Kako su legende, poluistine i zablude utjecale na svjetsku povijest

Bilo je to negdje početkom 1418. godine budući da se zbog portugalske tajnovitosti oko svega što se ticalo njihove pomorske ekspanzije ne zna točan datum, princ Henrik koji će steći nadimak Pomorac, udario je temelje pomorskoj školi u gradu Sagresu odakle je nadgledao svoj projekt istraživanja nepoznatih predjela morskim putom. Prinčeve nakane bile su prvenstveno križarske i domoljubne prirode. Želio je istjerati Arape s Pirinejskog poluotoka i po mogućnosti im nanijeti udarac i na afričkom kontinentu. Stoljećima je tada bila živa legenda, uspostavljena još u gralskom pjesništvu, o snažnom kršćanskom kraljevstvu koje se nalazi negdje u afričkim prostranstvima južno od muslimanskih zemalja i kojim vlada kralj – svećenik Ivan. Kako je sjeverna Afrika bila čvrsto u muslimanskim rukama, Henrik je vjerovao da se do kralja Ivana može stići morskim putom, ploveći prema jugu niz afričku obalu. Želio je uspostaviti savez s kraljem-svećenikom, a mnogi iz prinčeve okoline su vjerovali da bi se s tom mitskom zemljom moglo održavati i uspješne trgovačke odnose.

Zastrašujući rt Bojador
No uskoro se provedbi prinčevog plana, koji se zapravo temeljio na legendi, suprotstavila druga, ništa manje moćna predaja. Da bi stigli do mitskih zemalja na jugu, pomorci su morali ploviti pokraj rta Bojador na obali današnje Zapadne Sahare. Premda se taj rt danas čini sasvim beznačajnim, početkom petnaestog stoljeća su među pomorcima o njemu kružile zastrašujuće priče. Neki su govorili da iza rta Bojador more ključa i puši se. Drugi su, pak, tvrdili da iza tog rta nema stanovništva, nema vode, nema stabala niti ikakva zelenja. Treći su opet govorili da tamo na jednu milju od obale dubina iznosi jedva jedan hvat, a da su struje tako jake da ako brod i prođe rt, ne može se više vratiti nazad. Tako su ekspedicije koje je Henrik slao i dob rim dijelom financirao iz vlastitih sredsatava, plovile u svim smjerovima, osim tamo gdje im je bilo naređeno. Portugal je i od toga imao koristi, jer se započelo s kolonizacijom Madeire, a potom i Azora te Kanarskih otoka, no rt Bojador je ostao neoplovljen sve do 1434.
Godinu prije je Henrik čije je strpljenje već bilo na izmaku, poslao svog dobrog znanca Gila Eannesa na put prema jugu, no ni ovaj se nije usudio jedriti dalje od Kanarskih otoka. Kad se vratio opravdavao se pričama što ih je čuo o strahotama koje prijete pomorcima iza Bojadora. Hrenrik mu je, međutim, odgovorio:
»Ja se uistinu ne mogu načuditi tim uobraziljama koje su vas svih opsjele. Pa da su se te stvari makar na bilo koji način iskazale, čak i nekom malom opasnošću, mogao bih vas opravdati. Ali sam iznenađen da ih i Vi prihvaćate i to samo na temelju mišljenja pomoraca koji poznaju jedino plovidbu do Flandrije, a ne znaju se služiti ni kompasom niti pomorskim kartama«, kazao je princ, a posramljeni Eannes mu je obećao da se više ne će pojaviti pred njegovim licem dok ne obavi povjerenu mu zadaću. I tako je Eannes konačno oplovio rt Bojador, iskrcao se par milja južno od njega i ubravši nešto lokalne vegetacije da je pokaže princu, bez ikakvih opasnosti se vratio natrag, nakon mirnog i laganog putovanja. Legenda o Bojadoru bila je srušena i uskoro su brojni portugalski brodovi pohrlili prema jugu, dok nisu stigli sve do rta Dobre nade. Legenda o Svećeniku Ivanu ugasila se pak postupno, kad su portugalski brodovi ostvarili probitačni kontakt s azijskim lukama. Nekoliko putnika je ipak dospjelo tada do Etiopije u kojoj su prepoznali kršćansku zemlju u bespućima Afrike, no neko vojno savezništvo nije bilo moguće zbog udaljenosti i smještaja te zemlje koja će još dugo ostati izolirana.

