Doktor je pregledavao tovare, a doktorove nalaze – milicija!

– E, e, recepte i nalaze htjela je vidjeti milicija. Znate, da ne bi bilo nešto politički… – govori Vlade Aunedi, dugogodišnji doktor za tovare
– A kako je to bilo!? Onda,  te godine 1958. nas nekoliko  došlo je na ideju da u kolovozu organiziramo trke tovarov. Znate, nije ka’ danas  onda bilo, svaka je kuća bila  težačka i svaka je imala tovara. Ma, skoro svaka – govori  barba Ivo Aunedi, danas umirovljenik, jedan od onih koji  su došli na ideju i jedan od  onih koji su je oživotvorili i  poslije godinama i godinama  provodili.
U barba Ivinom nevelikom  dvoru, u hladu, na stolu tri –  četiri omotnice i u njima svakovrsni papiri.
– Ma, to sam ja onako… tu  su neke skice za plakate,  skečevi koje smo izvodili, pozdravni govori, pravilnici. Ja  sam godinama bio spiker na  trkama i sve te papire ostavio  sam, nek’ se nađe.
Pozivnice, diplome, izresci iz  novina.
– Je, je, dolazili su novinari,  pisali, slikavali. Njima je to  bilo zanimljivo. Saljani su to  dobro organizirali.
Dolazi u dvor još jedan Aunedi, šjor Vlade. I on je umirovljenik, a barba Ivin brat.
– On vam je bio doktor!
Kako doktor?
– Ma, ne onaj za ljude, on je  bio doktor za tovare.
Smije se Vlade, za njega se  isto može reći da je barba.
– Sve smo imali, i stetoskop  i liječničku torbu i bijeli mantil i medicinsku sestru. Onda  bih ja pregledavao tovare, pa  ispisivao nalaze i recepte. Bila  je to cijela predstava – sjeća se  Vlade.
U cijelom tom šušuru, mediteranski razbarušenom,  valjalo je biti i – oprezan.
– E, e, recepte i nalaze htjela  je vidjeti milicija. Znate, da ne  bi bilo nešto politički…
Taman smo se zaćakulali,  kad evo još jednog Aunedija.
– Ja sam Ante, isto umirovljenik, treći brat. Imamo  još jednoga, Krešimira, ali sad  nije u Salima.
Onda se barba Ivo sjetio da  je Ante crtkao plakate, pozivnice.
– Ma, puno je tu ljudi radilo  u pripremi. Netko je dao ideju, a svi su se založili da se  ideja ostvari. Saljke su, recimo, pravile zastavice, to su  ručno piturivalo, Ivo Petricioli  je dao ideju za dizajn, za trke  radili su Anđelo Raljević  Čiko, Ivo Dominis Bruc i Ivo  Dominis Maća, Goroslav  Oštrić, Bruno Grandov… pitaj  Boga tko još sve nije sudjelovao.
Prvi plakat se izgubio, nema  ga nitko. Ali, Ante se sjeća da je  na njemu pisalo…
– Trke o tovari. Nije to baš  po našu, bilo je tu utjecaja sa  splitskog područja, a poslije  smo odmah to preinačili u  Trke tovarov.
Saljske užance je manifestacija koja je došla poslije.
– Bio je cilj pokazati što više  saljskih običaja. Bilo je tu svega, žene su plesale kolo na  pjesmu Igram kolo, kosa mi se  vije, bilo je svakovrsnih natjecanja, itd.
U početku, krajem šezdesetih  i početkom sedamdesetih  prošloga stoljeća, nije bilo ponude ića i pića kao danas.
– Skromno, skromno. Pobjednici su dobivali simbolične  nagrade, a malo – pomalo rasla je ponuda i danas je ta  manifestacija po tom slična  mnogim drugima u Dalmaciji  – kaže barba Ivo.
U početku su Trke tovarov  pomagali uglavnom Mardešić i  PZ Sali, brojni volonteri ugradili su svoj entuzijazam.
– U kolovozu u Salima bude  puno Saljana koji su vani.  Dođu iz Australije, iz europskih zemalja, iz Zagreba, iz  Zadra… Trke tovarov tempirali smo da prethode fešti  Velike gospe, baš kad je u  Salima najviše svita – reći će  Vlade.
Nego, tko je birao tovare i  jahače?
– Rekli smo, samo saljski  tovari. Recimo, po pravilniku  žmanski tovari nisu mogli sudjelovati. To su čudo veliki tovari, oni imaju i mazge, tako  da nisu dolazili u obzir. A  jahači su bili oni koji bi se  prijavili. Jedne godine, ne  znam više koje, pravilnik je  dopustio da jahači budu i inozemni gosti koji žele pa smo  malo u šali trke proglasili  međunarodnima – govori barba Ivo.
Davno, davno, organizatori  su našli i jednog Talijana koji je  dobio ulogu televizijskoga snimatelja.
– On je imao drvenu kameru, sve je radio kao i pravi.  Nastojali smo da Trke tovarov  stalno budu što duhovitija manifestacija, da bude što više  munještina.
U svemu, neizbježan je lik –  umpreštalo.
– A, to je onaj koji hoće sve  znati, koji se u sve pača, koji se  u sve razumije. Ima li u Salima  i danas umpreštala? Da ima li  ih… – smije se barba Ivo.