Za ribare nema pravde ni da dođu tri Unije

Ja bi ovaj spot napravio ovako: Preplanula ženska kojoj su ruke još izgrebene od prošlog bolovanja, kada je dva mjeseca brala masline, pita “Hoću li i kada uđemo u EU moći svaku berbu biti na bolovanju, i hoću li svakog ljeta moći biti uz svoje turiste u apartmanima koje smo sagradili od socijalističkih kredita, još u ona teška, olovna, jednoumna vremena, dok neka budala radi umjesto mene, a ja se ne bojim otkaza jer mi je šef iz moga kraja?” Eto, to je vrlo zgodno i prikladno pitanje
 
Evo, da budem malo iskren,  jer mi se stalno prigovara kako  sam po pitanju politike uvijen i  zavijen, da ništa ne pričam, a da  svašta kažem, ja ću vam sada  nešto otkriti. Kada kažem otkriti, onda mislim na pitanje  svoga stava o ulasku u Europsku  uniju, iako pravog stava niti nemam. Nemam ja tu nikakvo  mišljenje. Niti čeznem za čime, a  niti se čega bojim. Ne živim pod  nekom velikom represijom, a  bogami nemam ni neke privilegije, lažne invaliditete, povlaštene mirovine i slične lijepe  stvari pa da se bojim da će mi to  netko ukinuti. Ne bavim se poljoprivredom, nikada nisam na  bolovanju, ne lovim ribu ni u  ribolovnom, ni u jednom drugom pojasu, ne pečem rakijetinu (niti je pijem – s čime se  ponosim), a pogotovo ne koljem  svinje na parkiralištu pred svojom stambenom zgradom pa da  se bojim da će mi netko uskratiti  to zadovoljstvo. A svi se hvataju  tog klanja i rakije kao da je to  nešto bitno. Mene, prije svega,  zanimaju reklame. Eto, zato i  pišem ovaj tekst, jer stalno oko  sebe slušam ljude koji nešto komentiraju, a reklame koje su im  očigledno namijenjene, baš su  smiješne.
Najezda euroreklama
Cijela ova situacija s reklamama kojima se slavi ulazak u  EU podsjeća me na ono doba  kada se uvodio, da prostite,  PDV i kada su nam preko propagandnih spotova objašnjavali  da moramo biti sretni i zadovoljni što smo dobili još jedan  namet. Iako ispada da su ovi  spotovi rađeni za potrebe educiranja neukog stanovništva,  njihov je učinak ipak propagandan, pa kako ih god servirali. A  reklama ima uistinu nemalo. Za  sva podneblja i za sve vrste ljudi.  Mene zanima tko je platio  njihovu izradu i emitiraju li ih tv  kuće besplatno ili se i to plaća i  kako… U biti, i zašto? A i veliko  je pitanje, što bi bilo da netko  želi platiti emitiranje reklame  koja govori protiv ulaska u EU.  Bili se i takva redovito puštala  na državnim televizijama?
Propagandni program za Dalmatince
U reklami za dalmatince glume, dakako, Dalmatinci, tj. u  ovom slučaju dva malena učenika i njihova učiteljica. “Moj ćaća  kaže da kad uđemo u Europsku  uniju više nećemo imati hrvatski”, zabrinuto veli jedan, na  pola školskog sata, na sav glas i  ni od koga ništa pitan. Učiteljica, umjesto da ga zbog ometanja nastave opali ravnalom po  prstima i potjera u kut, ljupkim  se glasom obraća razredu: “Hajde, djeco, tko može odgovoriti  Šimi?” (pazi koje ime – Šime. A  ja mislio da će se mali Dalmatinac zvati Svetozar). Onda  se jave neki glasovi koji nam  kažu da se ne trebamo ničeg  bojati, da nećemo izgubiti svoj  hrvatski jezik, svima je đacima  lice ozareno osmijehom, a  Šimin kolega iz klupe mu veselo  kaže: “Jesi čuja, Šime? Uvati se  ti knjige!”
