Veliko je zadarsko srce

Drama. I to u reprizi. Kažu mnogi da mi bez drame ne možemo. Neću se složiti s time. Itekako možemo. Ali, da je ovako slađe, to nitko osporiti ne može. Hrvatska je došla do kraja na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Ne mislim pritom, naravno, do kraja natjecanja, jer pred nama su još dvije utakmice naših vatrenih. Polufinale. I nadajmo se finale. Ili u "najgorem" slučaju utakmica za treće mjesto. Mislim na činjenicu da Hrvatska ostaje "u igri" do samog kraja mundiala u Rusiji. Da nam je netko spomenuo tu činjenicu prije mjesec dana teško da se ne bi većina nas pomalo podrugljivo nasmijala. Ali, tko nam ljudi brani sanjati. Istina, mi Hrvati smo skloni, ili nemjerljivoj euforiji, ili maksimalnoj tragediji. I u svemu tome pomalo zaboravimo uživati. Ljudi moramo naučiti uživati. A ovaj trenutak, kada znamo da Hrvatska igra polufinale Svjetskog prvenstva, kao stvoren je za to.

Jednostavno bolji
No vratimo se mi malo na subotnju dramu u Sočiju. Kome tada srce nije lupalo barem 150 na sat jednostavno nije normalan. Ili, možda mi ostali kojima je lupalo, nismo normalni. Ali, ipak smo bili, barem mrvicu mirniji, nego kod onih raspucavanja jedanaesterca protiv Danaca. Jer, bili smo uvjereni da možemo s "kreča" Ruse poslati kući. Pardon, ostavit ih kod kuće da navijaju za nas protiv Engleza. Rekli bi u susjednoj državi "malo šale nije na odmet", ali nikako nisam sklon nikakvom izrugivanju, pogotovo u sportu. Jer, kao i u porazu, i u pobjedi valja ostati velik. Činjenica je da su "vatreni" zasluženo došli do tog polufinala jer su, generalno gledajući, bili bolja momčad u ovoj utakmici. I kvalitetniji smo od Rusa, to nam nitko ne može osporiti. Ali, isto tako znamo da ne pobjeđuju uvijek bolji, pogotovo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Pogotovo u drugom poluvremenu i većim dijelom produžetka Dalićeva vojska Rusima je čitala lekciju iz nogometa. Istina, gubili smo, pa smo se vratili. Pa smo onda poveli u produžetku i to prosuli pet minuta prije kraja. I zato su jedanaesterci bili najpošteniji način da dođemo do pobjede. A ta pobjeda jednostavno je veličanstvena. Hrvatska je nakon dvadeset godina ponovno u polufinalu SP-a. I tome ne treba ništa više dodati. Da više ništa ne napravimo u Rusiji ti dečki moraju zlatnim slovima ostati upisani u povijest hrvatskog nogometa.

Poruka sa Stanova
I opet ne možemo mi pobjeći od naših Zadrana u reprezentaciji. Definitivno je ovo uspjeh prije svega momčadi, uspjeh svih naših reprezentativaca. Ali, ipak mi moramo malo više slaviti naše Zadrane. Ili bolje reći, ponositi se malo više njima. Četiri zadarska mušketira brode ogromnom Rusijom na čast i slavu našega Zadra. I čine nas ponosnima, da ponosniji ne možemo biti. Modrić, Subašić i Vrsaljko i ovoga su puta prolijevali "krv, znoj i suze" na travnjaku stadiona u Sočiju, dok ih je Livaković bodrio s klupe. Ranjeni Suba skinuo je ovoga puta "samo" jedan jedanaesterac, ali i "hrpu" opasnih udaraca pogotovo u produžecima. Modrić je treći put zaredom proglašen igračem utakmice i definitivno treba na sva zvona oglasiti da je najbolji veznjak na svijetu. Vrsaljko je odigrao odličnu utakmicu protiv Rusa i jedino što nas u ovome trenutku brine hoće li biti spreman za dvoboj s Englezima. Jer, zbog ozljede je zamijenjen i to koljeno nije djelovalo lijepo. Nadamo se da su barem malo te snage koju su iskazali protiv Rusa dobili nakon što su odgledali video sa Stanova gdje su ih najmlađi polaznici Škole nogometa NK Zadra u uvertiri četvrtfinala bodrili skandiranjem "Hrvatska, Hrvatska" ali i pojedinačnim skandiranjem njihovih imena poput "Suba majstore, nedamo te nikome". S istih onih Stanova od kuda su ponikla ova naša četiri zadarska mušketira. Naprijed Hrvatska, naprijed Zadrani. Neka ovaj san traje i dalje.