Sveta Stošija: Izgorjela za Boga

Svoj imetak dijeli sa siromasima. Posjećuje bolesne. Tješi žalosne. Bodri klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva Stošija unosi Kristovu ljubav

Za sve ovdje prisutne, da nas junački primjer Stošijine vjere oduševljava i hrabri za naš vlastiti kršćanski život, a njezin zagovor da nas uvijek prati i hrabri –  moli su u prvoj večernjoj blagdana svete Stošije, nebeske zaštitnice Zadra i Zadarske nadbiskupije. Popijevkom veselom blagdan objavite,/ Stošiju blaženu, Zadrani, častite./ Ona je obrana Zadra nam rodnoga,/ Dalmacije ures uzvišen – pjevaju prvi stihovi himna u njenu čast. No, tko je svetica kojoj sutra započinje devetnica i s kojom počinjemo niz prikaza svetaca tjedna? Je li njezina smrt zaista bila čudesna? I kako je uopće došla u naš grad?
Skromna, pobožna, hrabra
Stošija, Anastazija, čije ime znači uskrsnica, rođena je u bogatoj i uglednoj rimskoj patricijskoj obitelji. Otac joj je bio poganin a majka kršćanka, što za to vrijeme nije bilo nimalo neobično. Svetičina majka, i sama svetica, sveta Fausta, svoju je curicu dala krstiti dok još nije prohodala. Majčin je utjecaj očito bio presudan jer je ona jedna od onih bogataša za koje ne vrijedi to kako će prije brodsko uže kroz iglenu ušicu nego oni u nebeska prostranstva.
Po očevoj volji udana je također za bogatoga i uglednog rimskog poganina. Ostavši skromna i pobožna, okrenuta molitvi pomagala je siromahe, a onda je car Dioklecijan počeo najkrvaviji progon kršćana uopće. Tamnice u carstvu prepunio je kršćanima, koji će nakon što se odbiju odreći svoje vjere na razne načine biti smaknuti. Stošija pomaže utamničenima u Rimu, što se njezinu mužu Publiju nije nimalo svidjelo jer su zbog toga lako mogli ostati bez glave, pa je stavlja u kućni pritvor. Ali ubrzo mu je zapovjeđen odlazak u Perziju, gdje nakon tri mjeseca umire a Stošija s ogromnim imetkom postaje slobodna i sva se okreće pomaganju progonjenih. Prisutna je i na suđenju svetom Krševanu, koji je sveticu kao malu odgajao u vjeri, gdje on odbija odreći se vjere i od cara ponuđenu visoku službu. Prateći progonjene kršćane, kao bogata i ugledna Rimljanka dolazi u Solun i Malu Aziju. Zastaje u više gradova, dok se konačno nije našla u Sirmiumu. Tu je pomagala kršćansku siročad i utamničene te bila razotkrivena. Priznavši kako je hrabrila utamničene i poticala ih na ustrajnost, i da je novac koji je naslijedila od oca i muža trošila na potrebe zlostavljanih, pjevajući Bogu u vatri koja je gutala njezino tijelo spaljena je na Božić 304. godine.
Dar Donatovu posredništvu
Nakon Milanskoga edikta 313., kojim se kršćani prestaju progoniti, nad Stošijinim posmrtnim ostacima podignuta je bazilika koju su krajem prve polovice petoga stoljeća razorili Atilini Huni. Nekoliko godina poslije, svetičine su relikvije iskopane i prenesene u Carigrad a zadarski će biskup Donat s mletačkim duždem nakon 350 godina u Aachenu pomoći uspostaviti mir između Karla Velikog i Bizanta te će ga zbog toga car Nicifor darovati svetičinim posmrtnim ostacima kao osobitom dragocjenošću. Donat je izradio kameni sarkofag u koji je u olovnoj kutiji pohranio svetičine moći u svoju katedralu Sv. Petra, koja će se po svetici ubrzo i nazvati. U Povijesti prijenosa relikvija iz Carigrada u Zadar vidimo kako se za vrijeme putovanja poslanstvo često zaustavljalo “zbog opskrbe raznim potrepštinama na otocima, u naseljima, utvrdama i gradovima … K njoj dovedeni bili su oslobađani, gubavi se čistili od gube, ozdravljali su paralizirani, slijepima se vraćao vid, gluhima sluh, šepavima siguran hod, kljastima desnica; i kojigod su imali nemoćne od različitih bolesti dovodili su ih i oni su ozdravljali”, a čudesa i uslišanja nastavila su se i nakon prijenosa.
Sva u službi bližnjemu
Možda je najljepše, najjednostavnije, život svete Stošije sažeo nadbiskup Marijan Oblak u jednoj svojoj propovijedi: – Stošija je laik. Običan vjernik. Živjela je u svijetu kao što i vi, dragi vjernici, živite. Sklopila je brak, kao što ga i vi sklapate. Imala je svoju obitelj, kao što i vi, dragi vjernici, imate. U braku je mnogo pretrpjela. Po predaji, imala je muža poganina, koji ju je zlostavljao radi njezine vjere. Čini se da je rano ostala udovica. Jedna životna povijest nalik na životnu povijest mnogih žena, majki i udovica. Ali u tako jednu potresnu životnu sudbinu Stošija je unijela vjeru u Boga. Preko nje Bog i Crkva bili su prisutni u jednom poganskom društvu četvrtog stoljeća. U životnu stvarnost Stošija je unijela nadnaravnu stvarnost milosti, vjere i ljubavi. Stošija kao udovica još se više posvetila Bogu i službi bližnjega. Svoj imetak dijeli sa siromasima. Posjećuje bolesne. Tješi žalosne. Bodri klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva Stošija unosi Kristovu ljubav i prisutnost Crkve. Život joj je nalik na sjeme koje umire da rodi velik rod.

Dvije svete Stošije

Crkva slavi dvije svete Stošije (Anastazije) mučenice. Prvoj je odrubljena glava za vrijeme progona cara Valerijana, početkom druge polovice trećega stoljeća, a spomen joj je 28. listopada. Svetica koju Zadar na poseban način časti izgorjela je na lomači za Božić 304., za vrijeme Dioklecijanovih zvjerskih progona.