I svi su u razredu sretni i  zadovoljni, a i mi pred malim  ekranima jer je sve dobro završilo pa i ova jeftina reklama, a  naš mali Dalmoš Šime više nije u  brigama za gubitak identiteta  svoga materinjeg jezika, jer je  poznato da djeca te dobi samo o  tome misle. Uostalom, kao da  nekoga u EU zanima kojim će se  jezikom govoriti kod nas i hoće  li se jezik zvati hrvatski ili nekako drukčije (a mogu samo  pretpostaviti kojeg se to  drukčijeg naziva boji “Šimin”  otac. Taj još živi u srednjem  vijeku, ako tako misli). Njih daleko više zanimaju konkretne  stvari kao što su investicije, a  jezik može biti i tunguzijski. Briga njih za jezik.
Propagandni program za Dalmatince – drugi dio
Dalmatincima izgleda treba  sve dodatno objašnjavati pa im  je stoga posvećena još jedna poruka. Ova je još smješnija i gluplja. Na dvije barke, vezane jedna uz drugu stoje dva ribara i  prebiru po mrežama. Oni izgledaju upravo onako kako ih  zamišlja neki Zagorac ili Slavonac, tj. imaju prugaste mornarske majice, hlače od “trliša”,  opaljeni su suncem, malo neobrijani, a mreža koju premeću  je posebna priča s obzirom na to  da je po veličini više prikladna  koćarici od 50 tona nego ovakvim barčicama. Smiješna je i  neka razapeta tendica kakvu ja  osobno nikada nisam vidio na  ribarskom plovnom objektu i  koja mi više priliči nekoj  “gay-paradi” (molim, nisam mislio ništa loše). Bilo kako bilo,  oni rade i usput, da ne gube  vrijeme i pametno razgovaraju.  Pita lijevi (kao mlađi, neiskusniji  i naivniji): “Ima li šta ribe?” kao  da se ne nalazi metar i po od  njega i kao da i sam ne vidi ima li  ili nema. “A, ima ništo” odgovara desni, a to “ništo” me posebno taklo. Izgleda da Dalmatinci moraju svako “E” pretvarati u “I” kao onaj Beograđanin koji je na ljetovanju na  Korčuli tražio “dve bele bivande”. Jiste li mi rizimili šti sim  mislii riči?
Ali, dobro. Desni ribar izgleda pametniji pa je malo zabrinut. “Ima ništo, ali kada dođu  furešti pa kada nam svu ribu  polove, disat’ ćemo na škrge.” Misli  valjda da će nam furešti ili pojesti svu  ribu (to, za pravo reći, rade već godinama po restoranima) ili da će nam  zabraniti loviti je. Ali, nema mjesta  strahu. Ugodni ženski glas nam sve  objasni, a i ribar je sretan jer će, kako  i sam kaže, “biti isti metar za sve”. E  pa neće biti tako, stari ribaru, jer kada  je riba u pitanju, nikada ni nije bilo  isto za sve i neće ni biti pa sve da ti  dođu tri Europske unije, a ne jedna.
Propagandni program za Slavonce
U spotu za Slavonce sudjeluju, naravno, Slavonci, a redatelj (ili scenarist) ih zamišlja kao debeljuškaste  ljude u narodnoj nošnji koji u rukama  drže tamburice i ne znaju se drukčije  izražavati nego pjevajući neke pošalice na onu uvijek jednu te istu dosadnu melodiju koja se svakom normalnom već odavno popela na vrh  glave. Tekst je upravo zaprepašćujući,  takav da čovjek ne povjeruje rođenim  ušima, a ide ovako: “Oj, Europo,  rakiju ti tvoju, zašto diraš u rakiju  moju…” Znam da mislite da se zafrkavam i izmišljam, ali ide upravo  tako. Oni se jadni pitaju hoće li i kada  uđemo u EU oni moći praviti rakiju.  Naravno, straha nema jer nam kažu  da se rakija i u Europi smije peći. Ide  i pjesma: “U Europi isti zakon važi /  sebi peci, državu ne laži.” To bi trebalo značiti da kada dođe EU, neće se  smjeti lagati državi. E, sada je bolje  da prekinem da ne kažem nešto što bi  mi neki zamjerili.
