Najbolje se osjećam kao pjesnik

„Tko me stvori, on me nosi prostranstvima do visina, zagonetnih raznina, na sidrište duhovne jednote – u oazu svemirske ljepote”. U blagdanskim danima kad se čovjek intenzivnije susreće s pitanjem tko ga stvori, prikladnima se čine ti i mnogi drugi stihovi zadarskog književnika Ante Tičića, vokacijom ponajprije pjesnika.
Tičićev opus od 33 knjige tematski je i stilski raznovrstan. Piše prozu, pripovjetke, kritike, novele, crtice, književne osvrte, recenzije, kolumne, no „najbolje se osjeća kao pjesnik”.
– Poezija je vizionarsko nadahnuće neponovljivih misli, koje dolaze prvenstveno iz ćudljivih osjećaja ljubavi, čuđenja, patnji i radosti, a teži ljepoti i savršenom apsolutu. Kao takva, poezija je kraljica književnosti. Zbog toga me privlači. I zato što je misaona. Ja zapravo ne znam kako se piše pjesma. Ona se u meni jednostavno dogodi, kao i sve spontano što se događa u prirodi, kaže Tičić, uvijek iznova motiviran za nova pisanja.
– Poezija je neiscrpna, uvijek se može o istoj temi drugačije izraziti. Mene pjesme usrećuju darom kojim se nadahnjujem. Ne mogu se ponavljati. S njima sam slobodan i ispunjen u svemu, dušom i tijelom uzdignut u sjaju, govori ovaj pjesnik.
Motiv sjaja ima i u nazivu svoje prve haiku zbirke ‘Sjaj u tišini’ izdane 1989. godine. Član je Hrvatskog haiku društva u Zagrebu. Haiku je počeo pisati krajem 1970-ih godina. Njegove haiku zbirke su Na izvorištu, Miris nebeski, Zvuk tišine, Doticaj dana, Buđenje, Sam u polju, Sunce nad morem, Prah svjetlosti… Haiku forma je pogodna za „neizvještačen, neposredan i prirodi imanentan izraz”, smatra. Blizak mu je zbog „esencijalne konciznosti sažete u trostihu, takvu pjesmu treba brusiti mutatis mutandis”. Specifičnost haiku poezije su i česti motivi prirode, a ljubav prema prirodi utkana je u Tičićevo biće: „Priroda nas nadahnjuje, uči naravnom življenju i daje božansku blagodat”.
Noseći u sebi ljubav prema zemlji u materijalnom i duhovnom smislu, pohađao je srednju poljoprivrednu školu u Kninu i Požegi, a Višu poljoprivrednu školu u Križevcima. Radni vijek proveo je na poljoprivrednom dobru Bokanjac i na farmi Vigens. Utjecala je na to i mediteransko-koloritna ljepota njegove rodne Povljane na Pagu, čije je ljepote krajolika i mjesta opjevao i u svom sonetnom vijencu ‘Paški dragulji’, objavljenom 1990. godine, kao njegova treća knjiga. I na festivalu ‘Domaća rić’ u Zadru predstavlja Povljanu. Za promicanje svog rodnog mjesta 2006. godine dobio je nagradu za životno djelo Općine Povljana. Napisao je opsežan rječnik s toponimijom rodne Povljane, monografiju Povljana, rodoslovno stablo Tičića iz Povljane i himnu Povljane. Promicatelj je i poštovatelj pučkih napjeva, koji opisuju svakodnevicu čovjeka u prošlosti. I u tome je doprinio svojoj Povljani, čiji su se pučki napjevi prestali izvoditi 1960-ih godina. Od zaborava su u četverostihu koji rasvjetljuju prošlost spašeni objavljivanjem njegova „Zbornika starih pučkih povljanskih napjeva” 2011. u izdanju Gradske knjižnice Zadar. U svom izričaju njeguje i arhaizme. Smatra ih dragocjenim korijenjem svakog jezika, podatan i za nadogradnju standardnog književnog jezika, čime nastaje skladna ljepota cjeline starih i novih izraza u narodu.
Tičić smatra da knjige treba puno više promicati, suvremenim rječnikom i djelatnošću rečeno, reklamirati. Kultura, knjige i tiskovine zaslužuju prvo mjesto u pažnji javnosti, a potrebno je i educirati za čitanje. „Kao što čovjek mora jesti, mora i čitati”, kaže pjesnik. Njega čitanje opušta. Član je zadarskog ogranka Hrvatskog društva čitatelja; 2006. je dobio nagradu ‘Najčitatelj’ Odjela za odrasle zadarske gradske knjižnice. Čita beletristiku, poeziju, djela iz filozofije, teozofije, antropologije, esejistiku književnosti i ontologijsku literaturu. Od kolega osobito prati i voli Tomislava Marijana Bilosnića. Zadivljuju ga Kahlil Gibran, Bela Hamvas, Umberto Eco, Tagore, A. G. Matoš, Tin Ujević…