Mogli bismo izvoziti voća u vrijednosti od 350 milijuna dolara

Čak bismo i limuna na Visu mogli proizvoditi dovoljno za vlastite potrebe. A sad, ovog trenutka, Hrvatska svake godine uvozi voća u vrijednosti od 175 do 180 milijuna dolara, a to vam znači da smo za ovih devetnaest godina samostalnosti uvezli voća u vrijednosti od tri i pol milijarde dolara! I što se onda isplati?
Mr. sc. Frane Ivković, agronom i predsjednik Hrvatske voćarske zajednice i ovo je ljeto proveo na odmoru u Zadarskoj županiji budući da je podrijetlom iz Škabrnje, mjesta poznatog po uzgoju voća i povrća. S mr. Ivkovićem popričali smo o mnogim voćarskim temama, kako na državnom, tako i lokalnom području i saznali kako bi voćarstvo moglo biti jedan od velikih generatora razvoja kako Hrvatske, tako i posebice Zadarske županije. To sada nije slučaj iako država ulaže značajna sredstva u taj oblik proizvodnje.
– Sva ta ulaganja koja država daje ne daju rezultata iz više razloga. Jedan od njih je i način na koji se podižu voćnjaci u Hrvatskoj. To je jedinstven primjer da nema udruživanja voćara, da svatko želi biti svoj gazda i u proizvodnji i u prodaji, prodavati na kućnom pragu, a toga nigdje u Europi nema. Voćnjaci se podižu jedan na jednom brijegu, a drugi na trećem brijegu, četvrti na petom i tako dalje. Malo hektara na puno lokacija, a to znači da svaki taj voćnjak mora imati najsuvremeniju mehanizaciju ako želi biti konkurentan.
Traktor – 30.000 eura
Što to danas znači – najsuvremenija mehanizacija?
– To znači traktor, pravi voćarski traktor koji košta oko trideset tisuća eura i kako jedan hektar voćnjak može isplatiti taj traktor? Zatim atomizer za zaštitu od štetnika koji dođe pet tisuća eura, polzer isto pet tisuća eura, a oprema za berbu ovisno o tome koji se tipovi i strojevi uzimaju za berbu može koštati od deset do trideset tisuća eura. Bez te suvremene mehanizacije, nema rentabilne proizvodnje, a ova oprema koju sam nabrojio može zadovoljiti potrebe proizvodnje na 30 do 25 hektara.
Znači li to da je odzvonilo ručnoj berbi?
– Ljudski rad je danas jako skup i prema tome, berba je skupa. Ali ako imate tresače za berbu, kvalitetne tresače, za primjerice berbu višnje maraške, onda ne bi našli ljudi ovdje u zaleđu Zadra kukali da im je preskupa berba, da su im troškovi berbe dvije kune. Međutim, ako se ima suvremenu mehanizaciju, tada berba može biti 20 do 40 lipa po kilogramu i tako proizvođač u toj razlici od kunu i šezdeset ima neki svoj profit. Ali toga nema bez kvalitetnog udruživanja. Voćari se trebaju udružiti na razini države, po županijama ili prema proizvođačkim skupinama. Da ne bude više hektar tu, hektar tamo.
Od Nina do Skradina
Ako bi došlo do toga, što bi proizvođači mogli očekivati?
– Radio sam jednu studiju za HAZU o zadarskom zaleđu i došao sam do zaključka da bismo s deset tisuća hektara samo maraške bili velesila u Europi i svijetu. To je jedina voćna vrsta koja uspijeva najbolje od Nina do Skradina. To ne znači da ne uspijeva na otocima i dalje prema dolje, ali na ovom području daje najbolje rezultate i šteta je da ne iskoristimo tu mogućnost. Bio sam u Francuskoj i Danskoj, oni su prenijeli marašku na svoje područje, ali su vidjeli da ona tamo nema kvalitetu kao što je naša.
Opće je mišljenje u javnosti da Hrvatskoj uz marašku nedostaje i mnogih drugih voćnih vrsti. Kakvi su točni podaci?
