Nodilo prijeti tužbom Erste banci zbog zahtjeva od 97 milijuna $

Eduard Nodilo tvrdi da u aferi nitko nije izgubio, niti je oštećen, na suđenju je podsjećao da su to rekli i bivši vlasnici iz Bayerische Landesbank, a i država Hrvatska koja je čak i zaradila
Nedavno osuđeni bivši devizni diler Riječke banke Eduard Nodilo, koji bi morao vratiti 97 milijuna dolara Erste banci, i dalje namjerava tužiti tu banku i njeno rukovodstvo, saznajemo iz zatvorskih izvora. Takva vijest i ne čudi jer je to najavio već na kraju suđenja, kada se raspravljalo o oštećenima.
Nodilo, koji je nedavno osuđen na sedam i pol godina zatvora, ljut je na mnogo stvari, čak i na samog sebe, i to zato što nije ukrao silne milijune s kojima je operirao i pobjegao na Copacabanu ili Karibe. Kako je sam zaključio na suđenju, tada bi mu bilo mnogo bolje i lakše bi se branio. Posebno je ljut na Erste banku, sljednicu koja je kupila propalu Riječku banku. Već na suđenju je najavio tužbu jer se, po njegovu mišljenju, lažno pojavljuje kao oštećena strana. Smatra da oni apsolutno nemaju pravo ni na što iz afere, a najmanje na puste milijune koje je presudom obavezan vratiti toj banci.
Obrazlažući na suđenju svoj stav, između ostalog je spomenuo kako se stalno vrti niz priča da je Riječka banka propala, ponavlja da to nije točno, jer je i nakon afere banka bila likvidna i solventna. Čak tvrdi da u aferi nitko nije izgubio, niti je oštećen, podsjećao je da su to rekli i bivši njemački vlasnici iz Bayerische Landesbank, a i država Hrvatska koja je još i zaradila.
Kao argument je iznio i činjenicu da takav gubitak nikad nije ni postojao niti je zabilježen u bilanci Erste banke. Oštećenik ne postoji, a najmanje Erste banka ima nešto s tim, tvrdio je Nodilo, rekavši da su to mućke. Pitao se i zašto su se pojavili tek nakon dvije godine i kada su bivši njemački vlasnici i država Hrvatska rekli da nisu oštećeni. Oni su od Riječke banke samo profitirali i na njoj zaradili, tvrdio je Nodilo za Erste banku. Nodilo je uz sedam i pol godina zatvora osuđen i na obavezu vraćanja 97 milijuna dolara, no čini se da ga više od te same obaveze vraćanja ljuti kome bi on to trebao vratiti.
Paradoks oko vraćanja “brda” američkih dolara jest u tome što je na zadnjem suđenju rečeno da nema nikakve imovine pa je čak oslobođen plaćanja sudskih troškova! Iz toga proizlazi logično pitanje kako uopće Erste banka u stvarnosti može naplatiti svu tu štetu.
Praktični odgovor je: nikako. No, može ipak posegnuti u imovinu ili dijelom, primjerice, u buduće prihode Nodila. Praktički, ako osuđenik nema imovine, oštećena strana se ne može naplatiti. Dosuđeni imovinsko-pravni zahtjev ne povlači novčanu sankciju i ne može se zamijeniti ni zatvorom, kao neke kazne.

Oštećenik mora postojati

Zanimljiva je i pravna činjenica da je za suđenje u ovakvim slučajevima bitno da je netko oštećen. Jer, ako nema oštećenog, praktično nema štete, pa ni razloga za suđenje. Ovaj je postupak i po tome bio specifičan jer su bivši njemački vlasnici tvrdili da oni nisu oštećeni, a hrvatska država da je čak zaradila jer je dva puta prodala tu banku. Da se nije pojavila Erste banka, pitanje je što bi bilo s postupkom jer bi ispalo da nitko nije oštećen.

Mogu pdgovarati i nasljednici

Nakon presude u praksi cijeli postupak obično krene zahtjevom za ovrhu. Osuđenici odgovaraju da su u zatvoru i nemaju prihoda, pa se to odgađa do izlaska iz zatvora.
Ako se pronađe neka imovina sud ju oduzima i prodaje je na dražbi i poslije se iz tog iznosa naplaćuje oštećena strana. Ako iznos nije dovoljan, a najčešće nije, pogotovo u ovakvom slučaju, onda se ono što osuđenik zaradi u nizu sljedećih godina plijeni. No, ako osuđenik uistinu nema imovine, onda sud ne može ništa. Inače, čak i nasljednici mogu biti terećeni, ako se prihvate nasljedstva.

Imovina prepisivana na rođake pa postali “siromasi”

U aferi Riječka banka Nodilo je jedini oglašen krivim, iako životno i poslovno promatrano, mnogi znaju da to baš ne odražava cijelu istinu. Tako su ranije okrivljenim direktorima Ivanu Štokiću i Borislavu Perožiću ostali čak i milijuni bonusa za “dobro” poslovanje. Paradoks je da je ono bilo temeljeno na Nodilovu lažnom prikazivanju stanja banke. Osim bonusa koji su im ostali, direktori će još dobiti odštetu od suda (odnosno iz džepa svih nas poreznih obveznika). Nodilo, koji nije uzeo ni centa, ipak mora vratiti 97 milijuna dolara.
Zanimljiv je još jedan detalj: na početku direktori i sudionici afere, pa ni Nodilo, nisu bili tako “siromašni” kao danas. Prepisivanjem na rođake i slično brzo se počela “topiti” imovina direktora, a onda i ono što je posjedovao Nodilo… Bila je to očito priprema jer se već tada znalo da će netko na kraju tražiti povrat.