Tamo gde je harmonika – mali je korak do ponora

’KNJIGA ILI ŽIVOT’ – GOSTOVANJE ZADARSKOG PISCA ŽELIMIRA PERIŠA
U emisiji »Knjiga ili život« ovoga je utorka gostovao i zadarski pisac Želimir Periš. Ugodno je bilo vidjeti jednog našeg Zadranina koji je zbilja pisac i za kojeg se zna i dalje od granica Zadarske županije i koji se može dobaciti i bez tipično lokalnih rodbinsko-rodijačkih veza. Novinar (mislim da se radi o književniku Gordanu Nuhanoviću) se potrudio i dognao se do Zadra i napravio vrlo, vrlo zanimljiv razgovor. Prvo što mi se svidjelo je bilo to da se razgovor vodio kraj Muzeja stakla s pogledom na most, što je puno bolje nego da se razgovor vodio na mostu s pogledom na tzv.«aneks muzeju stakla« uvjerljivo najgore zamišljenom građevinskom zahvatu u povijesti zadarske arhitekture (a i šire). Drugo što mi je bilo prekrasno, to su bile Periševe crvene naočale o kojima ne bi sada previše razglabao, a treće je spoznaja da je čuvena književna udruga »ZaPis« pravi rasadnik kvalitetnih pisaca (Lada Vukić, Igor Eškinja, Iva Pejković, Rob. Nezirović, Mirj. Mrk., A. Malta, M. Zek, Iv.Čep. i na kraju i onaj ludi M….), i da će pri sljedećoj raspodjeli sredstava Ministarstvo kulture to sigurno znati cijeniti. Ali… da reMiziramo. Periš je uložio veliki trud i znanje i to mu se polako vraća, a tako i treba biti u pravednom svijetu. Osim toga, jako je lijepo da je izašla knjiga gdje se radnja zbiva u zadarskom zaleđu, a da se pri tome ne veliča rodno selo i rodni kraj. Periš je visoko iznad toga.

DOBRO ŠTO STE PARTIJALI. ALI ZAŠTO S HARMONIKOM?
Slabo pratim vijesti vezane uz koronu. A i zašto bih. Ne zanimaju me nagađanja, teorije zavjere i sl, držim se propisanih mjera i već sam deset mjeseci zdrav (u tijelu naravno. Za mozak je kasno). Ipak, jedna vijest me dotakla i to zato što su me prijatelji (vrlo, vrlo širok krug, Bogu hvala) počeli zafrkavati u vezi toga slučaja s harmonikom. Sastali se zdravstveni radnici u Dubravi i malo se poveselili i sada je to kao strašan skandal. Skandal i jeste, ali ne zato što su se zabavljali jer zabavljali su se oni iz zatvorene skupine, dakle radne kolege, nije dolazio nitko sa strane niti su oni ulazili u sumnjiva društva. Skandal je u tome što po svemu ispada da su pjevali neke pjesme kojima nije mjesto među ljudima koji su završili više od osnovne škole. Budimo realni. Ne priliči ne samo zdravstvenom radniku, već bilo kome normalnom slušati muziku za niže slojeve. Protiv toga se treba boriti na svakom koraku. Doduše, trebalo bi i po drugim mjerilima postupati, tj. ograničavati ih na svakom koraku, ali to je već moje skromno mišljenje do kojega drži izvjestan broj ljudi pa ga ipak treba povremeno i uvažavati. Kažu opet – nisu bile prave cajke. Možda nisu, ali ne vjerujem da im je harmoniku svirala neka sevdah veličina poput Mustafe Šantića, jer gdje je harmonika – mali je korak do ponora ako se ne pazi.
Sve me to podsjeća na onaj slučaj kada su neki naši nogometaši bili na pripremama pa pobjegli u noćni provod, a selektor Slaven Bilić ih je zbog toga potjerao. Velike su bile njegove riječi: »Dobro što su pobjegli, ali kud baš na cajke.« Cijenim kulturu i kućni odgoj i od toga sam dana veliki njegov navijač. Kupio me do kraja života. Ali, vratimo se mi ovim veseljacima iz Dubrave. Mjesecima su nas upozoravali kako se treba čuvati i izbjegavati kontakte i sada su se svi okomili na ove nesretnike iako se nisu družili po konobama, kafićima i birtijama. Ljudi ne shvaćaju da su djelatnici jednog odjela ustvari kao obitelj i šanse da su se tu zarazili su iste kao i za vrijeme posla koji su toga dana obavljali. Još jednom ponavljam. Treba se držati mjera, ali ne treba ove zdravstvene radnike pribijati na križ radi ovoga. Neka se malo ovi koji ih prozivaju sjete kakav posao rade i bili se mijenjali s njima.