Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Naš koncert je jedinstven, ovo nećete nigdje više čuti

Autor:

04.08.2009. 22:00
Naš koncert je jedinstven, ovo nećete nigdje više čuti

Foto: Josip PEDIŠIĆ



Stefanovski: Za sebe mislim kako sam puno bolji uživo, nego u studiju. Za mene je studio jedan hermetičan prostor, zatvoren i nikada ne znaš kome se obraćaš kada snimaš ploču. Obraćaš se imaginarnoj publici, dok kad sviraš vidiš lica i znaš kome sviraš. Umijeće izvođača je u tome da osvoji srca publike
U sklopu ljetne turneje “Pozdrav obali i otocima” dvojica gitarističkih virtuoza Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić u klubu Arsenal odsvirali su još jedan u nizu koncerata za pamćenje. Ovim nastupom promovirali su i zadnji album “Live in Zagreb” i još jednom dokazali koliko se dobro upotpunjavaju, iako stilski sviraju različito. Sam koncert obilovao je već više puta odsviranim djelima, ali je zbog puno improvizacije bio originalan i za mnoge posjetitelje više nego dobar. Razgovarali smo s njima te su nam ispričali svoje dojmove kao i buduće planove za album sa simfonijskim orkestrom.
*U Zadru ste nastupili već mnogo puta, a ovo je i treći koncert u Arsenalu. Svake godine po jedan.
Stefanovski: – Prilično često smo na Jadranu i morat ćemo malo pauzirati. Ne želimo zloupotrijebiti gostoprimstvo i malo ćemo ohladiti. Vjerujte, naš koncert je jedinstven, ovo je kao odlazak u muzej i to je nešto jedinstveno, ovo što Miroslav i ja radimo je jedinstveno, ne zato što smo mi najbolji, već zbog tipične muzike koja se bazira na makedonskoj narodnoj i ovo nećete nigdje više čuti.
*S obzirom da se vaše gitarističko umijeće stilski jako razlikuje od sviranja Miroslava Tadića, kako je došlo do suradnje?
Mistična koincidencija
Stefanovski: – Najvjerojatnije je naš susret i suradnja neka mistična koincidencija. Upoznali smo se prije 14 godina u Beogradu na jednom jazz koncertu i nakon toga smo shvatili da imamo dosta toga zajedničkog i komplementarnog. Slični su nam afiniteti, volimo i sviramo gitare te obojica volimo balkansku muziku, a dok smo rasli slušali smo Jimmyja Hendrixa, Claptona, Jeffa Becka, volimo blues i nije bilo teško uspostaviti suradnju zbog tih afiniteta, iako sviramo različito. Tehnike su nam totalno različite i vjerojatno tu leži neka kemija, kako to spajamo i postižemo taj zajednički sound. To je čista sreća i zato sam na početku rekao da je to mistična koincidencija.
*Karijera vam je započela još 1976. godine, prije više od 30 godina, kako gledate na to vrijeme i postoji li nešto što biste promijenili?
Stefanovski: – Sa simpatijom gledam prema starim danima. Sve što smo radili, sva lutanja i sva traženja su imala smisao. Bili smo mladi i ambiciozni. Imali smo sreću, jer je tada muzika nešto značila mladim ljudima; šezdesete i sedamdesete godine su u muzici puno značile i hranili smo se jako dobrom muzikom.
*Izdali ste dosta albuma, ali je malo njih bilo uživo. Jeste li na neki način bježali od izvedbi uživo?
Stefanovski: – Nisam bježao. Imali smo “Live in Belgrade” i “Tretu majku” koja je snimljena kod mene u studiju, s Leb i Sol imao sam “Live in New York” i “Kruševo”. Za sebe mislim kako sam puno bolji uživo, nego u studiju. Za mene je studio hermetičan prostor, zatvoren i nikada ne znaš kome se obraćaš kada snimaš ploču. Obraćaš se imaginarnoj publici, dok kad sviraš vidiš lica i znaš kome sviraš. Umijeće izvođača je u tome da osvoji srca publike.
Sljedeći korak – simfonijski orkestar
*O vama postoje mnoge urbane legende. Jedna od njih je i ona da ste trebali dobiti nagradu za najboljeg gitarista, no u Americi ste vidjeli ulične svirače koji su vas fascinirali, zbog čega ste tu nagradu odbili. Je li ta priča istinita i što je najluđe što ste čuli o sebi?
Stefanovski: – Nije istina, a najluđa priča koju sam pročitao o sebi u jednom tabloidu je da imam svoj vinograd i vinski podrum, a ja to nemam. Svašta sam pročitao, iako ne pripadam u red onih estradnih imena oko kojih se stalno pletu priče. Mislim da nisam toliko zanimljiv medijima kao neki drugi izvođači.
*Svirali ste i još svirate različitim stilovima i glazbenim pravcima. Postoji li nešto što još niste napravili, a želite i kakvi su planovi za sljedeći album?
Stefanovski: – Imali smo sreću i nastupali smo sa simfonijskim orkestrom u Beču prije nekoliko mjeseci, tako da je sljedeća avantura simfonijski orkestar s gitarama. U planu mi je rock album, spremam polako neke nove vokalne i više heavy električne stvari, ništa ambiciozno, ali s prilično velikom pažnjom. Ne žurim nigdje, jer ovaj album mi je dvadeset i deveti.
*Što mislite o zadnjem albumu vašeg starog banda “Leb i sol”, kojima se pridružio i Dado Topić?
Stefanovski: – To ne bih komentirao.
Dogodine sa Šerbedžijom
*Izdali ste mnoge albume, polučili veliki uspjeh s Radom Šerbedžijom i albumom “Imam pjesmu za tebe”, surađujete i s Vlatkom, kakvi su vaši planovi?
Tadić: – Moja karijera isto tako traje više od 30 godina, imam razne planove i o djelu planova je govorio Vlatko, a što se tiče naše suradnje mislim da je simfonija sljedeći korak. Imamo nekoliko planova koji još čekaju da se razviju. Mislim da je suradnja sa simfonijskim orkestrom jako zanimljiva i da je jedan novi teritorij koji planiramo istraživati. Trenutačno pišem glazbu za film od Danila Šerbedžije koji se zove 72 dana. Film će izaći početkom sljedeće godine, vidio sam ga i mislim da će biti jako zanimljiv publici i privući dosta pažnje.
*Kako je došlo do suradnje s Radom Šerbedžijom i planira li se daljnja suradnja?
Tadić: – Šerbedžija i ja smo se upoznali u Los Angelesu gdje živim. Znamo se pet godina i dalje surađujemo, imamo već dogovorena četiri koncertu na sjeveru. Zadarska publika nadam se da nas može očekivati sljedećeg ljeta, nešto će biti sigurno, samo trebamo uskladiti termine, znam da bi i Rade to volio. Kako bi rekao Vlatko: Da smo živi i zdravi.


