Hrvatska me nije zvala, no time se ne opterećujem. Jedino što u životu moram biti je trener Zadra

Kada netko u današnjim vremenima osvoji deset naslova prvaka države zaredom to je samo po sebi ogroman uspjeh, a kada to napravi kao stranac u etnički podijeljenoj državi onda ne preostaje ništa drugo doli skinuti kapu i čestitati na izvrsnom poslu. Dariju Gjergji to je pošlo za rukom u Oostendeu gdje je prije nešto manje od mjesec dana s 3-1 u finalnoj seriji svladao Belfius Mons i došao do jubilarnog desetog uzastopnog naslova prvaka Belgije. Na to treba nadodati i sedam kupova i četiri superkupa s momčadi iz gradića s obala Sjevernog mora, čime se ukupan broj trofeja penje na vrtoglavih 21.
Jedan od najuspješnijih hrvatskih trenera postao je sinonim ne samo za Oostende, već i za čitavu belgijsku košarku u kojoj kruh zarađuje punih 13 godina, prvo u Charleroiu, potom u Liegeu, a posljednjih deset sezona u Oostendeu. Kada ste, sada već davne 2011., došli u mali flamanski gradić je li vam i na kraju pameti bilo da ćete se toliko zadržati u klubu i na koncu osvojiti sve što se osvojiti može?
Iskreno, nije. Klub je do mog dolaska »mijenjao trenere kao čarape« te je bilo čudo kada bi netko izdržao sezonu i pol. Popravio sam radni aspekt, odgovornost prema poslu te sam iz dana u dan objašnjavao što, kako i zašto nešto treba napraviti. To je bio ključ. Nama budžet iz godine u godinu pada, ali svemu tome unatoč održavamo razinu kvalitete. Trudim se da Oostende bude poznat u europskoj košarci, a pomaže mi što nemam opterećenje da nešto moram napraviti, no samome sebi uvijek iznova postavljam visoke ciljeve.
Belgijska košarka je prosječnom hrvatskom ljubitelju loptanja pod obručima i dalje dosta nepoznata. Ponekad se o njoj od strane neupućenih priča i s podcjenjivačkim tonom, no činjenica je da je liga osjetno kvalitetnija od hrvatske, dok klubovi u posljednjim godinama postižu sve zapaženije rezultate i u europskim okvirima.
Belgijska liga je šesta ili sedma u Europi, odmah iza njemačke te ima potencijal, pogotovo s financijske strane, da se podigne na još višu razinu. Država je multikulturalna i kada bismo kvalitetnije tražili talentirane pojedince i malo više ulazili u geta Antwerpena i Bruxellesa vjerujem da bismo pronašli mnoštvo atletičnih i motoričnih klinaca koji u budućnosti mogu donijeti dodatnu kvalitetu. Država je razdijeljena između flamanskog i valonskog dijela i moram reći da se trenutno puno bolje radi u flamanskom dijelu. Kao najveći problem bih istaknuo nedostatak visine, što nas za sada sprječava da napravimo nešto više. Problem je i što mladići koji ulaze u prvi sastav često nemaju potrebnu razinu razumijevanja košarke, a tek kada se u jednu cjelinu spoje atleticizam, razumijevanje igre i želja za radom možemo nešto napraviti.

Izbornik Belgije
Gjergja je u rujnu 2018. godine postao izbornikom tamošnje reprezentacije te se s osam pobjeda kvalificirao na EuroBasket koji će se iduće jeseni održati u Češkoj, Gruziji, Italiji i Njemačkoj. Pritom je na domaćem parketu uvjerljivo svladao Litvu (86:65), a jedina dva poraza je upisao u uzvratu u Vilniusu, te od Češke na domaćem parketu kada je sve već bilo riješeno. Koji su ciljevi iduće jeseni u Tbilisiju gdje će Belgijanci igrati utakmice skupine A s domaćinom Gruzijom, Španjolskom, Turskom, Rusijom i Bugarskom?
Grupa je teška, no ako izaberem karakterne momke vjerujem da ćemo se pokazati u najboljem mogućem svjetlu. Prolazak u drugi krug bih smatrao uspjehom. Neće biti jednostavno te ćemo morati forsirati »small-ball« i obrambeno biti na vrhunskoj razini, pri čemu će selekcija biti izuzetno važna.
Gjergja se trenutno s reprezentacijom nalazi u Japanu gdje sudjeluje na turniru koji su domaćini organizirali u sklopu priprema za Olimpijske igre.
Iskoristit ću priliku da postavimo sustav koji će nam pomoći u budućnosti, prije svega u studenome kada će početi kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Bitno je da smo zajedno i da napravimo kemiju koja nam može dati dodanu vrijednost. Van Rossomu i nekolicini momaka koji su igrali francusko prvenstvo sam dao slobodno, no ostatak momčadi je u Japanu. Testirat ću i nekolicinu mladih igrača koji nemaju niti 20 godina, među njima i 17-godišnjeg Syllu za kojeg želim vidjeti što može. Rezultat nije u prvom planu, već stvaranje dobrih odnosa unutar reprezentacije koji će nam omogućiti da u budućnosti ostvarimo željene rezultate.

