Zreli za vinske ceste

Sa sada već čuvenim vinima, sa 1,2 milijuna turista i 8,5 milijuna noćenja Zadarska županija konačno je zrela za vinske ceste – Turistički sektor traži dodatni sadržaj i atrakciju, a vinari dodatni način prodaje (na kućnom pragu) bez nizanja cijena koja u restoranima dovode do “dijetalne” konzumacije

Vrijeme je za vinsku cestu ili vinske ceste Zadarske županije!
Sjetit ćemo se prvih radnih, preuranjenih, pokušaja u kojima su sudjelovali i entuzijasti okupljeni oko ove novine. Vide se na radnoj karti rađenoj u to vrijeme. Zašto preuranjenoj? Jer, budimo iskreni, pravog vina nismo imali, tek naznake o vinskim područjima s tradicijom, odnosno potencijalom. Bilo je to u vrijeme kada počinje intenzivnija sadnja vinograda, ali se legalizirani plasman još svodio na Vinariju Benkovac, preuzetu od Badela 1862. s tek jednim vrjednijim boteljiranim vinom – Benkovačkim Roseeom.
Nukalo je na to ono što se događalo u ostatku Hrvatske, najsnažnije i s najvećim javnim odjekom u Istri za kojom se debelo kasnilo. Dakle, svi smo znali da ovaj kraj ima veliki potencijal i da kad-tad mora zagristi u razvoj vinarstva do razvoja vinske ceste ili vinskih cesta. Time će, naravno, dobiti poticaj vinari – jer će imati mogućnost prodaje na kućnom pragu te dodatne zarade. Istovremeno će turizam dobiti dodatni poticaj i sadržaj – priliku za lijepo provođenje dana u vremenu kada plaže ne igraju, u vremenima pred i posezone poglavito.
Staza je tada propala jer – vina nije bilo. O kušaonicama, podrumima, mogućem prostoru za dodatni ugostiteljski sadržaj…, da ne govorimo.
Sadašnje stanje
Sada su prilike bitno drugačije. Broj registriranih vina – u legalnom prometu prelazi 30. Imamo Badel 1862. kao najveću tvrtku s vlasništvom nad Vinarijom Benkovac koja je u kršu nad Korlatom k Benkovačkom Selu provela uspješno izniman eksperiment podizanja 105 hektara vinograda u kršu i goleti. I dobila zlatna vina – Syrah, Cabernet Sauvignon i Merlot proslavljene u međuvremenu najvišim priznanjem za dizajn – etiketu (ako to smijemo tako nazvati), a potom i pregršt nagrada na najvažnijim vinskim smotrama po Europi. Od Kaštelanca kao prvog manjeg, odnosno “privatnog” vinara koji je legalno boteljirao svoj Trebiano Toscano, došli smo do preko 30-ak etiketa desetak dobrih i vrsnih vinara i stotina hektara novih vinograda. Šime Škaulj prvi je dobio oznaku vrhunsko za svoj Cabernet Sauvignon, a slijedili su to mnogi drugi. Rako na Pagu počinje s autohtonošću – Gegićem i Žuticom. Boškinac se uključuje, a smatramo ga našim bez obzira na administrativnu granicu Novalje. Jurjevići na Silbi kreću u poseban eksperiment u koji uključuju i Pošip, sežu do oznake vrhunsko. Od početnih manifestacija u Polači i Stankovcima, srce ovdašnje vinske budućnosti i sadašnjosti Benkovačko-stankovačko vinogorje postaje snažno. Na Nadinskim vinogradima i oko njih ono što se u početku činilo kao podilaženje biračima s podjelom zemlje bivšeg PK Zadra mještanima postaje udruga sa desetak vrsnih vinara koji trenutačno imaju najveći posjed pod ekološkim uzgojem i proizvodnjom vina u zemlji. Dobivamo i Udrugu Vina Liburna sa desetak članova i dvadesetak etiketa – robnih marki od vrhunskih do kvalitetnih vina. Napreduju Vrsaljko, Glavić, Anič, Bačić. Zadruga