Srce me boli zbog propasti zadarskih poduzeća i tvornica

Mnogi ga se u Zadru zasigurno i danas sjećaju jer on je jedan od onih koji je “gradio” Zadar i stvarao jedno od najuspješnijih zadarskih trgovačkih poduzeća – “Zadranku”.
Šime Smolić danas je 84-godišnji umirovljenik, a u mirovinu je nakon više od 40 godina rada kao komercijalist, otišao 1990. godine.
“Zadranke” danas, kao i mnogih drugih poduzeća i tvornica više nema, a Smolić smatra kako je za to kriv rat, ali i prijevara. Naime, kako je rekao, prenaglo smo prešli iz socijalističkog u kapitalističko društvo. U društvo tzv. modernog kapitalizma gdje je bitan sam kapital, a kapitala nema.
– To najbolje oslikava jedna uzrečica koju sam negdje pročitao i zapamtio, a kaže: “Ne volim Marxa jer je kapital ostavio na Zapadu, a rad na Istoku”. Zlatne godine zadarskog gospodarstva i privrede bile su nedvojebno 80-e. Zadranka je tih godina imala 1.500 zaposlenih i to u stalnom radnom odnosu, a preko ljeta smo još zapošljavali i između 600-700 “sezonaca”. Preko student-servisa ljeti je još znalo raditi 200-tinjak djece i to u pravilu naših radnika. Primjerice 1988. godine Republika Hrvatska je imala u turizmu više od 68 milijuna noćenja, a iste te godine RH je brojila 624 tisuće zaposlenih dok je umirovljenika bilo oko 526 tisuća. Između 80-ih i 90-ih godina Zadar je nekoliko puta bio u vrhu RH kao prva ili druga općina po produktivnosti rada i po visini prosječne plaće – sjeća se Šime Smolić.
Plaću su direktorima određivali radnici
U “Zadranki” se zaposlio ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata, 1948. godine. To je bilo trgovačko poduzeće s maloprodajom i veleprodajom, a i bavilo se i vanjskom trgovinom. Imalo je više od 200 trgovina ne samo u Zadru, nego i na Pagu, Benkovcu, Obrovcu te predstavništvo u Zagrebu. Poduzeće je brojilo i više od 100 što teretnih, što službenih automobila. “Zadranka” je, kako pojašnjava Smolić, bila i jedina organizacija udruženog rada koja je imala vlastiti industrijski kolosijek duljine 1.200 metara koji su financirali svi radnici. Odrekli su se jedne plaće, a kada je pruga izgrađena sljedeće im je godine ta plaća bila vraćena.
– Sjećam se 1968. godine, na odjelu gdje sam radio na taj Zadrankin kolosijek iz unutrašnjosti nam je bilo stiglo 1.400 vagona razne robe kao što je ogrjev, ogrjevno drvo, drvena građa, željezo, cement i slično. Zadranka se nezaustavljivo razvijala. Kada je 1986. godine dr. Ivo Zorić bio predsjednik tadašnje Skupštine Općine uvijek je nastojao da se Zadar oslobodi tutorstva koji su mu neki nastojali nametnuti. Bio je čovjek otvorena srca, borio se i uspijevao. Mita i korupcije nije bilo. Direktorsku plaću su određivali radnici na Zboru radnih ljudi i omjer je uvijek bio najviše jedan prema tri. I mene su jednom građani zbog “grijeha” bili prijavili tadašnjem Privrednom sudu, a to je bilo 60-ih godina prošlog stoljeća i to zbog 40 radioprijamnika koliko smo ih bili pustili u prodaju. Ali, po većim cijenama nego što smo trebali jer su cijene bile strogo kontrolirane. Građani koji su ih bili kupili razliku u cijeni nisu vraćali, već je bila uplaćena u humanitarne svrhe – priča Smolić.
Pročita 200 knjiga godišnje
Prvo zaposlenje tih poslijeratnih godina, Smoliću je bilo u “Zadrankinoj” trgovini na Kalelargi. Napredovao je polako, a uz rad se i školovao. Završavao tadašnji Filozofski fakultet i četiri semestra Pravnog fakulteta. Mirovinu je dočekao kao viši samostalni referent, a u svojoj je karijeri bio na mnogim odgovornim političkim funkcijama pa tako od 1986. do 1990. godine prije odlaska u mirovinu bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske, odnosno zastupnik u Vijeću udruženog rada gdje se borio za interese oko 14 tisuća radnika iz Zadra. Ali, kaže uz smijeh – nema povlaštenu mirovinu, samo onu “Zadrankinu”.
Teško mu zbog propasti toliko zadarskih poduzeća, ne samo “Zadranke” nego i “Plodina”.
– I “Bagat” je bio naše ogledalo i ponos. Tih 70-ih, 80-ih radnik je bio cijenjen i za svoj rad pošteno plaćen. Po mom je mišljenju Zadar danas na razini 60-ih godina prošlog stoljeća – kaže na kraju ovaj vitalan umirovljenik čija je mirovina oko pet tisuća kuna. U braku je 54 godine s Ljubinkom (73), ima dvoje odrasle i uspješne djece na koje je beskrajno ponosan kao i na unuka, a godišnje prosječno još uvijek pročita nevjerojatnih 200-tinjak knjiga.