Sezone bogate trofejima pretvoriti u češću pojavu

Sezona 2020./21. zaslužila je definitivno nominaciju za jednu od najuspješnijih u dugoj i bogatoj povijesti kluba s Višnjika. Dvostruka kruna momčadi pod vodstvom Veljka Mršića uistinu je nesvakidašnji pothvat, koji je prije Mršića uspio ostvariti tek Rudolf Jugo 2005. godine, a uz Danijela Jusupa se veže također dvostruko trofejna 2003. godina kada se u klupske vitrine pospremio Krešin kup i Goodyear liga. Ukupno je Zadar u skoro 30 godina povijesti hrvatske lige do najvišeg postolja uspio doći tek triput. Juginoj 2005. i Petrovićevoj 2008. godini sad se pridružila ova Mršićeva 2021., dok je u jugoslavenskoj ligi u razmaku od 21 godine Zadar čak šest puta bio prvak države. Od onih najstarijih zlatnih 60-ih godina kada se Zadar pod vodstvom Enza Sovittija pa Đorđa Zdrilića tri puta u četiri godine okrunio prvakom (1965,. 1967., 1968.), pa preko dvije, po mnogim starijim pratiteljima košarke u Zadru, najvrjednije titule osvojene 1974. i 1975. godine pod paskom prof. Lucijana Valčića, do one najpoznatije i najopjevanije 1986. kada je Vlado Đurović iznenadio tada najmoćniju košarkašku družinu u Europi, zagrebačku Cibonu.

Šampionska momčad
Da se pita navijače koji im je naslov najdraži bilo bi tu velike polemike, a uvijek bi posrijedi bila tema u kakvoj se konkurenciji osvajalo. Ako je suditi po tom kriteriju onda su titula iz ‘86. i one iz 70-ih godina teško nadmašive. Ipak je tadašnja konkurencija u ju-ligi bila i krema europske košarke, no ne treba se zato nimalo gledati u zube postignućima u novijoj povijesti, jer će tako kazati i same brojke koje će egzaktno potvrditi da Zadar u prosjeku osvaja jednu titulu prvaka države u 10 godina. Sigurno, za apetite navijača prerijetka pojava, ali je iz tog razloga i veće veselje kad se ostvari takav pothvat, što je najbolje potvrdila nevjerojatna fešta koja se dogodila protekli vikend u gradu košarke, usprkos svim zabranama okupljanja, epidemiološkim mjerama i sl. Naravno, za osvojiti naslov, kao i za konjičku utrku treba imati dobrog konja za trku, a konačno se ove sezone na Višnjiku uspjelo složiti pravu, šampionsku momčad koja je pokorila svu domaću konkurenciju. Iako je na tom putu bilo mnogo prepreka, posebno što se tiče slaganja rostera koji je trebao biti osposobljen za boj sa svim izazovima, na koncu se do toga došlo zaobilaznim putem. Inicijalni plan prošlog ljeta bio je da se bazu od domaćih igrača (Mavra, Vuković, Junaković, Gilbert…) nadogradi s nekoliko stranaca koji bi poslužili tek kao »support« nositeljima-starosjediocima i već se na prvim koracima palo na tom ispitu. Eksperiment s dovođenjem neafirmiranih stranaca koji će biti tek vodonoše domaćim nositeljima pokazao se propalim slučajem jer su sva tri pridošla stranca tijekom ljeta (Boykins, Galloway i Worku) napustila klub već na startu sezone. Otišao je malo kasnije i Dominic Gilbert tako da je u tom jesenskom razdoblju na Višnjiku usitinu zavladala tmurna atmosfera. Srećom, drugi pokušaj na tržištu se pokazao učinkovitim (čitaj: koliko para toliko muzike), pa su ubrzo u Mršićevom rosteru osvanuli Amerikanci koji su se na kraju pokazali punim pogotkom i imali su debelo svoje prste u oba osvojena ovosezonska trofeja. Justin Carter, Chinanu Onuaku i Kodi Justice definitivno su se pokazali kvalitetnim akvizicijama, kakvih dugo nije bilo na Višnjiku, dok je roster mudro nadograđen u zimskom prijelaznom roku s reprezentativnim šuterom Antoniom Jordanom i back-upom na poziciji centra Filipom Kraljevićem.