Šteta je što je spot relativno kratak  jer bi se u nastavku mogla otpjevati  još koja pitanja koja muče naše rakijopije. Npr. ovako: “Oj, Europo,  zakonitosti ti tvoje / kad se naroljam,  hoću li smjeti autom nekažnjeno gaziti susjede ja svoje” ili “Oj Europo  hoću l´ smjeti iz boce povući / a  poslije pijan ženu i djecu istući?” Ili će  nam i to zadovoljstvo uskratiti?
Propagandni program za one koji su vječito na bolovanju
U ovome spotu neka uredska koka  koja jedva stoji na nogama i jedva  govori, uplašenim pogledom gleda  ravno u kameru i drhtavim glasom  pita kakva će joj biti zdravstvena skrb  kada uđemo u EU. Poznate su meni  ovdje u Zadru persone koje su stalno  na bolovanju, vječito imaju viroze,  migrene, bolne menzise i sve ostalo  što je zgodno za ostati kod kuće i ne  ići raditi, osobito ako ima neki nesretnik koji će povući i za sebe i za  nju.
Ja bih ovaj spot napravio ovako:  Preplanula ženska kojoj su ruke još  izgrebane od prošlog bolovanja, kada  je dva mjeseca brala masline, pita:  “Hoću li i kada uđemo u EU moći  svaku berbu biti na bolovanju, i hoću  li svakog ljeta moći biti uz svoje  turiste u apartmanima koje smo sagradili od socijalističkih kredita, još u  ona teška, olovna, jednoumna vremena, dok neka budala radi umjesto  mene, a ja se ne bojim otkaza jer mi je  šef iz moga kraja?” Eto, to je vrlo  zgodno i prikladno pitanje. Ja samo  žalim one koji su zbilja bolesni i jadni,  ali takvi ne idu na bolovanja jer onda  ne bi imali s čime kupiti lijekove koji  su već sada bezobrazno skupi. A kako  će biti u EU? Kako god okreneš – ne  sviđa mi se.
Mjesto za novu zastavu
Jednu stvar ne mogu a da ne primijetim. Oni koji su živjeli u “ona”  predratna vremena, dobro se sjećaju  da su se na svaki službeni objekt  stavljale tri zastave. Ona crvena, partijska (ta je mnogima bliska bila), pa  onda hrvatska (ali sa zvijezdom) i ona  najomraženija (bar sada tako danas o  njoj govore i oni koji su bili u partiji),  jugoslavenska. Kao uspomena na te  teške dane na mnogim zgradama još  stoje tri postolja na koja su se te  zastave ubadale. Koriste se ona i  danas. Stavi se hrvatska zastava i  ponekad ona grada Zadra, a ono  treće postolje ostane nekako tužno,  prazno. Zato, kada uđemo u EU  imamo mjesto i za onu treću zastavu  tako da uštedimo. Samo da se netko  ne sjeti da to mora biti obavezno, pa  da ne pogoduje nekome svome rodijaku koji će jedini u zemlji biti  ovlašten za nabavu i kontrolu… Znate  već na što mislim. Da ne počne krivo  već u startu.
A što kažu na internetu?
