Nedostižna pravda za žrtve Šopota

Iako se naš otac Stipan još u predvečerje Domovinskog rata priključio obrani stoljetnih ognjišta u Šopotu kao pripadnik tadašnjih seoskih straža zbog neprobojnog administrativnog bedema još uvijek se vodi kao civil, a ne kao vojna žrtva, govori razočarani Nediljko Marinović
U spomen na civilne žrtve Domovinskog rata, četveročlanu obitelj Marinović – Luku (73), njegovu suprugu Vuku (65), sina Stipana (43) i nevjestu Gordanu (37) – mještana Šopota koji su tijekom srpske agresije mučki ubijeni 2. prosinca 1992.,  kod raskrižja državnih cesta Benkovac-Šibenik-Biograd, ispred spomen-kapelice posvećene Mladoj Nediljici, položeni su vijenci i upaljene svijeće.
Tužno sjećanje
Uime Grada Benkovca vijenac je položilo i svijeću zapalilo izaslanstvo koje je predvodio gradonačelnik Mirko Erstić. Vijence je položilo i svijeće zapalilo izaslanstvo benkovačke UHDDR-a predvođeno predsjednikom Brankom Guzićem, benkovačke HVIDR-e koje je predvodio predsjednik Milorad Guzić, županijske Udruge hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata predvođeno predsjednicom udruge Ljubicom Krcić, te izaslanstvo Mjesnog odbora Šopot koje je predvodio predsjednik Ante Knez. Cvijećem i svijećama rodbina i mještani prisjetili su se mučki ubijenih, a molitvu odrješenja predvodio je benkovački župnik don Čedomil Šupraha.
Ovo je još jedno u nizu tužnih sjećanja na nevine civilne žrtve srbočetničkog masakra koje su ostale na tada okupiranom području, a kojih je na širem benkovačkom području bilo čak 230. Tužno je i gotovo za nevjerovati da dosad nitko nije odgovarao niti je osuđen za ubojstva tih ljudi kojima je jedini grijeh bio što su Hrvati, rekao je na komemorativnom skupu benkovački gradonačelnik Erstić.
Tog krvavog srbočetničkog pira prije 16 godina iza bračnog para Marinović, Stipana i Gordane, ostalo je troje tada maloljetne djece, kći Ljiljana (17) i sinovi Nediljko (13) i Željko (4) koji su zbrinuti izvan okupiranog područja. Ljiljana, Nediljko i Željko u jednom trenutku neshvatljivog ljudskog bezumlja ostali su siročad, bez roditelja Stipana i Gordane te djeda i bake, Luke i Vuke.
Privremeno useljeni
– Sestra Ljiljana nam je istovremeno postala majka, otac i sestra. Preko noći je postala naš skrbnik, naš anđeo čuvar. Iako je bila maloljetna preuzela je svu brigu oko nas, govore Nediljko i Željko dodajući kako u ovih 16 godina nisu uspjeli riješiti svoj status.
Još smo uvijek, nažalost, niti na zemlji niti na nebu. Iako se naš otac Stipan još u predvečerje Domovinskog rata priključio obrani stoljetnih ognjišta u Šopotu kao pripadnik tadašnjih seoskih straža zbog neprobojnog administrativnog bedema još uvijek se vodi kao civil, a ne kao vojna žrtva. Čak smo se odrekli i obnove kako bi nam se dodijelio stan u Zadru u kojem smo privremeno useljeni. No, još se ništa nije riješilo. A hoće li, samo dragi Bog zna, suznih očiju govori vidno razočarani Nediljko Marinović.
Krvavi zločin se dogodio na privremeno okupiranom području koje tada nije bilo pod kontrolom Republike Hrvatske. Gotovo nitko od pravnih stručnjaka se ne želi upuštati u analizu ovakvih slučajeva, ponajprije zbog činjenice što su se zločini dogodili na privremeno okupiranom području nad kojim RH tada nije imala kontrolu. No, nesporno je, tvrde stručnjaci, da je Hrvatska u to vrijeme bila međunarodno priznata država i kao takva odgovorna za ono što se događa na bilo kojem dijelu njezinog teritorija.
 

 11 ŠOPOTSKIH ŽRTAVA

U Šopotu, naselju nadomak Benkovca, tijekom Domovinskog rata ubijeno je 11 mještana. Na spomen kapelici Sv. Nediljice koja je srušena 1992., a koju su mještani Šopota i Grad Benkovac ponovno podigli 2003. godine, kao spomen na tragične događaje tijekom Domovinskog rata uklesano je 11 imena nevinih žrtava. Imena zauvijek upisana na spomen kapelici i u srcima – Ivica Lujo Knez, Božo Marinović, Stipan Stipe Marinović, Gordana Marinović, Luka Marinović, Vukosava Vuka Marinović, Tadija Mikulić, Milka Savković, Ante Vuksan, Ana Vuksan, Zorka Zrilić.