U ringu s Houllebecqom

Hvata me panika. Mili mojim tijelom od nožnog prsta do vrška glave. Kao čep postavlja se na izvor mojih misli i osjećaja. Panika postaje moja garderoba koja me bocka svojom oštrinom.
Došla je panika jer je jučer dugo pripremana. Panika ne nadolazi iz ničega. Njezin je recept: određena količina euforije, nekoliko dekagrama osjećaja nadmoći i dobro zakamuflirana oholost. Panika je plod tih elemenata.
Gadni, provokativni, vulgarni, bitni Michel Houllebecq svojim književnim djelom provocira sve koji se upinju kako dobro poznaju ljudsku prirodu i okolnosti koje utječu na ponašanje suvremenog čovjeka. Michel je prst u oko svakoj oholosti koja poput Tolkienovog prstena želi zagospodariti nad drugim prstenovima. Naš Michel ne da mira uranjajući prst u ranu suvremenih neuralgičnosti koje muče suvremenike.
Pronašao sam Michela kako izudaran leži pokraj ringa. Ustaj, Michele, na još jednu rundu.
Panika koja me paralizirala polako se prelijeva rijekom slova na papir. Moja panika znak je kako u meni ne valja puno toga. Moja panika krajnji je alarm koji me naglo budi iz obamrlosti samozadovoljstva koja me kao apaurin umrtvljuje. Iskanje zadovoljstva stalno i progresivno išće nova zadovoljstva koji na kraju krajeva zagospodare sa mnom. Hoću slobodu unutar sebe i oko sebe. Borba za unutarnju slobodu zapravo je teški boks meč protiv zakamufliranog unutarnjeg neprijatelja koji pod egidom zadovoljstva želi zagospodariti sa mnom. Borba za unutrašnju slobodu i suverenost žešća je od drugih, od borbi šakama, noževima, pištoljima,… To je borba dostojna ratovanja. Neprijatelj zakamufliran u obilje iskanja zadovoljstava, brze prehrane ugađanja svojim hirovima površnoga ja i osjećaja nadmoći. Moje slobodno ja na rate grca u salu zadovoljstava. Moje ja nije onakvo kakvog ga vidim, nije kako ga vide drugi: moje ja jednostavno jest. Moje ja jest onakvo kakvim ga vidi vječni, suvereni Ja, Bog. Borba za oslobađanjem takvog ja jest put slobode, zdravlja. U toj hrabrosti borbe postajem sretan.