Kontinuitet donosi trofeje
Zato je cijeli proces uigravanja i sazrijevanja tima poprilično kasnio i nije sve bilo tako ružičasto u tom prvom dijelu sezone. Bilo je tu još dosta nepogoda koje su snašle stručni stožer jer su se u cijelu priču uplele i brojne Covid zaraze kao i samoizolacije, a posebno je muku s tom bolešću mučio trener Mršić i sve je to dovelo do loše krvne slike momčadi u razdoblju do pred Novu godinu. U ABA ligi su pobjede bile česte kao i snježne oborine u Zadru, dok su u domaćem prvenstvu regionalne rane zasoljene porazom od Sonik Puntamike. Mnogi su navijači patili tada od deja vu efekta, aludirajući na ispodprosječnost koja prati njihov klub još od 2008. godine te su se po društvenim mrežama sve češće mogle naći poruke u kojima se izražavao negativan stav prema upravi kluba i stručnom stožeru. Navijači su kao i uvijek bili nestrpljivi i tražili su »sječu glava«, ali pokazalo se već tijekom siječnja i veljače da nisu bili u pravu. Tih 60 dana iznjedrilo je Mršićevu momčad na pijedestal, konačno su se počele slagati kockice u mozaiku što je potvrđeno s čak 13 pobjeda iz 16 utakmica, a šlag na tortu je donio obranjeni Krešin kup u Omišu koji je ujedno bio i generalna proba za sve ono što je slijedilo u završnom dijelu sezone. Karakter momčadi se najbolje prepoznaje u odlučujućim utakmicama, a polufinalna s Cibonom na Višnjiku te finalna kontra Splita na ušću Cetine bili su najbolji mogući lakmus-papir mogućnosti ovosezonskog Zadra. Druga potvrda stigla je rješavanjem ostanka u regionalnoj eliti, i to kolo prije kraja osnovnog dijela, dok je treći čin ujedno i najslađi odrađen tijekom travnja, svibnja i prvih dana lipnja kad je Mršićeva momčad potvrdila svoju moć nad vrlo motiviranim Splitom i Cibonom i tako vratila zadarsku košarku tamo gdje nije bila dugih 13 godina. Ako seniorskoj renesansi pridodamo i juniorski naslov osvojen nakon 20 godina teško je ne zaključiti da je sezona 2020./21. jedna od najvećih, ali sigurno se ne želi zaustaviti na tome i čekati novih 10 i više godina za repetiranje ovakvog uspjeha. Pred upravom kluba je sad jedno vrlo zanimljivo razdoblje u kojem treba osigurati uvjete za nastavak ugodne plovidbe zadarske košarke, a to je jedino moguće ostvariti kontinuitetom na svim poljima koji su se ove sezone pokazali naprednijima u odnosu na mnoge prethodne. Jer sve graditi ispočetka ipak je puno teža misija, a kad se vidi što naslovi državnih prvaka, u kakvoj god konkurenciji osvojeni, znače građanima Zadra onda je uistinu šteta da se pojavljuju tek tu i tamo, u intervalima od 10 godina.

