Del Ponte: Mesić je vidio Gotovinu 2002. u Zagrebu

Gotovinu je bivši predsjednik, po kazivanju glavne haške tužiteljice, vidio u hrvatskoj metropoli i to – pod policijskom pratnjom. Mesić danas tvrdi da to nema veze s istinom

Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte vjerovala je u listopadu 2003. godine da je Ante Gotovina u Hrvatskoj i to zato što joj je, prema njenoj tvrdnji, godinu dana ranije predsjednik Republike Stjepan Mesić kazao da je osobno vidio Gotovinu u Zagrebu i to pod policijskom pratnjom. O tome je del Ponte izvijestila veleposlanike akreditirane u Zagrebu 7. listopada 2003. godine za vrijeme posjeta Hrvatskoj prilikom kojega se susrela i s Mesićem i s tadašnjim premijerom Račanom, američki je veleposlanik o tome izvijestio State Department, a prije nekoliko dana tu je depešu objavio WikiLeaks.
 “Čista neistina”
Umirovljeni predsjednik Mesić kazao nam je, o toj informaciji del Ponte otprije osam godina, da ne zna “o čemu gospođa govori”.
– To nema veze s istinom. Antu Gotovinu sam sreo jednom i to dok je bio aktivan časnik, prije nego što sam ga umirovio, kazao je za naš list Mesić i dodao da ne zna zašto je to del Ponte govorila veleposlanicima, je li riječ o nekoj njenoj špekulaciji ili je htjela biti uvjerljivija. I tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin je demantirao da je Gotovina bio pod ikakvom policijskom pratnjom.
– Od trena Gotovininog bijega policija je intenzivno tragala za njim i reagirala na svaku dojavu. Niti u jednom slučaju nije bilo utvrđeno da je Gotovina u Hrvatskoj, a otkako je uhićen i otkako je u Haagu niti jednom nije bilo rečeno da je za vrijeme bijega bio u Hrvatskoj, kazao je Lučin navevši da je tvrdnja del Ponte “čista neistina”.
Američki su diplomati vjerojatno bili sumnjičavi prema toj izjavi Carle del Ponte. Naime, početkom ožujka 2003. godine politički tajnik veleposlanstva Robert Silberstein sastao se s voditeljem Ureda Haškoga suda u Zagrebu Thomasom Osoriom. On je Silbersteinu kazao da su nedavne izjave glasnogovornice Tužiteljstva Suda Florence Hartmann i političkog tajnika Tužiteljstva Jean-Jacquesa Jorisa, a koji su javno tvrdili da se Gotovina slobodan kreće Hrvatskom, neprofesionalne i da nije vidio niti jedan dokaz koji bi potkrijepio njihove tvrdnje.
Amatersko tužiteljstvo
Prema Osoriu Tužiteljstvo se spremalo prozvati Hrvatsku za nesuradnju na tehničkoj osnovi i to u slučaju Bobetko, ako Hrvatska ne postupi u skladu s optužnicom, i to čak i ako Haški sud zaključi da Bobetko zbog zdravstvenih razloga nije sposoban za suđenje. Osorio je upozorio američkog diplomata da pogrešna prosudba u slučaju Gotovina narušava vjerodostojnost Suda i to u trenutku povećanih tenzija u odnosima s Hrvatskom zbog njenog odbijanja da preda dokumente o hrvatskoj umiješanosti u bosanskohercegovački rat. Način na koji Tužiteljstvo radi u slučaju Gotovina Osorio je nazvao amaterskim.
– U slučaju Gotovina Tužiteljstvo je svoj najgori neprijatelj, kazao je Osorio i kazao da koliko on zna nema vjerodostojne informacije da je Gotovina u Hrvatskoj. Dan prije sastanka s Osorim predstavnici američkog veleposlanstva sastali su se s tadašnjim ravnateljem policije Rankom Ostojićem. On je Amerikancima kazao da se slijedi svaki trag, da su obitelj Gotovine i njegovi prijatelji pod nazdorom, te da nije točna Jorisova tvrdnja kako su dokazi o kretanju Gotovine po Hrvatskoj predani Vladi. Zbog neprofesionalnih i netočnih izjava Hartman i Jorisa, Osorio je hitno kontaktirao savjetnika Tužiteljstva Antona Nikiforova ne bi li ovaj upozorio Hartmann i Jorisa da se korigiraju.
Zajamčena tajnost
O slučaju Gotovina i odnosima s Haškim sudom ima još zanimljivih podataka u depešama. Ivo Sanader je 19. prosinca 2003. godine, četiri dana prije nego što će postati premijer, telefonski razgovarao s Carlom del Ponte. U razgovoru je naglasio želju za punom suradnjom s Haškim sudom zbog čega je Carla del Ponte bila “ekstremno sretna”. Istoga dana, prije telefonskog razgovora, sastali su se Miomir Žužul koji je za koji dan preuzeo dužnost ministra vanjskih poslova i Osorio. Zadatak Žužula bio je dobivanje jamstva da javnost neće saznati za razgovor Sanadera i del Ponte,  jer Sanaderu u tom trenutku nije odgovaralo da javnost za to zna. Osorio je to zajamčio, a Žužulu je pohvalio suradnju s Jakšom Muljačićem koji je tada vodio Ured Vlade za suradnju s Haškim sudom i Mladenom Bajićem, glavnim državnim odvjetnikom. Sanader je del Ponte kazao kako će zadržati Muljačića, dok za Bajića baš i nije bio siguran, iako u tom času nije imao planova za njegovu smjenu.
Dokumenata iz razdoblja podizanja optužnice protiv Gotovine, njegova bijega i političkih turbulencija koje je slučaj izazvao u Hrvatskoj zasad nema, a u zbirci WikiLeaksovih depeša iz američkog veleposlanstva u Zagrebu postoji velika praznina – nema niti jedne depeše od kraja 1995. godine pa do početka 2003. godine.