MaVin – Uzelac, Bobanović i dr. podižu veliki nasad kod Tinja. Plantaže niču uz Punta Skalu, Ninske Stanove i Bokanjac, odnosno Vigens kreće k ovom. Zadarsko sveučilište ulazi u utakmicu sa sveučilišnim vinima, što cijelom pokretu daje jedan novi epitet veze sa znanošću. Organiziraju se i seminari i predavanja, skupovi i okrugli stolovi, znanje se širi, a Savjetodavna služba Ministarstva poljoprivrede tu je na raspolaganju, ali i privatni poduzetnici agronomi i enolozi. Niz je novih manifestacija od Benkovca do lanjskog uprizorenja vinara na Forumu.
Po nagrade
Sve to prate nagrade i to prestižne nagrade ovdašnjim vinarima. Ne tek lokalno okupljene u županiji, niti dalmatinsko (Sabatina) ili ono u Zagrebu na razini Hrvatske. Ovdašnji vinari kreću u svijet, od Badela do niza manjih vinara i to od Londona do Verone, Bruxellesa, Pariza. I vraćaju se s vrijednim priznanjima i nagradama. Zadnje što s upravo odigravalo pratili smo, a riječ je o London Wine Fairu s nagradama Decantera, najuglednijeg vinskog časopisa na svijetu. Zadnji koji su ušlo u utakmicu – zadarski vinari na prestižnom su ogledu uzeli pet od 50-ak nagrada i priznanja hrvatskim vinima. U dosadašnjem tijeku došli smo do zlatnih medalja na nizu nadmetanja, a na ovom najkonkurentnijem Decanterovom među 14.100 vina imamo srebrne medalje (vino sa četiri zvjezdice – rekli bismo), broncu (vino sa tri zvjezdice) te preporuke (vino sa dvije zvjezdice), a za iste se nagrade nadmeću sva vina svijeta i nose ih s ponosom.
Vrijeme je
Valja se vratiti onim preuranjenim pokušajima – vinske staze ili vinskih staza. Sad, naime, imamo – vino! Imamo i rekordne sezone iz godinu godinu. Imamo i sve više gostiju u travnju, svibnju, odnosno rujnu i listopadu, a da ne govorimo o samoj “špici” sezone. Ovdje je oko 1,2 milijuna registriranih turista, što ostvare do 8,5 milijuna noćenja. I kada bi dnevno svaki barem odrasli turist popio čašu-dvije vina – falilo bi nam ga. Mislimo, naravno, kada bi popio ovdašnje vino.
Vinari su u međuvremenu i sami došlo do količina, ali i do ekonomskih problema u smislu plasmana. Hrvatska je prepuna vina u odnosu na našu mogućnost konzumacije, posebno kada tome dodamo raznorazne domaće kapljice (neregistrirane, ali po nekim procjenama zaslužne za 50 posto potrošnje). Naši vinari nisu dovoljno veliki i industrijalizirani da krenu u pohode k megatrgovinama, odnosno trgovačkim lancima. Postavlja se pitanje količina, a o mešetarenjima s cijenama i plaćanjem da ne govorimo. U plasmanu put ugostiteljstva, a s prethodnom uključenošću ili neuključenošću trgovina, “bilaanje cijena” ovdašnjih vina dovodi nas do blokade plasmana ili vrlo male propusnosti. Naime, većinu vina vrijednih spomena teško je dobiti u bilo kojem lokalu ispod 150 ili barem 120 kuna. To su za naše goste i reputaciju naših vina, ma što mi o tome mislili, goleme cijene. Europljani su svikli da za 20 eura mogu birati među tisućama ludo dobrih etiketa, makar ne, naravno, onih najboljih.
Vinare bi spasio plasman na kućnom pragu – na vinskoj cesti, a turizam bi znatno obogatio. Osim vina tražio bi, naravno, i određenu degustaciju, što otvara prostor afirmaciji naše seoske, “kontinentalnije” hrane, pršuta i sira, peke i ražnja, gulaša i svakobera, puža i prisnaca…

