Želimo li uistinu sretnu djecu?

Sreća i veselje, kao i tuga i bijes, emocionalna su stanja, a mi tim emocijama pridajemo negativan ili pozitivan predznak. Sreću i veselje veličamo, a bol, bijes ili tugu pokušavamo stišati, smanjiti i učiniti da traje kraće. Iz te netolerancije roditelji često kažu: ‘Joj, daj nemoj plakati… Pa nije to ništa!’ No zapravo se događa to da mi želimo vidjeti sretno dijete jer se mi sami ne nosimo s napetošću koju dječje emocije izazivaju u nama.

Svi smo mi agresivni i to je apsolutno prirodno stanje. Bez agresivnosti ne možemo postojati. To je prirodna reakcija organizma koji se bori za što god trebalo i to je u redu, kazuje specijalistica školske medicine i Family Lab voditeljica Polona Bencun Gumzej. Ipak, agresivnost kod djece danas ima društveno lošu konotaciju, no sama agresivnost nije problem, već ono što činimo iz te pozicije:
– Ljudi poistovjećuju agresivnost s nasiljem, no to nije isto. Trebali bi biti protiv nasilja, jer to znači da ja iz svoje agresivnosti i nesposobnosti da se nosim s onim što je nabujalo u meni prelazim tvoje granice i činim nasilje prema tebi. To je ono što je zapravo loše, zaključuje.
Kod roditelja je također prisutna jedna stalna konstanta, a to jest da svi vole kad su njihova djeca sretna. Tada ih slikaju, obožavaju, podupiru u tome… No to je često neprirodno prejaka pažnja prema jednom emocionalnom stanju. Jer, biti sretan je samo jedno lice medalje, govori Bencun Gumzej.
Što zapravo želimo?
Sreća i veselje, kao i tuga i bijes su emocionalna stanja, a mi tim emocijama pridajemo negativan ili pozitivan predznak. Sreću i veselje veličamo, a bol, bijes ili tugu pokušavamo stišati, smanjiti učiniti da traje kraće. Iz te netolerancije roditelji često kažu: “Joj, daj nemoj plakati… Pa nije to ništa!” No zapravo se događa to da mi želimo vidjeti sretno dijete jer se mi sami ne nosimo s napetošću koju dječje emocije izazivaju u nama, pojašnjava Bencun Gumzej te dodaje da se na taj način, umjesto poštovanja dječjeg integriteta da izrazi svoju tugu ili ljutnju, djetetu zapravo šalje poruka da s njime nešto nije u redu kada je ljut, tužan ili bijesan. Ljutnja i bijes posebice su (kulturološki) neprihvatljive kod ženske djece, ali zato im se tolerira tuga i plač. S druge strane, kod dječaka se ljutnja i bijes smatraju prirodnim, a plač i tuga neprirodnim, pa tako njima kulturološki nije primjereno tugovati i plakati. “Veliki dečki ne plaču” izjava je izgovorena do sad bezbroj puta u bezbroj naraštaja. Na pojedinu djecu takav odnos se neće odraziti, na pojedinu ipak hoće, upozorava Bencun Gumzej:
– Neka djeca će se jednostavno uklopiti i reći: ‘OK, ja sam dečko/curica i moji roditelji od mene očekuju da se ponašam tako i tako.’ No koliko i kako će nešto utjecati na dijete ovisi o samom djetetu. Kao što je svako dijete jedinstveno tako je i svaki odnos roditelj dijete jedinstven i neponovljiv. U obitelji s više djece, a svako dijete reagira na svoj način, isti način roditeljske pažnje, skrbi i odgoja svako dijete doživljava drugačije. Svjež mi je komentar na preksinoć prikazani film na zadarskom filmskom festivalu ‘Drvo života’ koji upravo tematizira obitelj iz autoritativnih pedesetih sa strogim agresivnim i nasilnim ocem koji ima tri sina: najstariji ima najjaču identifikaciju s ocem i nabujalu agresiju u sebi koji istodobno prezire i mrzi, dok kod drugog sina, emotivnije konstitucije agresivno okruženje u kojem odrasta izaziva povlačenje, introvertiranost i bijeg od svake naznake agresije…
Svaka emocija je prirodna
Roditelji moraju naučiti da emocijama ne mogu povrijediti dijete. Jedino što povrjeđuje dijete su riječi, a njih se ipak može odabrati. Djeca, osim toga, vrlo dobro osjećaju kada ste prema njima iskreni, a kada glumite. Glumljeni mir je baš to – glumljena stvarnost, nešto lažno. Nema ništa loše u iskrenosti – naljute nas djeca, naljuti nas partner, naljute nas ljudi. Ako pokažemo te osjećaje, dijete može naučiti samo da je ljutnja prihvatljiva emocija – jer ona to i jest, kazuje Bencun Gumzej te dodaje kako roditelji često griješe u tome da djeci nameću rješenja:
