Subota, 20. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

5 C°

»ZAŽELI« Topla riječ gerontodomaćica je kao lijek

01.10.2020. 14:47


Sedam žena iz Općine Vrsi, koje su u srpnju u sklopu projekta Zaželi uspješno završile obrazovanje za gerontodomaćice, započele su s radom i skrbe o ukupno četrdeset dvoje starijih sumještana.
Voditelj projekta Kristian Vukić izrazio je zadovoljstvo što je projekt za koji se Općina prijavila u ožujku 2018., a ugovor potpisan u veljači ove godine, nakon nekoliko mjeseci mirovanja zbog pandemije izazvane koronavirusom, konačno zaživio na obostrano zadovoljstvo i gerontodomaćica, a i korisnika njihovih usluga, samaca starijih od 65 godina i invalida.


«Jedva čekaju da im dođemo«
– Kroz projekt je na rok od dvije godine zaposleno sedam žena u dobi od 47 do 61 godinu koje su duže vrijeme bile nezaposlene. Dvije su iz Poljica, sedam ih je iz Vrsi, a svaka od njih skrbi o šest korisnika. Edukacija im je obuhvaćala 80 sati teorije i 80 sati prakse koju su odradile u staračkim domovima Giovanni u Vrsima i Sveta Marija u Poljicima, pojasnio je Vukić te je napomenuo kako se kroz cijelo vrijeme trajanja projekta korisnici mogu prijaviti, ali da uslugu mogu dobiti samo ako netko od postojećih korisnika odustane. Kako su nakon isteka natječaja interes za zapošljavanje pokazale i još neke žene, Vukić je kazao da će Općina, ukoliko to bude moguće, provedbu projekta produljiti te pokušati zaposliti više žena, a time onda osigurati skrb i za više korisnika.
– Općina Vrsi ima 2053 stanovnika, a od toga su 504 osobe starije od 65 ili invalidi. Dakle, 1/4 stanovništva su osobe starije životne dobi tako da vjerujemo da će sada kad je projekt zaživio mnogi tražiti uslugu gerontodomaćica, kazao je Vukić, a s njim mišljenje dijele i dvije gerontodomaćice – Marina Petešić iz Poljica i Neda Horvat iz Vrsi.
Kažu kako se jako puno ljudi raspituje kako bi mogli riješiti da i njima dođu, dok su ranije na to gledali više kao na neku smetnju i nekoga stranoga u kući.
Marina Petešić majka je troje djece od kojih dvoje studiraju. Po zanimanju je konobarica, radila je kao trgovkinja, ali je posljednjih šest godina bila bez posla. Stoga joj, kaže, jako puno znači ovaj posao i to u svom mjestu.
– Poljica su malo mjesto i svi se međusobno znamo, ali svejedno smo u početku i mi i korisnici bili malo zbunjeni. Nismo znali kako se ponašati, a onda smo se opustili pa nas sada jedva čekaju da im dođemo. Ljudi su usamljeni i možda im čak najviše znači razgovor. Obilazimo ih jednom tjedno, a svi bi bili puno sretniji da je i češće, kaže gospođa Marina te iznosi primjer bake o kojoj skrbi, a koja od obitelji ima samo sina nastanjenog u Rijeci. Kako joj on rijetko dolazi, u telefonskom razgovoru mu se pohvalila da joj dolazi jedna susjeda i pomaže.


Djedici kuha, a on je pozove da s njim ruča
– Rekla mi je da on to baš ne razumije kakva je to pomoć pa sam joj rekla da ću joj sve srediti da blista prije nego joj dođe na feštu pa da on vidi koliko sam joj korisna, a ona mi je na to odgovorila da kako nisam korisna i da joj jako puno znači samo što dva sata porazgovara sa mnom od utorka do utorka. Skrbim i o jednom djedici koji također živi sam. Njemu i kuham i to barem za dva dana. Kad mu poslužim jelo uvijek me zove da sjednem i jedem s njim. Kaže, a što si mi ovoliko kuhala kad nećeš sa mnom jesti, priča Petešić, a slična iskustva ima i Neda Horvat, kemijska tehničarka, koja nije nikada radila u struci već u trgovini, a od prije nekoliko godina ni to nije mogla zbog zdravstvenih simptoma.
– Djeca su se osamostalila, ali je i suprug zbog korone ostao bez posla pa mi je ovaj posao došao kao bogom dan. Ja volim raditi s ljudima i iskreno mogu reći da mi baš paše komunikacija sa starijim ljudima. U trgovini je to postalo već malo teško jer ljudi su se nekako otuđili. Nekima treba otići u trgovinu, nekima u ljekarnu, nekima malo pomoći po kući, ali većina traži razgovor jer su usamljeni. Imam dva bračna para koje obilazim i iako su dvoje isto mi se raduju i kažu da jedva čekaju da dođem pa da malo popričamo. Zimi ćemo se sigurno malo više družiti, kaže gospođa Neda koja skrbi i o Samoborčanki Anici Župan, udovici koja se u Vrsi doselila još 2001., a sama živi od 2007. kad joj je preminuo suprug.
– Najvažnije mi je da mi Neda podigne lijek. Nemam auto i ne mogu nikuda. Šećeraš sam, otiču mi noge jako, a još gore od toga je što mi vid slabi. Jako slabo vidim. Mogu ja sama još uvijek malo počistiti i skuhati, ali Neda mi sve opere i to što popričamo malo i našalimo se zaista mi jako puno znači. Inače smo i susjede pa na nju i njezina muža mogu računati i inače za slučaj da mi nešto hitno zatreba, kaže gospođa Anica te dodaje kako se nada da će Općina imati priliku ponovno se javiti na natječaj za ovaj projekt i produljiti ga.