Nedostaci?

Većina naših vinara u fazi je podizanja vinograda, odnosno rješavanja osnovnog pitanja – podruma. Vinske ceste bez kušaonica ili degustacijskih sala ili kako god ih nazvali – nemaju pravu prođu. One bi u principu, ako se rade, valjale zadovoljiti neke standarde. Pretendirajući na dolaske organiziranih grupa poželjno je da u startu budu sposobne primiti autobus dakle 50-ak gostiju. Valja, naravno, imati barem dva WC-a, ali i barem manju kuhinju ako se goste želi zadržati na nekoj hrani. Pitanje je, dakle, novaca, odnosno ulaganja.
Moguće je, naravno, spomenuti da u pretpristupnim fondovima EU postoje i ove stavke, a postojat će i u pristupima. Ima, naravno, mogućnosti da u poticajnim kreditima koji idu putem udruživanja sredstava na županijskim razinama u dogovoru s bankama ovom bude dan jedan od prioriteta. Moguće je da će dio turističkog sektora naći zajednički interes i pomoći ovakva ulaganja. Konačno moguće su privremene ili trajne ortačke veze, pa da, recimo, nekoliko vinara s dobrim ugostiteljem na svom području koristi njegov prostor kao degustacijsku salu i sl.

Iskustva drugih

Najbolji javni plasman ove su priče imale s Istrom. No to ni približno nije sve. Osim desetaka i desetaka istarskih vinara i mnoštva vinskih događanja, napominjemo da upravo u svibnju “cvjetaju”, i cijela društveno politička zajednica regije Istre je u priči. Mnogi posebno manji proizvođači i preko 50 posto proizvodnje plasiraju na kućnom pragu. Čuvene vinske staze imaju i Međimurci, posebice oko Željezne gore, Štrigove, Svetog Martina i Svetog Urbana, i unatoč manjem intenzitetu turizma vrhunske degustacijske sale. U Primorsko-goranskoj županiji gdje su dugo bili svedeni na jedno vinsko mjesto u golemom prostoru Vrbnik na Krku može sažeto poslužiti i našima za prenošenje iskustva života od vina. U Baranji uz niz drugih onaj najjači – Belje s Agrokorom kao vlasnikom složio je već impresivnu svjetsku priču koja bi trebala završiti i hotelom na mjestu stare vinarije u Kneževim vinogradima, uz sada renoviran podrum ujedno u spomenik kulture, najsuvremeniju novu vinariju u Europi i beskrajnih gotovo 600 hektara vinograda na Banovom brdu te ugostiteljstvom u Kormoranu… Tu su, naravno, i Daruvarci, Đakovo, Erdut, Ilok s obnovljenim vidikovcem na Principovcu, dvorcem Obeschalci i organiziranim Traminac Expresom iz Zagreba na posebne manifestacije, Zdjelarević pred Slavonskim Brodom, mnogi zagorski vinari, Jaska (Jastrebarsko)…

Ne samo vino

Ono što ovdje ističemo u smislu vina i vinskih staza moguće je uzeti i kao paradigmu primjenjivu na čitav niz drugih proizvoda. U Hrvatskoj već imamo – maslinske staze, za što također imamo opravdane razloge sada kada je jasno da se naši maslinari i uljari nadmeću i s proslavljenim Istranima za primat u kvaliteti i količinama. Valja kazati da bi maslinarima takva pomoć bila nužna također zbog plasmana, a da imamo predivnu turističku maslinarsku priču. Možemo je početi s Ugljanom kao gotovo monokulturnim otokom koji i naziv duguje rimskom veteranu koji je u Mulinama ostavio i mlin, a imamo i rimske zapise o tome kako druga ulja falsificirati da budu kao – Liburnska (bolja i cjenjenija), pa do Luna i čuvenih povijesnih maslinika. Ako hoćete imamo i u partizanskoj priči o maloiškom ustanku, bez govora o bilo kakvim ideološkim primjesama, element priče o maslinama i životu otočana.
Ovog trenutka kriza u svijetu ionako problematično svjetsko tržište maslinovog ulja dodatno komplicira. Pada potrošnja u Španjolskoj, Italiji i Grčkoj koje proizvode 70 posto maslinovog ulja na svijetu. U Španjolskoj i Italiji je pala na 2002. godinu, a u Grčkoj na devedesete. Postoji tendencija da će ovo proslavljeno i zdravljem bogato ulje biti sve jeftinije. Hrvatska proizvodnja u većini je usitnjena i po cijenama masovne proizvodnje u navedenim zemljama neisplativa. Suvenirski plasman uz priču i degustaciju jedan je od izlaza.
Naravno da se i, recimo, priča o Paškom siru uklapa u ovakve staze. Uostalom u Campaniji južno Napulja, npr. od mozzarele od bivola stvorena je jedna takva poljoprivredno-prehrambeno-industrijsko-trgovačka priča od koje žive stotine i stotine obitelji. Tu je, naravno, i pršut, šokol, panceta… Ili priča o janjetini u kombinaciji s pričom o ovčjim sirevima i sl. Tu su i inćun, srdela, tuna…

Dodatne atrakcije

Vinske ceste trebale bi sadržavati i dijelove drugih priča za što također imamo vrhunske sadržaje. Jer Pag osim vina, recimo, nudi povijesni grad, Paški sir, vrhunske poglede, Solanu…
Ravni kotari, recimo, uz Bačićev vinograd daju Asseriju što je i uzeo za robnu marku, ili Kaštel Benkovića na kojem Benkovac organizira vrhunsku vinsku smotru, blizina je Vranskog jezera,srednjovjekovnih građevina, crkvica i utvrda, a tu su i folklorni, odnosno narodni običaji…