– Na taj način ne podržavaju dijete u stanju u kojem jest. Dakle, ‘ja sam ljut, tužan…’ Sreću još nekako i podržavamo, ali to je ponekad u diskutabilno. Posebice sa zaljubljenom kćeri koju u obitelji više nitko ne podržava jer je cijela ‘poludjela’ od zaljubljenosti. S druge strane, kad si ljut osjećaš se kao da ti je bomba eksplodirala u trbuhu, a svi oko tebe ti kažu: ‘Ma, nije to ništa.’ Ili još gore, dobiješ natrag pljusku uz odgovor: ‘Sad ćeš ti vidjeti što je agresija.’ Nitko neće kazati ‘uh što si ljut, i ja bi bio ljut na tvom mjestu’, kazuje Bencun Gumzej, ističući kako je priznanje djetetova stanja jako bitno jer ga se na taj način uči da prepozna emociju u sebi, imenuje je i prihvati. A i onog trena, kad se emocija ili stanje prizna, imenuje i uvaži, pritisak se smanjuje. S druge strane, agresivna djeca kojoj se ne priznaje agresivnost su sve više i više agresivna:
– Onog trena kada im se ta agresivnost prizna, probušio si rupicu na tom balonu i on splašnjava. Jer, netko me je vidio i prepoznao, netko me razumije… I tada se otvara mogućnost da dijete s tom svojom energijom, kakva god ona bila, radi nešto drugo, a ne da razbija prozore, ranjava se ili nešto drugo.
Negiranje nije rješenje
Ipak, iz straha da ne bi povrijedili dijete roditelji često svoju vlastitu agresivnost pakiraju u društveno prihvatljive priče, no tada zapravo kreće put u pakao popločan dobrim namjerama, kazuje Bencun Gumzej:
– Primjerice, jedna mama dvoje dječaka od kojih je mlađi agresivan prema starijem, s njegovom se agresijom nosi na način da mu ostavi vrijeme ‘da se ispuše’ na način da ga ostavi samog dok ga ne prođe. Ali i njezin postupak je agresivan, samo pasivno agresivan. Ljut što je bio slabiji u sportu od starijeg brata, dječak se izrazio bijesom koji osjeća u sebi, no umjesto ignoriranja na koje je naišao, svakako bi bila bolja varijanta mame koja autentično suosjeća s djetetom i razumije da je ljut, prihvaća emociju i ostavlja prostora da dječak sam nađe rješenje. Jer, ako i ja sama ne dobijem nešto što sam željela, naravno da ću biti ljuta neko vrijeme. I to je u redu, i u redu je i kod djeteta. Kada mu se nameće nešto što ne želi, neka djeca će bjesniti, druga će plakati, neka će se povući u sebe. No to je sve njihov način uspostave ravnoteže. Jer, to je povreda i ona se mora proraditi. A za to je potrebno vrijeme. No to ne znači da bi roditelji trebali u to vrijeme ignorirati dijete, slati ga u drugu prostoriju, vikati na njega ili pak govoriti ‘ti nisi normalan’. Roditelji trebaju shvatiti da je to jednostavno jedan od načina na koji njihovo dijete reagira i da je to u redu, to nije nešto što dijete čini u cilju da isprovocira roditelja (koliko god to ponekad roditeljima tako izgleda) pojasnila je Bencun Gumzej.
Moć odraslih
Roditelji posvuda uvijek pitaju jedno te isto pitanje, a ono glasi: “Kako odgajati dijete?” I tu su uhvaćeni između dvije krajnosti, kazuje Bencun Gumzej:
– Jedna je autoritativna, ona poručuje da djeca trebaju raditi sve kako im roditelj kaže. Druga je permisivna, a ona pak navodi da sama djeca mogu raditi što hoće. Obje opcije su jednako nasilne prema djeci jer im jedna oduzima, a druga daje preveliku odgovornost. Stvarna moć roditelja nije u tome da odrede hoće li dijete dobiti drugi sladoled, izaći vani poslije 10, dobiti željene tenisice, već u načinu na koji će tu djetetovu iskrenu želju definirati. Da pojednostavim, dijete može željeti (kao i svi mi) što god mu padne na pamet, ali roditelj je taj koji određuje kakva je ta želja. Primjerice, kada kažeš: ‘Nisi normalan, pa to ti je treći sladoled’ poručuješ zapravo da je to što želiš nerazumno. Kada kažeš: ‘Što ti pada na pamet, imaš samo 13 godina’, poručuješ da je to što želiš nedopustivo. Roditelj koji na kćerin zahtjev odgovara sa: “Pa te tenisice koštaju 1.000 kuna, znaš li ti koliko ja moram raditi za to?” poručuje joj zapravo da je njena želja nelojalna i neprimjerena. Ta moć definicije djeteta i njegove želje je ono što povređuje… Ne ono što dopuštamo ili ne dopuštamo djetetu, već način na koji to radimo, zaključuje Bencun Gumzej.
 

