Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Euroliga ispred svega

Autor: Matej Lordanić

05.07.2008. 22:00
Euroliga ispred svega

Foto: Sebastian GOVORČIN



Uprava je za cilj postavila ulazak u Euroligu i nadam se da ćemo to ostvariti, kaže Tomislav Ružić
Tomislav Ružić se vratio u Zadar. Vratio se nakon godina igranja u Europi. Prošao je sve i svašta, od Cibone, Francuske, Turske, ali doma je najljepše. Uzrok povratku kući bio je i upis kćeri Zare u prvi razred osnovne škole. Vjerojatno se Tomislav zaželio doma nakon čak šest sezona izvan Zadra, od čega pet u inozemstvu. U Ciboni nije imao preveliku ulogu i nakon jedne sezone je napustio Vukove. U Bešiktašu je bio solidan, ali i tamo je proveo samo jednu sezonu. S ASVEL-om u Euroligi je imao dobre učinke i u Lyonu se zadržao dvije sezone. Potom je otišao u Besancon, dok mu je sezona s najboljim učincima bila u Kepezu iz Antalyje. Tamo je prosječno postizao 14,7 poena po utakmici i bio ponajbolji igrač te momčadi. No, kada je stigao poziv matičnog kluba, Tomislav nije dugo razmišljao. Vrlo brzo je sve usuglašeno te je tako 208 cm visoki krilni centar postao prvo pojačanje prvaka Hrvatske.
Što vas je sve privuklo na povratak kući nakon dugo godina u inozemstvu?
– Ne kaže se uzalud doma je najljepše. Zadar je oduvijek bio moj grad, a na povratak kući su dijelom utjecali i obiteljski razlozi, odnosno činjenica da mi kći kreće u prvi razred osnovne škole. Također, privukle su me i velike ambicije kluba i poželio sam im pomoći da zajedno izborimo Euroligu.
Poznajete trenera Aleksandra Petrovića koji Vas je svojedobno trenirao u Ciboni. Kako se vidite u njegovoj koncepciji i kako Vas on planira koristiti?
– Aco me vidi kao četvorku ili peticu koja može igrati i u reketu i izvan njega. Osobno bih, naravno, želio što više minuta na parketu, ali sve ovisi o treneru i kako on vidi mene. Moje je da se trudim i da dam sve od sebe na svakom treningu i na pripremama, a na treneru je koliko će me koristiti.
Vani si stranac
Poznajete li ostale igrače s kojima ćete dijeliti minutažu pod obručem?
– Ivanov je dosta agresivan igrač. Prema onome što sam vidio u finalnoj seriji protiv Splita, Ivanov je veliki borac, bori se do posljednjeg sučevog zvižduka, a Gečevski (ako ostane, pr. a.) je vrlo iskusan igrač. S Macurom sam igrao u kadetskoj reprezentaciji, ali od tada se on jako promijenio. Od ostalih poznajem jedino Stipčevića kojem se javim na ulici ili drugdje, no s njim nisam igrao.
Kako komentirate ostala pojačanja?
– Koliko znam momčad još nije kompletirana. Od do sada pristiglih pojačanja, već sam spomenuo Ivanova koji je jako agresivan, Rančić je dobar šuter, a Dixona, moram priznati, nisam gledao. Iza njegovog imena stoje jako dobri učinci, no nikada ga nisam imao prilike vidjeti.
Kako vidite svoju karijeru od odlaska iz Zadra nadalje, od epizode u Ciboni, pa u Francuskoj i u Turskoj?
– Cibona je bila korak naprijed. Tada sam smatrao da je bilo vrijeme da se krene dalje. Poziv je došao rano i igranje u Euroligi me privuklo. Turska je bila veliki izazov i tamo me vežu samo lijepe uspomene. Turska košarka mi više odgovara od francuske, iako ne mogu reći da mi u Francuskoj nije bilo lijepo.
Igrali ste s bratom Juricom u Besanconu koji je te sezone ispao u drugu ligu.
– Jure je sezonu prije nego što je došao u Besancon bio u Le Mansu s kojim je osvojio prvenstvo, ali tamo se nije previše naigrao. Tražio je veću minutažu i zato je prešao u Besancon. Ja sam došao tek u rujnu i naišao na već posloženu ekipu u kojoj nisam točno znao svoju ulogu. Također, poklopilo se da trener više voli Amerikance, ispali smo u drugu ligu i zato sam otišao.
Koji su treneri najviše utjecali na Vas kao košarkaša?
– Treniralo me puno trenera. U Ciboni su me trenirali Petrović i Jasmin Repeša. Repeša je započeo posao, a Aco je došao tek poslije u posloženu momčad. No, posebno bih istaknuo Turčina Erman Kuntera koji me trenirao u ASVEL-u. On je odličan trener, kod njega se radilo zaista pakleno.
Imali ste i kratku reprezentativnu epizodu. Planirate li povratak u reprezentaciju?
– U sezoni ’99./00. sam bio u kvalifikacijama za EP u Turskoj, Aco me nije pozvao za EP. Ako izbornik procijeni da mu trebam, ja sam mu na raspolaganju. No, ne želim se nametati. Ako ima boljih, neka oni idu.