Zadar velika želja
Polako dolazimo do pitanja svih pitanja. Zašto je Gjergja, jedan od naših najtrofejnijih trenera, izbornik Belgije, a ne Hrvatske?
Daleko sam od očiju, no ni ne opterećujem se time. Prije mene su izbornici bili ljudi kojima je po godinama i kvaliteti mjesto na hrvatskoj klupi. O Repeši nemamo što pričati, ljudi mogu misliti što hoće o njemu, no kada govorimo o organizaciji treninga i selekciji – radi se o top treneru. Nakon njega je došao Peras koji je također vrhunski trener. Svatko od nas ima svoj put. Ako poziv dođe, doći će. Ako ne dođe – neće. Jedino što u životu moram biti je trener Zadra. Ne znam postoji li ijedan Zadranin kojemu to nije san. Ako i postoji, taj ili nije Zadranin ili nije »čist u glavi«.
Je li ikada bilo kontakta od strane HKS-a?
Ne.
Je li bilo kontakata s klubom s Višnjika oko preuzimanja klupe?
Jeste, i to poprilično. Brane je bio izuzetno korektan, ali jednostavno se nije poklopilo. Trenutno se ni ne može poklopiti, no za koju godinu zašto ne… Želio bih prije toga napraviti još neke stvari u karijeri. Drugačiji sam tip trenera od onih koji posljednjih godina vode Zadar. Profil sam Trninića i Jusupa, trenera koji stvaraju i koji »kopaju«, a za to je potrebna dobra baza koja će se kasnije nadograditi dodatnom kvalitetom. Trebaju se poklopiti dobra strategija razvoja, kvalitetan plan i zajednički interes. Financijski moment je tu nešto manje bitan, pogotovo ako prije toga zadovoljim svoje apetite. Pogledajte primjer Obradovića koji se vratio u Partizan, on to sigurno nije napravio radi novca, kao što ni ja nikada ne bih došao u Zadar radi financija.
Prije povratka u rodni grad, valja napraviti novi trenerski iskorak. Desetogodišnji staž u Oostendeu je veliki raritet ne samo u suvremenoj košarci, već u sportu općenito i polako dolazi vrijeme za nove izazove. Gdje biste voljeli otići, koja liga vas najviše privlači?
Preferiram rad u organiziranim sustavima kakvi postoje u Njemačkoj, Francuskoj ili Španjolskoj. To su tri države gdje mislim da bih mogao napraviti strukturirani posao i raditi korak po korak.
Gjergja kao ključne riječi tijekom razgovora svako toliko spomene »sustav«, »organizaciju« i »strukturu«. Tko vam je usadio takve postulate te pogled na život i košarku?
Otac i majka prije svega. Uz njih moram istaknuti Slavka Trninića i Danijela Jusupa. Vodim razgovore s brojnim trenerima, ali njih dvoje su ljudi koji su me inficirali košarkom na koju ne gledam kao na posao. Ja nikada ne idem na posao, već radim ono što volim. Danas puno ljudi rade stvari koje ne vole, a ja zaista uživam u košarci. Svaki trening i svaka utakmica su mi novi izazovi.
Zašto ta dva čovjeka već godinama, uz kraće izuzetke po pitanju Danijela Jusupa, nisu u zadarskoj košarci?
Teško mi je o tome govoriti. Ne znam koliko nam odgovara sistematičnost, a oni su sistematični ljudi i stručni treneri koji imaju svoje »ja« i možda je u tome problem. Možda ne podilaze nečijim interesima, no za mene će to uvijek ostati enigma. Zašto nije iskorišten prof. dr. Slavko Trninić? On je u mojim očima trebao biti Aco Nikolić hrvatske košarke. Ista je stvar s Danijelom Jusupom. Svaki klub koji treba osobu koja će dignuti momčad na višu razinu i proizvesti mladog igrača treba Jusupa. On je bio zadnji koji je dao priliku mladim košarkašima, počevši od Perinčića, Ružića, Banića, Vladovića, pa do Popovića. Slavku se, pak, ne može oduzeti činjenica da je surađivao s jednim Hall of Fame igračem i stvorio dvojicu koji su već tamo te trećeg, Bodirogu, koji će tamo sigurno završiti. Radio je i s Komazecom koji je bio europska i svjetska klasa.
Zašto Trninić nije u dvorani, ne uči zadarske trenere i ne radi s mladim igračima? Zašto Jusup nije u klubu s dugogodišnjim mandatom i ne pokušava vratiti zadarsku košarku tamo gdje je nekoć bila?
To je pitanje za druge strukture. Za sebe i dalje kažem da ništa ne znam o košarci i kada mi treba savjet uvijek prvo njih nazovem. Sa Slavkom se čujem i po nekoliko puta tjedno. Primjera radi, imao sam sedam igrača pod covidom i njega sam nazvao kako ih vratiti na razinu na kojoj trebaju biti, nakon čega smo sistemski isprogramirali narednih desetak dana treninga. Dobar je meni u Belgiji, a nije dobar Zadru…