Ako tražite ozbiljne informacije  potražite ih na ozbiljnim stranicama,  a ne na forumima gdje se dokoni ljudi  prepucavaju i vrijeđaju i saznat ćete  da je Hrvatska zahtjev za punopravno  članstvo podnijela još 2003. g., a prvi  su pristupni pregovori odgođeni dvije  godine kasnije zbog nepotpune suradnje s Haškim sudom. Postoji čak  35 poglavlja koja treba zaključiti, a za  neke su rekli da je potrebno uložiti  znatne i kontinuirane napore. Pri  tome su mislili na slobodu kretanja  roba i radnika, slobodu pružanja usluga, javne nabave, tržišno natjecanje, poljoprivredni i ruralni razvitak,  veterinarstvo, porezi, socijalna politika, zapošljavanje, pravosuđe, temeljna ljudska prava, pravda, sloboda, sigurnost… A o okolišu koji je  bio najlošije ocijenjen da i ne govorimo. Čovjek se s pravom pita kako  smo uopće ovih godina ostali živi i u  jednom komadu s obzirom na to da  toliko toga nije valjalo.
A koji su još problemi? Glomazna i  troma državna uprava, stanje u pravosuđu, tj. gomilanje neriješenih  predmeta, prava građana koja nisu u  potpunosti sudski zaštićena u skladu  s ustavnim odredbama, korupcija i da  sada ne nabrajam dalje. Bilo kako  bilo, jedni kažu da je 1. VII. 2013.  ciljani datum ulaska u EU (datum  koji je predložila komisija), dok drugi  misle da od toga neće biti ništa i da  Hrvatska neće postati 28. zemlja članica. Jedni kažu da ćemo imati puno  koristi od ulaska, dok drugi gledaju  crno pa spominju puno toga negativnog, a posebno naših 45 milijardi  kubika slatke vode na koju su već  mnogi bacili oko. S druge strane,  osim par balkanskih zemalja, svi su  već u toj uniji.
Više rada, a manje…
Europska će nas unija tjerati da  budemo isplativi, što je naravno i  nama interes, ali bio je i Portugalu i  Grčkoj pa vidimo što se dogodilo.  Pričale su se bajke o Ircima pa su i oni  propali. Jesu li oni bili zločesti pa nisu  slušali pametnije, ili su pak bili nesposobni pa su zabrljali? Mi bi, dakle,  trebali imati više zaposlenih, manje u  državnoj upravi, a više u privatnom  sektoru. A kako? Pitanje je koliko i  što će se promjeniti ako uđemo.  Možemo li se mi uopće ekonomski  izvući uz ovoliki broj korisnika državnog proračuna, tj. uz ovoliku manjinu  koja hrani većinu? S druge strane,  svaka normalna i poštena osoba pozdravlja vladavinu pravne države, jer  nered ne vodi nikamo, a pitanje je  koliko je uopće i bitna ta tiha kolonizacija kada smo ionako već podosta kolonizirani na ekonomskom  planu.
Nemam ništa protiv, a nisam ni za
Dakle, ja decidirano mišljenje nemam, a sve ovo pišem jer mi je cijela  situacija vrlo zanimljiva. Nemam formalno ekonomsko ni pravno obrazovanje, nemam ni praktično stečena  znanja pa stoga nemam ni pravo  nekoga nagovarati “pro et contra”,  kao što to radi većina koja je jako  glasna, ali primjećujem neke zanimljive stvari kod pristaša i jedne i  druge strane. Opet, imaš situaciju da  istu stranu (ali s drukčijim argumentima) drže i polupismena budala kakvu prezirem i kulturan i obrazovan  gospodin do čijeg mišljenja držim.
Lijepo je kada je netko domoljub i  kada mu je stalo do svoga identiteta i  suverenosti, ali još je ljepše kada živiš  dostojanstveno, kada u starosti imaš  mirovinu dostojnu čovjeka, a ako se  razboliš da se možeš liječiti. Hoće li  nam u Europi biti tako ne znam, ali  mi se nekako čini važno, puno važnije  od nekih razmišljanja koja su bliska  onima koji su problem mirovine i  egzistencije odavno sredili i sada misle o nekim drugim stvarima.