Nebeski zaštitnici grada Nina slave se dva dana

Svake se godine na blagdan Sv. Marcele skida pozlaćeni pokrov iza kojeg se nalazi kovčeg sa ostacima tijela svetice. Kovčeg je smješten iza staklene pregrade, a ispod središnjeg baroknog oltara župne ninske crkve. Tako otkriveni kovčeg ostaje tjedan dana kada se opet pozlaćeni pokrov vrati na prvotno mjesto i bude tako za narednih godinu dana. Taj običaj u suvemeno doba uvodi u blagdanske svetkovine nebeskih zaštitnika grada Nina Sv. Marcele i Sv. Anselma.
U kolijevci hrvatske države, u prvoj katedrali u Hrvata, današnjoj župnoj crkvi Sv. Anselma proslavljeni su blagdani nebeskih zaštitnika grada Nina. Crkva je po starom običaju bila uređena i blagdanski ukrašena s puno cvjetnih aranžmana. Blagdani se svečano slave 25. i 26. kolovoza, tj. dva dana jedan poslije drugoga. Nameće se pitanje zašto su ova dva blagdana spojena? Zašto se jednog dana slavi ninska nebeska zaštitinica, a drugi je naslovljen drugom svecu Anselmu? Nigdje u zapisima nije to objašnjeno, a nema niti primjera da se slično odvija u drugim gradovima Zadarske nadiskupije. Ta dva spojena dana Ninjani nazivaju sajam, a tada im dolaze u goste članovi šire obitelji i prijatelji. Bila je to oduvijek ujedno i prava obiteljska gozba jer je na blagdanskom stolu bila posebno određena hrana i to domaći šokol, pršut i pečena janjetina s ražnja. Običaj blagdanskog stola s pečenom janjetinom mnogi su zadržali, pa se zamamni miris i za blagdana mogao osjetiti na više mjesta u starodrevnom Ninu.

Nekadašnje svečanosti
Do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća proslave su se održavale jako svečano što će potvrditi stariji stanovnici grada Nina. Redovito su na svetu misu odlazili gotovo svi članovi obitelji. Živjelo se ranije od ribarstva, poljoprivrede i stočarstva, a suvremeno doba donijelo je zaposlenja u raznim djelatnostima. Kada blagdan pada u sredinu tjedna, kao što je to bilo ove godine, nije moguće zbog radnih obveza da se članovi obitelji okupe na misi i oko blagdanskog ručka.
Mira Glavan rođ. Šalov o tome kako se nekad slavilo je rekla: »Obavezno je dolazio nadbiskup i više svećenika na blagdan Sv. Marcele, pa su oni nakon svete mise napravili molitveni krug oko oltara, a posije njih i puk. Bio je običaj sličan kakav je danas ostao u crkvi sv. Šimuna u Zadru. Kada je prvi blagdan padao u petak, tada se slavilo i držalo u kućama 3 dana sajma.«
Nediljko Glavan je rekao: »Svaki dan se išlo u crkvu. Blagoslov (večernja sv. misa) i krunica se obavezno molila u Maloj crkvi (popularno u narodu nazvana kapela Gospe od Zečeva), a u glavnoj crkvi je bila onda velika i glavna (središnja) sv. misa. Za vrijeme blagdana Sv. Marcele, Sv. Anselma iznosile su se moći – ruka Sv. Anselma i škrinjica za glavu Sv. Anselma. Narod je redom prilazio tim moćnicima i ljubio ih. Poslije Drugog svjetskog rata, od 1949. pa dalje bilo je veliko proganjanje svećenika, a što je bilo i s kardinalom Stepincem. U tom je teškom razdoblju ubijen svećenik u obližnjoj Privlaci, a zamalo je stradao i ninski župnik don Ivan Nikpalj. Bio je župnik u Ninu od 1926. do 1962. godine. Nije poznato kada se taj običaj izgubio, ali je bio još za vrijeme don Frane Mandića (koji je bio župnik u Ninu od 1962. do 1970. godine). Bila su to ružna vremena. Komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji je zabranjivao svetkovine koje su ipak odolijevale i s promjenjenim običajima očuvale su se do današnjih dana. Postupno je običaj iznošenja relikvijara prestao nakon što se uredila crkvena riznica gdje su moćnici izloženi u vitrinama.«
Za crkvenu baštinu grada Nina akademik Ivo Petricioli je u Glasilu Grada Nina 1997. napisao: »Ništa ne može bolje evocirati ninski srednji vijek od predmeta koji se čuvaju u riznici nekadašnje ninske katedrale. Ti predmeti nisu toliko brojni koliko oni koji su se sakupili u riznicama drugih biskupskih centara u Dalmaciji, posebno pak u Zadru, ali po vrlo starim primjercima i po originalnim oblicima nekih od relikvijara idu u red najvrijednijih u Hrvatskoj.«