Treba nam Europa
U Donatovom gradu se proteklih tjedana dosta pričalo o tome hoće li Zadar igrati FIBA-inu Ligu prvaka ili će ostati u poznatom regionalnom okruženju. HKS je ponudio određene subvencije, no »kockice su na kraju pale« na igranje ABA lige. Gjergja već godinama s Oostendeom nastupa u BCL-u te je prava osoba za pitanje koliko bi europski iskorak donio klubu s Višnjika.
Puno, bez ikakve dileme. Kako s turističkog aspekta i aspekta promocije grada tako i po pitanju same košarke. Momci bi osjetili što znači igrati izvan granica regije, što hrvatski klubovi već godinama ne znaju. Mislim da su trebali izabrati sve tri mogućnosti i napraviti posebnu momčad za hrvatsku ligu. Zadar ima nekoliko juniora koji su prvaci Hrvatske i koji su u određenoj mjeri sposobni participirati u seniorskoj košarci, čemu se moglo nadodati par momaka koji bi manje igrali u BCL-u i ABA ligi i s njima igrati hrvatsko prvenstvo. U njemu pozicija nije toliko bitna, doigravanje bi svakako izborili i nakon toga bi imali dovoljno kvalitete da s prvom momčadi i u gostima dobiju ostatak suparnika. To bi bilo idealno, ali svatko slaže svoju financijsku konstrukciju i gleda što mu više odgovara. Smatram da se mogla iskoristi prilika i u domaćem prvenstvu profilirati mlađe igrače.
Je li KK Zadar zapeo u regiji?
Ne samo Zadar, već čitava hrvatska košarka. Kada realno pogledamo, srbijanski klubovi i Igokea uz ABA ligu igraju i europska natjecanja. Zapravo, svi osim hrvatskih klubova igraju u Europi. Za mene kao trenera nema većeg bogatstva nego igrati protiv različitih stilova košarke. S Oostendeom sam igrao protiv turskih, španjolskih, litavskih, francuskih, talijanskih i njemačkih klubova te smo svaki drugi tjedan miksali drugačije stilove, što nam je dalo dodatnu dimenziju. Vidio sam kako drugi rade i shvatio da nije sve nužno onako kako sam mislio da jest. Vidio sam gdje smo limitirani i što trebam napraviti da bih došao do određene razine. To je ključ svega. A kako to postići ako si začahuren?
Hrvatska košarka je već godinama u krizi. Kvalitetnih mladih igrača je sve manje, HT Premijer liga je iz godine u godinu sve slabija, a talentirani treneri teško dobivaju priliku na višoj razini. Koji je uzrok tome?
Hrvatska će uvijek imati talenta, no oni najbolji vrlo rano odlaze u inozemstvo. Nekolicina ih je trenutno u NBA-u i to je dobro, no problem je što nemamo igrača u Euroligi. Nemamo ono što ima Srbija, veliki broj momaka koji igraju europska natjecanja i koji »kruh zarađuju« u kvalitetnim ligama. Dok god se ne vratimo na to da nam igrači u najboljim godinama, od 23. do 30., igraju u inozemstvu – hrvatska košarka neće ići naprijed. Jedan od uzroka tome je naša zatvorenost i neigranje europskih natjecanja, što otežava izlazak na zapadna tržišta, drugi razlog je kvaliteta, a treći zasigurno njihova cijena.
Što je potrebno za iskorak? Prilično je jasno da nam nedostaje igrače srednje klase koji su godinama držali hrvatsku košarku na pristojnoj razini, u nekakvom limbu između borbe za medalje i (ispod)prosječnosti.
Ako ti nedostaje igrača srednje klase onda na njihove pozicije ne dovodiš stranca, već im daš priliku da kroz igru i naporan rad ispune svoj potencijal. Naravno, tada igrača ne možeš plaćati nekoliko tisuća kuna, već oni od košarke moraju moći živjeti i normalno funkcionirati.

