Koncert ozbiljne glazbe

Slika korisnika asaric
[TV SVEKRVA]
Toliko me to iznerviralo da su me ukućani jedva spriječili u razbijanju televizora, ali je sve to još više produbilo mržnju koju gajim prema licemjerstvu, prenemaganju, elitizmu bez pokrića i da sada ne nabrajam čemu sve ne. Iako sam miran i skroman čovjek, mogao bih svašta izgovoriti onome koji kaže da je ovo umjetnost i da je u tome uživao
Filip BRALA
Ilustracija

ZA TV-VODIČE NE POSTOJI JUČER

Ovo je vrlo zanimljivo. Naime, ako slučajno želite pogledati što je na programu televizije bilo jučer, ako ste nešto propustili, ako ne znate kako se zvalo nešto što ste gledali, ili pak želite vidjeti podatke o nekom filmu ili seriji, to vam neće uspjeti. Sinoć sam gledao taj nesretni koncert na HRT3 i kao vrlo vrijedan kolumnist, već danas, u nedjelju, krenuo pisati kolumnu za četvrtak. S obzirom na to kako napadam taj isti koncert, htio sam ipak vidjeti sve podatke o njemu, ali to je nemoguće. Nisam baš neki informatičar, a nisam baš ni neka baka iz Raštevića bez vode i struje, ali ja nikako, ni na jednom TV portalu nisam uspio naći program od jučer, od subote. Za njih jučer jednostavno ne postoji. Svi su okrenuti današnjici i sutrašnjici, boljoj budućnosti u kojoj se neće slušati cajke, u kojoj će prestati uništavati zelene površine u Zadru, u kojoj neće biti nepotizma, lopovluka, bolesti, u kojoj zlatna mladež u skupim autima neće gaziti nedužne ljude, u kojoj neće biti vršnjačkog nasilja nakon kojeg će se akteri izvući s blagom opomenom i da sada ne nabrajam čega sve neće biti jer bi se moglo dogoditi da više ne bude ni... Uh, bolje da se sada malo odmorim od ovakvog pisanja. Zdravije je.
 

UMJETNOST KOJA S UMJETNOŠĆU VEZE NEMA

Uvijek su me živcirali ljudi koji mistificiraju svaki oblik ozbiljne glazbe, pa makar se radilo o groznom zavijanju, grebanju po žicama i da ne nabrajam sada o čemu sve ne. U narodu je poznato da sam dobar poznavatelj suvremene muzike, da znam dosta i o muzici i o glazbi, ali i to da prezirem oblike iste u kojoj se radi o prenemaganju, neukusu, kiču i ostalim devijantnim oblicima iste. Jednako kao što ne razumijem one koji se dive modernom slikarstvu u kojem neki akademski slikar nacrta kocku (ili još gore, kao onaj koji prska boju po platnu iz određenih tjelesnih otvora), tako ne razumijem kada se dive nečemu što je u najmanju ruku smiješno.
Moram se sada sjetiti svojih dragih bake i djeda s Korčule. Nisu imali završene vakultete, ali su imali osjećaja za lijepo pa tako i za muziku i pogotovo ozbiljnu i kancone i sl., pratili su se festivali, ali nikako nisu mogli shvatiti nastupe Josipe Lisac (mlade Josipe, tamo početkom 70-ih), koji su meni bili fascinantni, ali su zato bili oduševljeni klasikom. Ja bih sjedio ispred ekrana (televizijskog naravno, tada nije bilo kompjutera i mobitelova) i gledao bih s njima opere. I onda sam shvatio kako u tim operama dobar dio otpada na nekakvu naraciju u kojem bez veze pričaju, a tek kada dođe vrijeme za pravo pjevanje, to na nešto sliči, a to nitko ne želi priznati.
 

GROZNO MUČENJE POD KRINKOM OZBILJNE GLAZBE

Ali, vratimo se mi na ovaj koncert. Slučajno sam okrenuo HRT3 na kojem je bio koncert ozbiljne glazbe. Ton je bio isključen da ne probudim dijete koje je taman zaspalo, ali ja sam, s obzirom da ipak posjedujem nekakvo sviračko znanje, primijetio po prstima im da oni sviraju nešto što i ne izgleda baš skladno i melodiozno, a kada sam vidio da neki tip povlači gudalo po komadu lima, shvatio sam što je i pojačao. Dakle!!! Takvo grozno prenemaganje ne pamtim da sam slušao zadnjih pedesetak godina. Svatko je svirao svoje i svatko se trudio da proizvede što gore zvukove, neko jezivo škripanje, grebanje, šuškanje, cviljenje... Strašno! Pa okrenem program na desetak minuta, ali kada se vratim to je još jezivije i tako cijelu večer. Najsmješnije je bilo gledati dirigenticu koja se nešto klatila i mavala rukamin kao da ovi zbilja nešto sviraju, a oni su se držali kao da izvode neki stvarni muzički komad, a ne ovu grozotu. Da su se bar smijuckali i kolutali očima, ispala bi zafrkancija, ali sama pomisao da netko ovo smatra umjetnošću i prikazuje na državnoj televiziji me dovela do ruba živaca.
       Čekao sam kraj kada se pojavio voditelj i rekao nam da je to suvremeno djelo nekog mladog Francuza za koju je dotični čak dobio i nekakvu nagradu u Veneciji ili tako nešto. Uz to je išla i publika koja je bez imalo srama pljeskala tom neviđenom smeću i prenemaganju, a nitko se nije našao da povikne: »Car je gol«. Toliko me to iznerviralo da su me ukućani jedva spriječili u razbijanju televizora, ali je sve to još više produbilo mržnju koju gajim prema licemjerstvu, prenemaganju, elitizmu bez pokrića i da sada ne nabrajam čemu sve ne. Iako sam miran i skroman čovjek, mogao bih svašta izgovoriti onome koji kaže da je ovo umjetnost i da je u tome uživao. U ovakvim zvukovima može uživati samo psihički bitno poremećena osoba s izraženim mazohističkim sklonostima. Užas! Smeće!

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (4 glasova)