Ante Mihić

»Vi ste prvi na kojega moj terijer, pas Hugo nije zalajao«, kaže mi ranim jutrom Zagrepčanin koji svake godine u kolovozu dolazi u Sali.
»Hugo nema na što u meni lajati. Ja sam slobodan čovjek. U meni nema straha, ne bojim se Huga, ne bojim se sebe. Moj ego nije pobijedio moje bitno ja. I taj osjećaj Hugo prepoznaje. Divni psi točno i moćno osjećaju što je u čovjeku.

Živjeli u jednom lijepom gradu ginekolog i filozof. Stanovnici toga grada govorili su kako je njihov grad najljepši, s najljepšim zalaskom sunca kojemu se, uz zalazak sunca u Kay Westu, divio, glavom i bradom, veliki Alfred Hitchcock. Bijaše to grad na čijim se ulicama ranim jutrom nailazilo na mnogo otrovanih mačaka. Bijaše to grad koji se nije mogao odlučiti između najboljega i najljepšega. U tom i takvom gradu živio je jedan ginekolog, živio je i jedan filozof.

Sebičan sam gad. 'Sebični gen' (Richard Dawkins) jako mi je izražen, lukavo zavučen u mojim dubinama do kojih rijetko prodirem, često ostajući bez kisika. Većinu onoga što činim, radim iz sebičnosti. Pa i onda kada volim, otkrijem kako je temelj moga voljenja sebičnost. Sve što prosuđujem, sudim iz sebičnosti i iz svoga sebičnoga kuta.

Avaj, nije lako.

No, moguće je biti dobar, plemenit i voljeti bez trunka sebičnosti.

Kad čujem kako netko priziva narod gledam gdje je Clint Eastwood, Usamljeni zaštitnik, jer nastat će rusvaj. Kad čujem: mi Saljani, mi Zadrani, mi Hrvati, mi Nijemci, mi Englezi, tražim plašt osame, jer to mi toljagom će se obrušiti na prvo ja. Kada netko govori, to je volja grada, to je želja naroda, negdje je spremna giljotina. Glavna zadaća toga mi je, ukloniti svako ja iz svoje sredine.