Igrali ste dugo godina u inozemstvu. Možete li usporediti igranje kući, u svom gradu i vani, u tuđini?
– Vani si stranac, nitko te ništa ne pita, ni s kim ne govoriš i osamljen si… U Zadru imam puno prijatelja s kojima mogu porazgovarati i tu puno više uživam.
No, dobro je poznato da je Zadar specifičan, s puno pritiska, pogotovo na košarkaše.
– Zadar je oduvijek bio takav. Oduvijek smo košarkaški obojeni. Transparent Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku nije uzalud. Pritisak različito djeluje na svaku osobu. Moraš se izolirati od toga.
Igrali ste s puno igrača u karijeri. Koje biste istaknuli?
– Da, igrao sam sa zaista puno igrača. No, nesumnjivo najbolji su bili Dino Rađa i Arijan Komazec. Oni su profesionalci od glave do pete. Dino mi je puno pomogao svojim savjetima, kao i ostali centri s kojima sam igrao. Također su mi pomogli Stipe Šarlija i Davor Pejčinović. Moram spomenuti i Emilija Kovačića koji se prema nama odnosio kao stariji brat. Oni su mi stvarno puno pomogli u karijeri.
Možemo u Peking
Imate 29 godina i prošli ste puno toga. Što je po Vašem mišljenju najbolji put za mlade igrače, naravno ne samo centre?
– Za mlade igrače je najvažnije igrati, i to ne pet-šest minuta po utakmici, nego najmanje 20-25. No, ne smatram da trebaju ići bilo gdje. Igranje u nekoj nižoj ligi im sigurno neće donijeti koristi. Mladima treba prava minutaža i pravo na pogrešku.
Reprezentacija traži put prema Olimpijadi na kvalifikacijskom turniru u Grčkoj. Kakve su šanse?
– Nadam se da ćemo uspjeti izboriti OI. Ovi momci rade vrlo naporno. Nakon klupske sezone dolaze na reprezentativne pripreme i zaslužili su otići na Olimpijadu, ponajprije zbog samopouzdanja koje bi im donio odlazak na jedno takvo veliko natjecanje. Vjerujem da ćemo to uspjeti ostvariti.
Jeste li pratili Europsko prvenstvo u nogometu?
– Prve dvije utakmice nisam pratio, jer sam bio u SAD-u. Znate da Amerikanci slabije prate nogomet pa tamo nisam imao gdje. Utakmice protiv Poljske i Turske sam gledao i mogu reći da je naša reprezentacija kroz kvalifikacije dokazala kvalitetu. Mogli su proći Turke, ali očito im je nedostajalo sportske sreće.
Vaša supruga Barbara je vrlo rano prestala s profesionalnom karijerom. Je li tome krivac obitelj ili nešto drugo?
– Nije samo stvar u obitelji. Barbara je imala velikih problema s ozljedama i fizički ne bi izdržala igranje i dalje. Dan-danas vuče ozljede što dokazuje da više jednostavno fizički ne bi mogla igrati.
Imate 29 godina i vratili ste se u klub u kojem ste započeli karijeru. Je li to znak da biste tu mogli završiti s aktivnim igranjem košarke ili planirate još jedan izlet u inozemstvo?
– Ne mislim prestati igrati košarku još bar pet-šest godina. Potpisao sam ugovor na dvije godine i nakon toga ćemo Uprava i ja sjesti za isti stol i vidjeti što dalje. Ako ambicije ostanu iste, zašto ne i ostati, ali ne isključujem mogućnost odlaska u inozemstvo. Sve će ovisiti o tome hoćemo li se dogovoriti za nastavak suradnje kada isteknu dvije godine.
Od sljedeće ćete sezone igrati u novoj dvorani na Višnjiku.
– Zadar zaslužuje takvu dvoranu. Uostalom, mora je imati zbog Eurolige jer bi bilo apsurdno da izborimo plasman u Euroligu i da onda domaće utakmice moramo igrati u Zagrebu ili Splitu. Uprava je za cilj postavila ulazak u Euroligu i nadam se da ćemo to ostvariti. Cibona? Još gotovo ništa nisu napravili, tek su postavili Perasovića za trenera, potpisali Trohu i produžili s Rozićem. Sezona je jako duga, bit će puno utakmica i nadam se da nećemo imati većih problema. Lopta je okrugla i mi ćemo se boriti s njima za taj ugovor. Euroliga je najjače natjecanje u Europi i samim time je veliki mamac za sponzore. Ako se plasiramo u Euroligu, sponzori će sigurno doći. Time se košarka diže na višu razinu i vjerujem da se može ponoviti ono ludilo koje je vladalo u gradu u ljeto 1999. godine kada su potpisali Rađa i Komazec. Zadrani cijene dobru košarku i sigurno će znati prepoznati kvalitetu.
Mlađi Ružić se tako vratio u mjesto gdje je započeo karijeru. U mjesto u kojem je stekao košarkaško ime i zavrijedio poziv u reprezentaciju. Što se trofeja tiče, Tomislav je osvojio dva Kupa Krešimira Ćosića, no na njegovu žalost, nije imao priliku biti dio momčadi koja se 2005. i 2008. okitila naslovima prvaka države. Možemo samo poželjeti da se u povratničkoj sezoni okiti Zadranima najdražim trofejem.