– Trenutačno u Hrvatskoj nedostaje preko 60.000 hektara voćnjaka. Trebate znati da bi se na tih 60.000 hektara voćnjaka zaposlilo dvadeset tisuća ljudi, a obično se zna reći da koliko ih radi u proizvodnji toliko još i u uslužnim djelatnostima, što znači da bi se moglo otvoriti najmanje trideset tisuća radnih mjesta. S tim nasadima mi bismo ne samo proizvodili dovoljno voća za vlastite potrebe, nego bismo izvozili voća u vrijednosti za otprilike 350 milijuna dolara, a uvozili tek nekih 20-25 milijuna dolara egzotičnog voća koje ne možemo proizvesti. Čak bismo i limuna na Visu mogli proizvoditi dovoljno za vlastite potrebe. A sada, ovog trenutka, Hrvatska svake godine uvozi voća u vrijednosti 175-180 milijuna dolara, a to vam znači da smo za ovih devetnaest godina samostalnosti uvezli voća u vrijednosti od tri i pol milijarde dolara! I što se onda isplati? Jedino se isplati ići u ekspanziju podizanja voćnjaka, riješiti se uvoza i pokrenuti izvoz i još k tome zaposliti ljude.
“Usputni” voćari
Koliko se voćnjaka danas podiže?
– Podiže se godišnje oko 600 do 700 hektara voćnjaka svih vrsta. Ali usudim se reći da od toga pedeset do šezdeset posto ne zadovoljavaju ni minimum tehnološke discipline u kriterijima podizanja voćnjaka. Imamo jako puno “usputnih” voćnjaka kako ih volim nazvati. Dolaze i k meni ljudi u Hrvatsku voćarsku zajednicu i kažu ja bih podigao voćnjak, dobio sam zemlju u nasljedstvo. Takav čovjek iskoristi taj nesretni državni poticaj, potporu, podigne voćnjak, a kad u ljeto dođete pogledati taj voćnjak, to je napola suho, korov svuda uokolo, veći i od stabala. Problem je što nema revizije. Mi tražimo u HVZ da se nakon dvije do tri godine napravi revizija voćnjaka koji su podignuti dijelom državnim novcima. Kad bi se takve profitere kažnjavalo, tad bi sigurno bilo više mjesta za istinske voćare. A osim toga, čini mi se da se dobar dio tih sredstva koristi i kao nekakva socijalna pa i biračka pomoć.
Imate li vi u Hrvatskoj voćarskoj zajednici ideju kako bi trebalo postupiti?
– Nemam ja ništa protiv da država nekom daje sto sadnica. Ali taj se nikad ne će pojaviti na tržištu. Mi u HVZ ne tražimo da država daje išta besplatno. Tražimo da država, što bi bilo bolje, subvencionira kamate. I oni pravi voćari će, ako je kamata koja je sedam posto pa da je država subvencionira da se spusti kao u EU na tri posto, sigurno ući u posao. I da se više riješi problem te nesretne hipoteke, jer oduvijek je problem kad se diže kredit – što staviti pod hipoteku? Banke uglavnom uopće ne uzimaju poljoprivredno zemljište, neće voćnjake, a ako i uzmu onda se to slabo procijeni i morate imati ogromne površine. I mislim da se to sigurno može riješiti, naći nekakav drugačiji način.
Stižu stare jabuke
Stojimo na pragu jeseni, kako je dočekuju naši voćari?
– U svijetu svakog trenutka imate nešto jeftino za kupiti. Od automobila do prehrambenih proizvoda pa i voća. I što pametna Europa radi? U Austriji u hladnjačama trenutačno stoji oko petnaest tisuća tona lanjskih jabuka, a čitava hrvatska proizvodnja iznosi 30.000 tona. Oni tako imaju pola naše godišnje proizvodnje u svojim hladnjačama, a imaju i normalnu rodnost ove godine. Da bi oslobodili hladnjače od te lanjske robe, oni sada nude nama, našim trgovcima jeftinu tu jabuku, da ih ne bace. Jer ako bi ih bacili, imali bi još i dodatnih troškova. Ovako oni to trgovcima spakiraju i Hrvatski mogu jesti jabuke stare godinu ili godinu i pol dana.
Mora li se taj uvoz doista i dogoditi?
– Mi sad radimo pritisak na Ministarstvo, jer takve situacije nemate nigdje u svijetu da se u vrijeme berbe ili pred berbu dozvoljava tako nešto. Vi naravno ne možete zabraniti uvoz, ali ga možete otežati određenim mjerama. Možete propisati uvoznu cijenu, a ne da se damping cijenu po kojoj se te jabuku prikazuju kao 30 centi po kilogramu pa lupite carinu i PDV na realnu cijenu od jednog eura. Pa neka se taj proizvod pošalje na analizu, pa ih se zadrži koji dan na granici pa će odustati.
