Zabranjujem dakle gubim

 
Kad drugome počneš zabranjivati ti počneš gubiti. Najprirodnije stanje uma jest sloboda bezgranična i neuvjetovana. Kada drugome propisuješ na koji način će živjeti, voljeti, stvarati ti ograničavaš i svoju slobodu. Što si zreliji, što kvalitetnije učiš, što većma otkrivaš svoje dubinske slojeve, to više hoćeš slobodu kako sebi, tako i drugome. Uvijek me fasciniraju osobe koje su se domogle malo vlasti pa počnu ograničavati slobodu drugoga. Neslobodne osobe okupljaju se u grupe neslobodnih. Zabrana, toljaga i propisi njihovo je jedino oružje. Zadivljujuće je kako misle da su smislili nešto novo. Do sada se je nama zabranjivalo, odsada ćemo mi zabranjivati. Kako kratkovidno. Ti koji zabranjuješ potpisuješ svoj poraz. Pomisliš kako će te cijeniti, jer zabranjuješ. Bojat će te se i prezirat će te. Ti koji zabranjuješ, jesi li ikada kušao, pio, disao slobodu? Ti koji propisuješ, uvjetuješ, limitiraš, jesi li ikada bio pijan od slobode? Vjeruj mi: nema kvalitetnije čovjekove prirode od slobode.
Ti koji stalno budno pratiš, špijuniraš, vole li drugi Hrvatsku kao što je ti voliš, sapinješ svoj duh, ograničavaš svoj um, a od Hrvatske radiš tek svoj privatni interes, Hrvatsku žderu tvoje ralje, Hrvatska postaje kost i koža. Polako, brate. Pusti ljude na miru. Smiri se, sestro. Pusti ljude na miru, pusti ljude da slobodno dišu, da vole na svoj način, da budu kritični, ironični, cinični. Ne svodi ljude na mjeru svojih zabrana i cenzure. Kada pomisliš da si drugoga pokorio, ne ti si drugoga odgodio. Svaka zabrana pokazuje tvoj nedostatak mašte, mudrosti, dalekosežnosti. O ti, koji zabranjuješ, sam si sebe zabranio i pokorio. E, pa ja tu ne stanujem. Ja lunjam u prozračnim Krležinim stihovima, lebdim među sikama i otocima Predraga Matvejevića, ronim među rečenicama Marqueza i Pamuka. Neomeđen, neuvjetovan, slobodan. Posežem za velikim gutljajem slobode, a bocu šaljem dalje. Kako fantastično!