Garderoba Trst – Skopje


Vlatko Stefanovski pojavio se odjeven u bijelo i s bijelom kapom, pa je na konferenciji za novinare postavljeno i pitanje njegovog imidža.
– Dobro se osjećam u ovoj boji i što da vam kažem? Doktori medicine i doktori umjetnosti imaju pravo nositi bijelo. Traperice su iz Trsta, majica je kupljena u Skopju, a kapa je kupljen u Beču i ovo je “multinational” garderoba.




*Gledajući na vrijeme kada ste vi započinjali svirati, je li tada bilo lakše uspjeti ili je to sada?
Tadić: – To mi je stvarno jako teško reći. Nikad nisam imao plan hoću li uspjeti ili neću, po nekoj definiciji sam uspio, po nekoj nisam. Mislim da svatko ima svoj prirodan put, ja radim preko 20 godina u Americi i moj savjet svima je da rade ono što najviše vole, jer to će najbolje raditi i to će biti zapaženo. Ne treba koalirati i proračunavati uspjeh, možda zvuči malo idealistički, ali ja sam tako radio i mislim da je i Vlatko tako radio. Radite nešto što vam je najbliže, najbolje i u što stvarno vjerujete, mislim da je to put do uspjeha. Uspjeh ne mora biti financijski i javni, to je sreća koja je na kraju najvažnija.
*Koliko je važna gitara, vrsta gitare i kojom gitarom sada svirate?
Tadić: – Sam instrument je važan, ali na kraju krajeva gitara je samo objekt, a pravi zvuk je samo u nama. Vlatko i ja obožavamo gitare, ali ne vežem se pretjerano za specifičan instrument. U Zadru sviram na jednom instrumentu koji mi je drag, ali zbog veličine ga često ne nosim, pa tako nisam ni zadnji put kada smo bili u Zadru. Taj instrument je bariton gitara, ima dublji zvuk i zaista ima izuzetnu kemiju s Vlatkovim zvukom.
Etike improvizacije
*Svaki koncert vam je originalan, možete li reći koliko je tu improvizacije?
Stefanovski: – Mislim da je odnos strukture i slobode 50:50. Pedeset posto je strukturirana forma i zadana tema, dok je ostatak totalna sloboda. Prije Zadra svirali smo u Rovinju, u fantastičnom ambijentu, imali smo neke nove trenutke i fantastična rješenja da smo se obojica čudili. Kada bi svirali programirano, to bi bilo dosadno. Ima puno slobode i neki put to zvuči zaista fantastično, nekad malo manje, ali to je kako bi rekao Keith Jarrett “the art of improvisation”, umjetnost improvizacije i to je na vrhu. Znam akademski obrazovane glazbenike koji se nikada ne upuštaju u tu avanturu i sviraju programsku muziku. Postoji i etika da ne možeš crtati apstraktno, ako ne znate nacrtati konja. Možete, ali hoće li to vrijediti to je pitanje. Magiju improvizacije zaslužuju oni koji znaju temu. U mom moralnom kodeksu je nebuloza improvizirati ne poznajući temu.
*U Zadru ste nastupali i prije dvije godine, koliko se ovaj koncert razlikuje od prošloga?
Stefanovski: – U međuvremenu smo naučili neke nove stvari, stariji smo i imamo nove instrumente. Ja imam novu gitaru, Miroslav ima bariton gitaru, a zaista smo iskusniji za jedno 200 koncerta i to znači puno. Mislim da smo bolji nego što smo bili. Možda nema ludila i strasti koje smo imali, ali smo pametniji u glazbenom smislu. Stari ljudi su mudri, ali mudrost ne znači i kreativnost. Vino postaje bolje s godinama, ali ako je čep probijen ono se ukuseli. Mislim da naš čep nije probijen.
*Kada čujete riječ “muzika”, na što prvo pomislite?
Stefanovski: – Kad čujem “muzika” pomislim kako je to popularna grana ljudskog života. Danas smo bili u koloni od 40 tisuća Talijana i vjerujte svi slušaju cd-e ili radio i to je ogromna količina različite muzike. U tom oceanu ponude tražiš muziku koja će te ispuniti i učiniti spiritualno bogatijim. Muzika nam donosi utjehu za ovaj svakodnevni i monotoni život, dok čekamo u koloni dobro je da nam svira muzika, kao i dok čekamo na semaforu, muzika nas smiruje.