TUŽNA GODIŠNJICA Hrvoje Ćustić neće i ne smije biti zaboravljen nikada

Ponovno je došao tad dan, dan kada se sjećamo.Dan kada se osjećamo tužni i sjetni. A treći travnja u Zadru nikada neće biti datum kao i svi drugi. Tog je dana 2008. godine na dotad nezamisliv način na nogometnom igralištu izgubljen jedan mladi život, a zauvijek su promijenjeni životi njegove obitelji i prijatelja. Promijenjena je i zadarska i hrvatska sportska stvarnost. Iako, ni približno onoliko koliko je trebala biti.
Naprosto je nezamislivo u jednom trenutku trčati za nogometnom loptom, u drugome se boriti za život, a nekoliko dana kasnije preseliti u vječnost. Jednako nezamislivo danas kao što je to bilo i prije 12 godina. Tragedije se, nažalost, prečesto događaju, ostavljajući nas sve bez riječi, samo s mislima suosjećanja i ljubavi prema onima koji su najviše izgubili. Ipak, zbog mjesta i načina na koji se dogodila, ovu priču treba uvijek iznova ponavljati, jednako potresno kao i onda kada se tragedija dogodila. Treba je ponavljati dokle god se nešto ne promijeni, pritom brižno čuvajući uspomenu na Hrvoja.
Pišući o Hrvoju svake godine postoji uvijek strah ne zapasti u patetičnost u kojoj bi se podjednako izgubilo ono što doista osjećamo, kao i ono što bi tekstom htjelo izraziti. Hrvoje je bio odličan nogometaš, veliki borac, vrhunski sportaš i izvanredan čovjek. Strašno je volio nogomet i svoj Zadar. To je ono što ćete čuti od svakoga tko ga je poznavao. I nema onoga tko danas neće zastati i zamisliti se, zar je prošlo već 12 godina? Dvanaest godina bez Dvanaestog anđela.
Mnogi će ga se, nažalost, sjetiti tek na ovaj tužan dan. I to mnogi, čija bi dužnost i obaveza bila da ga se sjete mnogo češće. I to ne samo cvijećem, svijećom i ponekom lijepom riječi. Već mnogo konkretnije. Djelima. To je ono što u ovih 12 godina, nažalost, još nismo doživjeli. Ne onako kako je Hrvoje zaslužio. Zbog načina na koji je živio, zbog načina na koji je otišao i nadasve zbog onoga što predstavlja za Zadar i Hrvatsku.
Prilika je bilo. I bit će ih još, budite sigurni u to. I baš zato je važno da iz godine u godinu čuvamo uspomenu na Hrvoja i podsjećamo da njegova tragedija nikada ne smije i neće pasti u zaborav. To je najmanje što možemo učiniti. A onoga dana kada riječi postanu djela, tek tada će besmisao tragedije barem malo dobiti smisao u vidu svih budućih generacija koje će nastaviti brižno čuvati ime Dvanaestog anđela. Ime Hrvoja Ćustića. 

Misa za Hrvoja
Kao i svake godine, obitelj i prijatelji pokojnog Hrvoja okupili su se u njegovoj Murvici kako bi se još jednom prisjetili njegova života i odali mu počast. Fizički, zbog epidemioloških okolnosti, u manjem broju nego proteklih godina, ali s jednakom ljubalju kao i uvijek, u crkvi bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije služena je Sveta misa zadušnica, a na groblju u Murvici zapaljene su svijeće i položeno cvijeće u spomen na Hrvoja. Prisjetili su ga se i mnogi koji ove godine fizički nisu mogli doći. Jer Hrvoje živi i živjet će vječno u srcima svoje obitelji i brojnih prijatelja.