Loboda ili špinat – još jedan jestivi korov

Kad je ribar Palunko završio s kraljevskim objedom, Kralj Morski ga zapita želi li mu još štogod srce njegovo, a Palunko nakon svih ponuđenih i kušanih kraljevih gastronomskih ekstravagancija, poželi SAMO »dobar pladanj varene lobode«, a sve kako bi napokon bio sit. I nije mu to bilo prvi niti jedini puta da je blagovao skromnu i neuglednu lobodu u bezvremenskoj priči Ivane Brlić Mažuranić o traganju za srećom i smislom života. Jedan drugi kralj u dalekoj je Engleskoj onomad, kaže jedna druga legenda, otvorio vrata svojih kraljevskih vrtova kako bi puk slobodno brao njegovu lobodu i preživio u doba velike gladi. Njemu i toj legendi u čast se ta biljka službeno zove Chenopodium bonus-henricus, iliti u Engleskoj još i Dobri kralj Henrik, a kod nas po narodski još uz lobodu i divlji špinat, brašnjak iliti ščir.
Biljka je to iz porodice Amaranthacea ili po naški amaranta, koja je u Inka bila sveta i predstavljala tijelo bogova na zemlji. Njihove bi žene od sjemenki biljke mljele brašno koje bi pomješano s krvi spravljale kao utjelovljenje bogova pa bi se to onda konzumiralo u religijskim obredima. Loboda ih je k tome zaista izdašno hranila, baš kao i gladni engleski puk: sjeme za brašno, listovi kao špinat, a cvjetni vršci kao šparoge. Od tuda još jedan naziv naše ovotjedne gošće – šparoga siromašnih.
Sad sam već na Velebitu, na dobro znanim padinama u berbi divljeg špinata. Za razliku od mnogih drugih samoniklih jestivih biljaka ili gljiva koje moraš satima tražiti, a kad ih nađeš opet dugo i pažljivo prikupljati, divlji špinat je izuzetak jer ga je lako uočiti zbog veličine i svaka je biljka izdašna za branje. Istina, postoji i mali uvjet, a taj je da voli kisela tla bogata dušikom. Kakogod, na Velebitu ga je u izobilju i možeš ga lijepo brati i pustiti misli da lutaju u auri velebitskih mirisa i veličanstvenim obzorima okupanim suncem. Volim njegovu figuru kad se raširi na svježem velebitskom vjetriću i leluja svojim velikim zelenim listovima u obliku guščje nogice, zbog čega je i dobio onaj prvi dio svog trosložnog službenog imena (Chenopodium).
Inače, ima dosta zbrke oko narodskog nazivlja i vrsta ove biljke. Moj velebitski dobri kralj Henrik je za mene uvijek bio divlji špinat, ali sam znala da ga zovu i loboda i brašnjak. Mali je problem što tako zovu i svih dvadeset samoniklih vrsta biljke u našim krajevima dok ih porodica amaranta bilježi čak šezdeset. Loša je vijest za sve one kojima se baš i ne pamte latinski nazivi da nema drugog načina razlikovanja, jer vas narodski nazivi nikuda ne vode s obzirom da istim imenom zovu različite vrste. S druge strane, fantastična je vijest da bez obzira o kojoj našoj vrsti da je riječ, riječ je o hranjivoj pseudožitarici koja služi za prehranu već osam tisuća godina. I tako, dok smo mi ovdje od stoljeća sedmog i posve sigurno u stoljećima dugom prehrambenom savezu s divljim špinatom, osjećam pravo strahopoštovanje prema toj biljci, s obzirom da je ona prijatelj ljudskog roda još od kamenog doba.
Eto i sad sam nakon berbe opet mislima u kužini, po tko zna koji put s punom košarom proljetnih listova i par macetića vršaka velebitske lobode. Mlade ću listove pripremiti posve jednako kao špinat, dakle u sitno skosani zeleni prilog, koji je usput rečeno, meni puno ukusniji od konzumnog špinata. Bit će mi to najvjerojatnije prilog polpetama od gljiva. Dio listova ću svakako iskoristiti za svježu salatu, a posve mlade vrške ću pripremiti posve jednako kao šparoge. Nešto stariji vršci se mogu lešati u slanoj vodi, poput mladog kupusa ili brokule, a potom začiniti maslinovim uljem i ostalim prema ukusu. Nikad za sebe ne bih rekla da sam bonkulovićka, ali od pomisli na lobodu mi uistinu uvijek zazubice rastu. Pri tome je dobro znati da 100 grama mladih listova divljeg špinata sadrži 5,8 grama bjelančevina, 1,1 grama masti, 6,9 grama ugljikohidrata, 2 grama različitih minerala – među ostalim željezo, kalij i fosfor – te 150-200 mg C vitamina i oko 13 mg karotena. Malo upozorenje jer loboda kao i špinat sadrži oksalnu kiselinu pa se ne smije uzimati prečesto i u prevelikim količinama.
Kako je bogata mineralima te ima izrazito puno vitamina C to je bingo kombinacija koja se savršeno apsorbira u organizmu i idealna je za proljetnu obnovu životnih sila pomalo potrošenih u dugim zimskim mjesecima. Ovdje je na djelu ono što se često ne razumije, a to je da se unos određenih organskih spojeva koje su biljke sintetizirale od anorganskih tvari ne može na jednako dobar način nadoknaditi unosom pojedinih anorganskih tvari, poput vitamina i minerala. Vitamin C kao osobito jaki antioksidans, baš se u ovoj lobodinoj kombinaciji savršeno utjelovljuje u naš organizam, a onda igra jako važnu ulogu u stvaranju kolagena,koji je važan za rast i obnavljanje stanica i tjelesnih tkiva, zubnog mesa, krvnih žila kostiju i zuba. Loboda će nam sigurno dobro činiti u regulaciji tlaka, pomoći kod kostobolje, a za one koji vole pucati od zdravlja, obnovit će organizam i dati mu snagu.
Popaj je znao što radi kad je za snagu tamanio špinat, ali da je znao za našu velebitsku lobodu, bio bi još puno jači.