“Ne daju nam da budemo ljuti”

Roditeljska skrb nije jedina gdje vlada neprimjeren odnos prema dječjim emocijama. Usprkos većoj educiranosti i odgojne ustanove znaju biti mjesto gdje djeca odnos odraslih prema sebi ne smatraju nimalo pozitivnim:
– Kad su u vrtiću pitali djecu što im je najgore, jedna djevojčica je odgovorila: ‘Kad nam ne daju da budemo ljuti.’ Na pitanje je li stvarno istina da tamo ne smiju biti ljuti, nadalje je pojasnila: ‘Ne… Možemo mi biti ljuti kad imamo razloga za to, ali odrasli određuju koji je razlog dovoljno jak… To mi je najgore.’ Ovo je primjer kako djeca doživljavaju moć odraslih čak i kad je dobronamjerna, navodi Bencun Gumzej.
 
 

Nasilje je prenosivo

Hrvatsko društvo je ekstremno nasilno i njegovi članovi ga izražavaju na različite načine, ističe Bencun Gumzej:
– Okruženi smo vijestima i događajima koji su prepuni nasilja i kriminala i u tome svemu ne treba zaboraviti ni velik udio zlostavljanja djece. Svako zlostavljano dijete postaje nasilnik. To je poznati efekt prijenosa nasilja i ako u društvu imate 50 nasilnih dječaka, imate i još 150 nasilnih djevojčica. No one svoje nasilje proživljavaju u sebi, potiskujući ga, pa su tako najčešće manifestacije samodestruktivnog oblika, poput bulimije ili anoreksije.
 

Kritizirate li svoje dijete?

U Hrvatskoj postoje sve vrste nasilja prema djeci koji se susreću i drugdje u svijetu. To su verbalno i fizičko i emocionalno nasilje, no postoji i jedno specifično nasilje koje je jače izraženo, a mogli bismo ga generalno nazvati “kritizerstvo”, kazuje Bencun Gumzej.
– Ono se događa djeci nakon navršenog petnaestog mjeseca starosti. Do te dobi dijete je praktički obožavano na svim razinama društva: tretira ih se kraljevski i neprestano komplimentira, fotografira… No nakon faze obožavanja, od druge godine nadalje, počinje proces kada se djecu oštro, surovo i nemilice kritizira za stvari koje ne rade ‘onako kako bi trebala’ pa se tako ne biraju sredstava da ih se navede na ‘ispravno’ ponašanje. No taj model je kriv, upozorava Bencun Gumzej te pojašnjava:
– Kritiziranje kao odgojna strategija degradira djecu, a s druge strane, ne nudi im nikakav protumodel ponašanja. Roditelji bi trebali obratiti pozornost na to.