Moći svetaca
U suvremeno doba slave se sv. mise na kojima sudjeluje nekoliko svećenika iz Zadarske nadbiskupije, tako je bilo i ove godine. Na blagdan Sv. Marcele jutarnju sv. misu predvodio je don Tomislav Dubinko, a večernju don Damir Šehić. Na blagdan Sv. Anselma večernju Sv. Misu služio je don Ivan Perković. Iako je bila sredina tjedna te vrijeme pandemije u velikoj mjeri utječe na modele ponašanja kod ljudi, crkva se ispunila vjerničkim pukom.
Sveti Asel, kojeg se u literaturi pronalazi pod imenima Anzelmo, Anselm, od srednjeg vijeka pod imenom Anselmo, glavni je svetac zaštitnik grada Nina i nekadašnje Ninske biskupije, kao i zaštitnik teologa i filozofa. Biskup Sv. Anselmo nalazi se u središtu slike na glavnom oltaru nekadašnje katedrale (9.- 19. st.), a uz njega je prikazan lik Sv. Marcele s jedne strane, a lik Sv. Ambroza s druge strane.
Fra Stanko Josip Škunca je unutar članka pod nazivom »Ninski sveci« donio ovaj zapis: »Ninjani su stalno držali da posjeduju moći svojih svetaca, Asela, Ambroza i Marcele, te su ih ljubomorno čuvali. Bianchi nas izvješćuje da je 1079. u crkvi Sv. Asela, koju je obnovio kralj Zvonimir, nađena kamena škrinja s ostatcima svetoga Asela. Čak je kasnije uveden poseban blagdan – Našašće relikvija (Inventario reliquiarum..)«. U suvremeno doba taj se blagdan više ne slavi veličanstvenim načinom kako je to bio prema povijesnim zapisima, a prema pričama starijih čuvara vjerskih običaja mnogi od njih taj blagdan ne pamte.
Fra Škunca napisao je: »Prema tradiciji Crkva u Ninu utemeljena je već za apostolskih vremena«, navodeći dalje da se na jednoj pergameni pismohrane Sv. Krševana iz 1230. nalazi zapis, u prijevodu s latinskog jezika: »Prvi ninski biskup bio je sveti Asel ispovjedalac, jedan od sedamdeset dvojice Gospodinovih učenika, koji je, stigavši u Dalmaciju, osnovao ninsku Crkvu i sa svojim đakonom svetim Ambrozijem njome upravljao. Tada je (u Nin) došla Marcela, sljedbenica svete Marte, za koju se veli da je ona žena koja je u mnoštvu (oko Isusa, nap. aut.) rekla: ‘Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao’. Budući da je bila u rodu s Aselom, ona je iza njega i đakona Ambrozija stigla u Ilirik’. Možda se u rodbinskoj povezanosti dvaju svetaca krije poveznost oko datuma proslave njihovih blagdana.

Stvarni prvi biskup grada
Treći je nebeski zaštitnik grada Nina đakon Sv. Ambroz kojemu je naslovljena crkva izgrađena uz Gornja gradska vrata. Prema kazivanju Mire i Nediljka Glavana običaj izlaganja moći na glavnom oltaru i ljubljenja tih moćnika bio je i za blagdan Sv. Ambroza. Dok se blagdani Sv. Marcele i Sv. Anselma i danas svečano slave, memorija na dan Sv. Ambroza Đakona se ugasila.
Povjesničari se slažu oko toga da Sveti Asel utemeljitelj ninske Crkve i prvi biskup grada Nina, nije izmišljen, ali postoje nekoliko tumačenja oko datacije njegova života kao vjerovjesnika.
Fra Zvjezdan Strika je u članku »Početci i razvoj ninske Crkve do dolaska franačkih misionara u hrvatske krajeve« istaknuo da je Nin (Aenona) u antici bio značajan rimski municipij, koji je prema tumačenju stručnjaka imao oko 10.000 stanovnika, te je velika vjerojatnost da se u Ninu jako rano navještalo Evanđelje kao i u nekim drugim primorskim gradovima.
Ostatci tijela Sv. Marcele najprije su se čuvali u ženskom benediktinskom samostanu Sv. Marcele u Ninu, osnovanom 948., uz moumentalnu ranokršćansku trobrodnu baziliku Svete Marije iz 6. st. Sakralni sklop nalazio se na sjeverozapadnom dijelu grada Nina, a potpuno je porušen 1646., pa je nakon toga gomila kamenja poslužila kao kamenolom za izgradnju okolnih zidina i kuća. Iz samostana je kovčežić s tijelom svete Marcele prenesen u katedralu Sv. Asela. Prema zapisu Filipa Amosa Rubea unutar knjige »Povijest grada Nina« postoji zapis da je apstolski visitator Augustin Valier u ninskoj katedrali pronašao spomenuti kovčežić, za koji je vizitaciji zabilježio da je imao tri ključa, a koje su čuvale tri osobe. Relikvijari s dijelovima tijela ninskih svetaca zaštitinika čuvaju se danas u Crkvenoj riznici u Ninu.
U prvoj polovini 20. stoljeća pučke pobožnosti oko slavljenja nebeskih zaštitnika bile su veličanstvene. Kuće su se posebno pripremale kao za dane Uskrsa i Božića. Narod je hrlio u crkvu na Sv. Mise, a poslije uživao u blagdanskoj hrani. Bili su to dani rezervirani za druženje sa rodbinom. Novi suvremeni način života utječe na promjene u običajima. Običaji se poštuju i čuvaju dalje. Ninjani se u blagdanskim danima ustežu od većih fizičkih poslova, već se priklanjaju običajima koje su im prenijeli stariji članovi obitelji pa se druže sa rodbinom i obiteljima, a bogoljubni pripadnici zajednice redovno odlaze na sv. mise.