Jesu li takve mjere legitimne?
– Osobno sam trebao prije nekoliko godina izvoziti jabuke u Italiju. Talijanima se svidjela moja jabuka, cijena i sve ostalo te smo se dogovorili. I tada mi javljaju iz Italije; e gospodine ne mogu ja vaše jabuke uvesti, jer sad je berba kod nas, ako je želim uvesti ja moram sve poreze platiti na bazi jednog eura i tako kad platim vama i državi, ja u Italiji više nisam konkurentan. Tako jedna sređena država rješava probleme u bilo čemu. Sve se može, ali nekada se i ne može.
Smokve iz Njemačke?!
Netko može reći da moramo uvoziti kad ne proizvodimo dovoljno…
– Velika količina robe, salate, krumpira, bresaka, jabuka uvijek nađe kupca. Pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska koja ne proizvodi niti jednu voćnu vrstu osim mandarine, dovoljno za vlastite potrebe. Te jabuke uvozimo pedeset posto, kruške devedeset posto, a bajama sto posto.
Zar i bajama?
– Da, i ja se sjećam kao dijete u Škabrnji, mi smo preživljavali na bajamima. Školovao sam se od bajama, kupovao prve knjige jer je moj djed i kasnije otac imao puno bajama. A danas nemate domaće proizvodnje nigdje. Sjećam se kada smo u Škabrnji, u zadrugi vozili bajame to je bilo ogromno skladište odakle se slalo “Krašu”, “Kanditu”, a danas se uvozi iz Kalifornije ili Izraela. A zatim tu su vam i smokve. Pogledajte uokolo – smokve zore, padaju sa stabla, nitko ih ne kupi, ne bere, ne suši. A otiđite u bilo koji market pa ćete vidjeti suhe smokve kupujemo uvezene iz Njemačke! Tamo smokve ne rastu, ali oni su ih negdje otkupili spakirali i prodaju u Hrvatskoj.
Možete li prebaciti stanje u voćarstvu danas i prije rata?
– Mi smo nekad voće izvozili u vrijednosti do 250 milijuna dolara, voća i voćnih prerađevina. Istina, u ratu je uništeno 35 posto od srži hrvatskog voćarstva. Ali 30 posto je uništeno krivom privatizacijom, a deset posto je bilo redovno, biološki zastarjelo. Tako je u proizvodnji ostalo kojih petanest posto. Nestali su bivši kombinati. U mom susjedstvu gdje imam voćnjak bilo je sto hektara višnje kad je kombinat propao. Tražio sam da mi daju da bih samo održavao na životu, a poslije kad dođe do pretvorbe, neka ide kome hoće, samo da ne propadne. Ali ništa. Sada su tamo hrastovi i grabovi i tko god da to uzme imat će minimum pedeset tisuća kuna troška samo da to počisti. Kombinate nije trebalo uništiti, nego im pristupiti jednim novim načinom prilagođenom tržištu.
Kako vidite voćarstvo na području Zadarske županije?
– Na ovome području ima pet tisuća hektara za koje su stručnjaci rekli da može ići višnja maraška, jabuka ili kruška. To je državna zemlja, raspišimo natječaj i ljudi bi se javljali. U Italiji nisu više samo seljaci voćari. Mnogi od njih su liječnici, pravnici, ekonomisti i novinari. Udružili su se i upravljaju sa svim i imaju dopunu svojih prihoda. I nikad ne će doživjeti da će dobiti manje nego su uložili. Potpomažu svoj budžet. No, bojim se kad bismo na našem području osnovali neki Centar, kad bismo pozvali mlade na rad, da bi nas odmah pitali je li mogu godišnje zaraditi sto tisuća eura. Kod nas odmah svi pucaju na velike novce. Ja živim već 35 godina od voćarske proizvodnje i znanosti i živim normalno, ne mogu se požaliti i jedino mi je žao što mladi kod nas ne ulaze u voćarstvo.

 BAJAMI GQA ŠKOLOVALI

Kao dijete u Škabrnji, mi smo preživljavali na bajamima. Školovao sam se od bajama, kupovao prve knjige, jer je moj djed i kasnije otac imao puno bajama. A danas nemate domaće proizvodnje nigdje. Sjećam se kad smo u Škabrnji, u zadrugi vozili bajame, to je bilo ogromno skladište odakle se slalo “Krašu”, “Kanditu”, a danas se uvozi iz Kalifornije ili Izraela.