Češka kao primjer
Tu dolazimo do novog problema. Strategija, struka i kvaliteta rada su jedna strana medalje, no druga su zasigurno financije. Hrvatski klubovi su siromašni i slabo plaćaju. Od košarke je i u HT Premijer ligi većini igrača teško živjeti. Mogu tek – preživjeti. Pojedinci uz igranje u svojim klubovima vode turističke agencije, rade kao odvjetnici ili na treninge dolaze nakon smjene u Zagrebparkingu. Drugi prekidaju karijeru kada dobiju stalni posao u bolnici, treći voze taksije ili rade kao dostavljači.
Trebamo napraviti bazu i profesionalizirati određeni broj igrača, dok će drugi biti poluamateri. Model bi mogla biti Češka gdje svaka momčad ima veliki broj mladih košarkaša, što je nadograđeno s dva kvalitetna stranca. Napravili su savršenu ravnotežu i kroz takav sustav profilirali igrače srednje klase koji na koncu pomažu i reprezentaciji.
Je li malo tužno što se hrvatska košarka, kao jedna od nasljednica izuzetno uspješne jugoslavenske košarke, treba ugledati na Češku?
Česima su glave zajedno. Nama… Trebamo napraviti model, ali puno toga ide iz samih klubova koji trebaju stati iza trenera i postaviti jasan plan, a ne stavljati kratkoročne ciljeve ispred dugoročnih. Kod nas nema kontinuiteta, a bez njega je teško nešto napraviti. Kada se unutar nekoliko godina promijene i uprava i trener i sportski direktor te kada određeni »šumovi sa strane« određuju politiku kluba onda se ne može ići naprijed – zaključio je Gjergja.

Rick Pitino i Arnold Schwarzenegger
Dario Gjergja je poznat kao trener koji uz naporan i sistematičan rad veliki naglasak stavlja na psihologiju i motivaciju u potrazi za svakodnevnim napretkom.
Dvije knjige bih posebno istaknuo: »Uspjeh« i »Jednodnevni ugovor« Ricka Pitina. Svaki dan pred sebe trebamo postavljati nove ciljeve i napraviti sukus onoga što smo učinili od buđenja, te u konačnici »potpisati novi ugovor sa samim sobom« kako bismo ispravili ono što smo tijekom dana prepoznali da nije bilo dobro, ili da treba biti još bolje. Kroz svaki dan trebamo pratiti svoj napredak kako bismo uvidjeli greške i ispravili ih u budućnosti. Pokušavam to prenijeti na igrače kako bismo svi zajedno kontinuirano napredovali. Dosta se koristim i video analitikom, ali i klipovima jer sam svjestan da nemaju svi dovoljno koncentracije i motivacije čitati knjige, pa im znam pustiti videa Arnolda Schwarzeneggera kako bi došli na višu razinu.

Kontakti s Cibonom
Početkom godine je došlo do razgovora s Cibonom koja je Gjergju željela dovesti za trenera. Zadarski stručnjak je bio prvi izbor prije Vladimira Jovanovića, no na koncu od povratka u Savsku nije bilo ništa.
Cibona nije htjela čekati do kraja sezone, no bili su izuzetno korektni. Radi se o klubu koji mi je svojedobno dao šansu, no ako bih se vraćao u hrvatsku košarku – vratio bih se u Zadar. Jovanović je napravio zaista korektan posao i vjerujem da će oni biti OK.

Oostende sličan Zadru
Premda rođen i odrastao praktički »na Kalelargi«, Gjergju je košarkaški put odveo izvan Donatova grada. Već godinama »kruh zarađuje« u Belgiji, posljednjih deset u Oostendeu, gradiću na obali Sjevernog mora.
Oostende je dosta sličan Zadru i to mi je u prvim godinama pomoglo da se lakše prilagodim i ostanem tamo. Ima osamdesetak tisuća stanovnika, nekakvih šezdesetak kilometara pješčanih plaža… Živim 200 metara od mora i 200 metara od dvorane, cijeni se moj rad, o čemu dovoljno govori podatak da su me izabrali za osobu godine za 2018., te zaista uživam na sjeveru Belgije.