  se. Kada je bio mlađi, kada mu  je zabava i druženje bilo važnije od rezultata, najviše je volio  gostovanja u Dubrovniku. Sada mu je, kaže, rezultat važniji.
Ivan: Kod mene je sve nekako išlo svojim tokom. Jedino  što nisam ostvario rezultatski  san, a to je da igram sa Zadrom  u prvoj ligi. A imao sam i jednu  “skrivenu” želju, odigrati barem jednu minutu pred punim  Višnjikom. Što se tiče životnog  cilja, završio sam fakultet, zaposlio se u školi. Tamo predajem razredima od 5 do 16  učenika. To je ono što sam baš  htio raditi. Oženio sam se s  Mijom, imamo sina Jerka od  tri godine. On je jako dinamičan, brz, ali ne mogu još  procijeniti je li nadaren za  sport. Sve mi se čini da je  pokupio umjetničku crtu sa suprugine strane.
A nešto je supruga Mia “pokupila” i od Ivana, a to je  velika ljubav prema Zadru.  Kako kaže Ivan, oni su  pašmansko-ugljanskog podrijetla, a odrasli su na Poluotoku u obitelji gdje vlada “kult  grada”.
Ivan: Grad je kod nas uvijek  s velikim G. Od košarke, preko  Kalelarge i mora… nikad nisam mogao zamisliti da živim  negdje drugdje. Mia je ovdje  došla studirati i odmah se  zaljubila u Zadar.
Nina kaže da uživa u samačkom životu u Zagrebu.
Nina: Studentski život u Zagrebu je odličan i to je to. I  kada sam odlazila na studij,  znala sam da ću se vratiti u  Zadar, a sada sam još sigurnija  u to.
Filip koji se nalazi pred velikom prekretnicom dijeli  mišljenje s bratom i sestrom.
Filip: Gdje god nas odbojkaški putevi odveli, nijedan  grad osim Zadra ne dolazi u  obzir.


Brzopotezno Ivan/Nina/Filip




Kao dijete sam htio biti… košarkaš/učiteljica/košarkaš
Osoba koja je najviše utjecala na mene… obitelj/mama i tata/obitelj
Prije nego što umrem želim… obići svijet/roditeljima platiti 7 dana godišnjeg odmora/upoznati drugačije kulture
Posljednja dobra stvar na TV-u… Peti dan/zadnji Dnevnik Gorana Milića/Posljednji samuraj
Najdraže jelo… carbonara/blitva i riba na gradele/hobotnica ispod peke
Najbolji prijevoz… brod Stric Vjeko/brod Stric Vjeko/brod Stric Vjeko
Mačka ili pas? pas/pas/pas
Mršavi ili debeli? Između/mršavi/taman
Slatko ili slano? slatko/čips pa čokolada/slatko
Trenirka ili traperice? trenirka/trenirka/trenirka
Zima ili ljeto? ljeto/ljeto/proljeće


Podrška roditelja


Ivan, Nina i Filip ističu da su im majka Julijana i otac Boris, koji je ujedno i trener KK Voštarnica, uvijek bili velika podrška.
Nina: Kako u igračkom smislu, tako i u svim situacijama, oni su i sami sportaši pa su nas mogli razumjeti, objasniti bolje i lošije strane svega, pomoći kada se loše osjećamo.
Ivan: Bili su podrška na tribinama, ali nikad nas nisu forsirali, visili nam nad glavama, sve bez presinga.
– Sva sreća da je mama tek prije nekoliko godina postala pravosudna policajka, kad smo već dovoljno odrasli, da ne može na nama trenirati strogoću – smije se Nina


Veliki i(li) mali sportovi


Relacija odbojka – ostali kolektivni sportovi?
Nina: Ne mislim da je odbojka toliko kao sport podcijenjena, koliko su drugi sportovi  precijenjeni. Kao, primjerice,  nogomet, gdje vrhunski igrači  za jednu sezonu dobiju novac za  koji mislim da je nemoguće  potrošiti u jednom životu.  Općenito, mislim da je prevelika  razlika između velikih i malih  sportova.
Ivan: U sport bi se trebalo ići  iz ljubavi prema njemu, prema  gradu, a ne ljubavi prema novcu. U redu je da se sportom  zarađuje za život, ali novac ne  može biti najvažniji motiv.


Odbojka ni(je) ženski sport


Kažu za odbojku da je ženski  sport, a zapravo je u Hrvatskoj  po popularnosti odbojka na  petom mjestu u muškim sportovima.
Filip: To je vjerojatno zato što  ne postoji fizički kontakt između  dviju ekipa i nema toliko agresije. Sve ostaje na verbalnoj  razini i jakom šutu. Ali to kažu  oni koji je nisu igrali. Čim zaigraju, bilo na pijesku ili na  terenu, odmah se zaljube u nju,  kaže Filip.
Nina: Odbojka je dobar sport  za cure. Rijetko možete vidjeti  odbojkašicu koja izgleda kao  dečko. Kroz odbojku se tijelo  proporcionalno razvija i ne dolazi do ekstremnog razvijanja  pojedinih mišića. Možda se i  zato cure odlučuju za odbojku