SLIVNIČKI SPOMENICI Mirila su za stanovništvo imala veće značenje od grobova

Slivnica, naselje u posedarskoj općini, naseljena još od starijega kamenog doba, u pisanim dokumentima se spominje 1301. i 1389. godine., krije brojne životne priče, ali i posebnosti, mističnosti. Prema predaji, odnos prema smrti odražavao se u štovanju predaka i vjerovanju da je njihova duša živa.
– Donijeti mrtvaca do groblja nije bilo lako. Pri nošenju mrtvac se nije smio spustiti bilo gdje i kad kome padne na pamet, već na točno određenim mjestima, kazao nam je 64-godišnji Šime Mijolović na groblju duša kod Lokve nasuprot crkve sv. Kuzme i Damjana.

Mjerila se duša
»Tamo bi ga spustili na zemlju prvi i posljednji put. Ljudi koji su nosili pokojnika stavili bi mu, uzimajući iz neposredne okoline, jedan kamen iznad glave i drugi ispod nogu« (Mario Katić, »Mirila: Kulturni fenomen«, str. 15., 2010., Naklada 600, Ljubljana).
– Na mirilima se mjerila duša jer se vjerovalo da je duša istovjetna s čovjekovim tijelom i dužinom i oblikom. Dakle, izmireno tilo je izmirena duša. Pokojniku bi se uzimala mira tako što bi se njegovo tijelo položilo na zemlju glavom prema zapadu, nogama prema istoku, a lice bi mu okrenuli prema izlazećem Suncu, priča Mijolović.
Nakon toga pogrebna povorka bi nastavila put do groblja gdje bi se tijelo pokopalo. Nekoliko dana ili tjedana poslije došao bi zidar ili rodbina umrlog koji bi obradili dva postavljena kamena i popločali dio između njih te sagradili mirilo.
– Mirila ili počivala duša, pogrebna spomen-znamenja izgrađena u kamenu, nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u ovim krševitim krajevima podno Velebita, nadomak moru. Podizala su se sve do sredine prošlog stoljeća, kazao je Mijolović dodavši kako je Slivnica koja danas broji oko 850 stanovnika, prije 60 godina imala 1.228 stanovnika.

Oduševljeni turisti
Mirila su za stanovništvo imala veće značenje od grobova u kojima su se nalazila »samo tijela, bez duše, koja je ostala na mirilu«.
»Čovjek je smrtan, a mirila su besmrtna. Mirila nisu kameni spomenici, već su ona okamenjena božanstva«, riječi su prerano preminulog prof. dr.sc. Tome Vinćaka, docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predsjednika Hrvatskog etnološkog društva.
Osim mirila kod Lokve još veće groblje duša je kod Kalaca, međutim, mirila su zapuštena i znatno slabije sačuvana.
– Slivničkim »grobljem duša« kod Lokve, oduševljeni su svi turisti koji su ih razgledali. Ona su istinska turistička atrakcija.Treba ih sačuvati kao kulturnu baštinu, istaknuo je Mijolović.

Nematerijalno kulturno dobro
Mirila su važan dio naše kulture, a lokaliteti u narodu oduvijek izazivaju poštovanje kao sveta mjesta na kojima žive duše. Do danas se ne zna puno o njima, kako su nastala i što sve predstavljaju, ali postala su važan objekt istraživanja stručnjaka iz različitih polja te turistički promotori područja na kojima se nalaze.
– U kultnom smislu mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu, a tijelo je u grobu. Mirilo više nikad ne može biti običan kamen, poručio je Šime Mijolović, marljivi istraživač slivničke povijesti.
Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.