Trofejni zadarski treneri

Godina       Trener       Natjecanje
1965.       Enzo Sovitti       Prv. Jugoslavije
1967.       Đorđo Zrilić       Prv. Jugoslavije
1968.       Đorđo Zrilić       Prv. Jugoslavije
1970.       Trpimir Lokin       Kup Jugoslavije
1974.       Lucijan Valčić       Prv. Jugoslavije
1975.       Lucijan Valčić       Prv. Jugoslavije
1986.       Vlado Đurović       Prv. Jugoslavije
1998.       Danijel Jusup       Kup K. Ćosića
2000.       Ivica Burić       Kup K. Ćosića
2003.       Danijel Jusup       Goodyear liga
2003.       Danijel Jusup       Kup K. Ćosića
2005.       Rudolf Jugo       Prv. Hrvatske
2005.       Rudolf Jugo       Kup K. Ćosića
2006.       Vlado Vanjak       Kup K. Ćosića
2007.       Petar Popović       Kup K. Ćosića
2008.       Aco Petrović       Prv. Hrvatske
2020.       Danijel Jusup       Kup K. Ćosića
2021.       Veljko Mršić       Kup K. Ćosića
2021.       Veljko Mršić       Prv. Hrvatske

Trofeji Zadra

Prvak države: 1965., 1967., 1968., 1974., 1975., 1986., 2005., 2008., 2021.

Pobjednik Kupa: 1970., 1998., 2000., 2003., 2005., 2006., 2007., 2020., 2021.

Pobjednik Goodyear lige: 2003.

Šampionske momčadi Zadra

1965.

Petar Jelić, Krešimir Ćosić, Mile Marcelić, Jure Košta, Pero Anić, Željko Troskot, Marko Ostarčević, Đuro Stipčević, Giuseppe Giergia, Milan Komazec, Bruno Marcelić, Miljenko Valčić, Velimir Čubrić, Goran Brajković. Trener: Enzo Sovitti
1967.
Krešimir Ćosić, Pero Anić, Đuro Stipčević, Željko Troskot, Jure Košta, Ratko Laura, Giuseppe Giergia, Milan Komazec, Pero Jelić, Miljenko Valčić, Goran Brajković. Trener: Đorđo Zdrilić.
1968.
Bruno Marcelić, Pero Anić, Mile Marcelić, Krešimir Ćosić, Đuro Stipčević, Miljenko Valčić, Jure Košta, Milan Komazec, Goran Brajković, Giuseppe Giergia, Ratko Laura. Trener: Đorđo Zrilić.
1974.
Bruno Marcelić, Tomislav Matulović, Čedomir Perinčić, Zdravko Jerak, Nedjeljko Ostarčević, Krešimir Ćosić, Branko Skroče, Branko Bakija, Giuseppe Giergia, Jure Fabijanić. Trener: Lucijan Valčić.
1975.
Bruno Marcelić, Douglas Richards, Tomislav Matulović, Nedjeljko Ostarčević, Krešimir Ćosić, Zdravko Jerak, Branko Skroče, Čedomir Perinčić, Jure Fabijanić, Giuseppe Giergia, Branko Bakoija, Boris Babić, Branko Šuljak, Žarko Bjedov, Darko Fabulić, Bruno Petani, Josip Grdović. Trener: Lucijan Valčić.
1986.
Veljko Petranović, Ivica Obad, Draženko Blažević, Dragomir Čiklić, Darko Pahlić, Boris Hrabrov, Zdenko Babić, Ante Matulović, Arijan Komazec, Petar Popović, Stojko Vranković, Milan Mlađan. Trener: Vlado Đurović
2005.
Jakov Vladović, Siniša Štemberger, Pankracije Barać, Julius Johnson, Roko Čiklić, Todor Gečevski, Marko Banić, Jure Lalić, Aramis Naglić, Damir Tvrdić, Mondwell Randle, Šime Špralja. Trener: Rudolf Jugo.
2008.
Toni Prostran, Rok Stipčević, Corey Brewer, Shamell Stallworth, Pankracije Barać, Julius Johnson, Pavle Marčinković, Andrej Štimac, Jere Macura, Marino Šarlija, Todor Gečevski, Jure Lalić. Trener: Aleksandar Petrović.
2021.
Justin Anthony Carter, Antonio Jordano, Kodi Andrew Justice, Jan Palokaj, Domagoj Vuković, Aleksandar Bursać, Martin Junaković, Dominik Mavra, Chinanu Michael Onuaku, Jure Planinić, Filip Kraljević, Duje Brala. Trener: Veljko Mršić.