Pritisci za supotpis Podbevšeku

Gotovina je bio upleten i u smjenjivanje Joška Podbevšeka s čelnog mjesta POA-e zbog slučaja Helene  Puljiz. Podbevšeku je Mesić uskratio supotpis čime je  ovaj praktično morao dati ostavku, ali se tome izvjesno vrijeme opirao Sanader. Premijer Sanader i  ministar vanjskih poslova Žužul zatražili su 1. prosinca  2004. godine od američkog veleposlanika Ralpha  Franka i britanskog mu kolege Johna Ramsdena da  izvrše pritisak na Mesića ne bi li ovaj povukao svoju  odluku. Mesićev napor da se smijeni Podbevšeka Sanader i Žužul tumačili su kao upletanje u napore da se  uhiti Gotovinu, a predsjednik Republike je prema njima slučaj Puljiz nastojao prikazati kao udar na njega,  a zapravo se radi o praćenju Gotovine, tumačili su  veleposlanicima. I Frank i Ramsden su odbili njihov  prijedlog i objasnili da ne mogu kod Mesića intervenirati za Podbevškea jer bi to bilo izravno upletanje  u unutarnje hrvatske poslove. U depeši se, inače,  zaključuje da je suradnja sa SAD-om i Velikom Britanijom poboljšana, ali da će Sanaderu biti potrebna  sva snaga da uvjeri Mesića da ne miče Podbevšeka.
 Mesić za taj pokušaj Sanadera i Žužula kod dvojice  veleposlanika nije znao, a “da sam imao tu informaciju  oni bi svoju porciju dobili javno, ne bih im ostao  dužan”, kazao nam je jučer Mesić.
Sanader je ipak morao odustati od Podbevšeka, 10.  prosinca on i Mesić nominirali su Tomislava Karamarka za novog ravnatelja POA-e, kojeg su u jednoj  ranijoj depeši nazvali “lojalistom predsjednika Mesića”. Samo tri dana kasnije, dva dana prije nego što  će biti potvrđen za ravnatelja, Karamarko se sastao s  američkim diplomatom Justinom Friedmanom. Karamarko ga je obavijestio da želi unificirati upravljanje  obavještajnim sustavom, da vjeruje da je optužnica  protiv Gotovine politički, a ne pravno motivirana, ali i  da će inzistirati na profesionalizmu POA-e što  uključuje i punu suradnju u traganju za Gotovinom,  zabilježio je američki diplomat koji je zaključio da  Karamarko engleski jezik ograničeno razumije i govori.

Pozdrav od reformiranog Šeksa

Iz američkog je veleposlanstva 23. prosinca 2003. godine odaslana depeša u kojoj je kratko opisan svaki  član nove vlade Ive Sanadera. Jedini političar koji nije iz  izvršne vlasti a koji je spomenut u toj depeši je predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Za njega se navodi da će  biti veoma važan čovjek za Sanaderovo vladanje, ali i  da je, iako nikad optužen, simbol Tuđmanove ere. Za  Šeksa se navodi i da ima smisla za ironu, pa je tako  nedavno, na jednom društvenom događaju pozdravio  političkog tajnika američkog veleposlanstva kazavši  “zdravo, ja sam reformirani Šeks”.