Hispanofobija i njene posljedice
Tako je legenda o »moru tmine« iza rta Bojador zaboravljena, no mnoge druge legende, poluistine, neutemeljene ili iskrivljene predaje utjecale su također na povijesni razvitak i druge okolnosti. Mnoge su također prevladane, no neke nisu. Ima ih koje su, poput ove o Bojadoru nastale slučajno i postupno, a poneke su i svjesno plasirane da bi se potom što ciljano, a što same od sebe, dalje razvijale i širile.
Jedna od takvih je i ona koju portugalski susjedi, Španjolci, nazivaju »La Leyenda Negra«, ili Crna legenda prema izrazu koji je uporabio pisac Julian Juderias i koji označava hispanofobiju nastalu početkom novog vijeka koja se u nekim uvjerenjima održala sve do danas, a koju mnogi španjolski autori odbacuju kao ciljanu demonizaciju Španjolske i Španjolaca od strane zavidnih zemalja koje su se s njjima borile za utjecaj u Europi i svijetu, osobito tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.
Mnogi autori, španjoski i strani, bavili su se ovim fenomenom tijekom prošloga stoljeća objavivši niz knjiga i studija o ovom pitanju i ponudivši različite definicije. Sve su uglavnom suglasne oko toga da je riječ o smišljenoj promidžbi koju su poticale i promicale protestantske zemlje koje su tad bile u sukobu s golemim španjolskim imperijem. Čitava povijest španjolske nacije se pomno uništavala s ciljem lakše borbe protiv Španjolske, piše Pedro Alvarez. Pretjerivanja i izmišljotine trebali su biti čudovišni koliko god je moguće da bi se postiglo potpunu moralno diskvalifikaciju nacije. Protiv španjolske nadmoći borilo se na sve moguće načine pa i na taj način, zaključio je Alvarez u knjigi »La Leyenda Negra« izišloj 1997.

Progoni kojih nije bilo
Omiljena tema »Crne legende« su između ostalog zločini i okrutnosti španjolske inkvizicije, posebice tijekom progona vještičarstva u sedamnaestom stoljeću. Povjesne činjenice, međutim, govore drugačije, to jest Španjolska je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima tih progona skoro uopće njije ni bilo. Prema službenim podatcima u Španjolskoj je spaljeno sedam vještica 1610. i to na sjeveru zemlje kao posljedica utjecaja iz susjedne Francuske gdje su progoni bili u punom jeku. Dok je u drugim europskim zemljama nastala prava manija ubijanja, sumnjičenja, mučenja i spaljivanja koja se ne će potpuno smiriti sve do kraja stoljeća, u Španjolskoj je to izostalo, a Pedro iz Valencije je o tobožnjim tajnim sastancima napisao slijedeće, odbacivši ikakvu vezu s inkriminiranim štovanjem Đavola:
»Ono što sam pomoću svih svojih osjetila doznao, navodi me na zaključak da su se muškarci i žene sastajali i da su se okupljali iz istog razloga zbog kojeg su to oduvijek činili: radi putenih grijeha«, zabilježio je, a Antonio de Salazar piše da se nijedno djelo o kojem se raspravljalo u vještičjim suđenjima uopće nije dogodilo. Takvi su stavovi počeli prevladavati u ostatku Europe tek krajem stoljeća iako je još početkom osamnaestog bilo povremenih progona, osobito u Bavarskoj i Švicarskoj gdje se je zadnje spaljivanje dogodilo čak 1782.

Tiskare kao oružje
Španjolci su posebno kritizirani zbog svoje kolonijalne politike u Amerikama koja je opisana kao okrutna i nečovječna. Proučavatelji »Crne legende«, primjećuju, međutim, da se u svojim prvim danima ta politika nije nimalo razlikovala od one koju su provodile druge zemlje, a sa stabilizacijom vlasti, tvrde, stanje je za domorodačko stanovništvo bilo bolje u španjolskim nego drugim kolonijama. Španjolske vlasti su poticale i ohrabrivale trend »miješanih brakova« koji su u engleskim i nizozemskim posjedima bili zabranjeni. Također današnji kritičari upućuju na činjenicu da je dovoljno pogledati sastav stanovništva u bivšoj španjolskoj i britanskoj utjecajnoj sferi u Novom svijetu pa da se vidi gdje su domorodci gore prošli. Još početkom šesnaestog stoljeća u Španjolskoj je osnovano posebno državno tijelo koje je vodilo brigu o Indijancima i premda nije bilo uvijek učinkovito, pokazuje potpuno drugi pristup od Engleza ili Nizozemaca koji nikad nisu niti uspostavili takva tijela.
Borba Nizozemaca za nezavisnost od španjolske krune također je doprinjela širenju legende, posebice što je tiskarstvo kao jedini oblik medija bilo u Nizozemskoj tad posebno razvijeno. Neki pamfleti protiv Filipa II doživjeli su u kratkom roku trideset izdanja. Nizozemske pamflete su Englezi prevodili i tiskali služeći se time kao opravdanjem za svoje otvoreno gusarenje i pljačku španjolskih brodova širom svijeta. Sir Francis Drake je, navodno, bio predani čitatelj takvih knjiga koje je uvijek nosio sobom na brod.
Kritičari Crne legende također ukazuju kako je u redovima Cortezove vojske koja je srušila Aztečko carstvo bilo najviše Indijanaca koji su se željeli osloboditi Azteka koji su godišnje znali žrtvovati i do 250 tisuća ljudi. Svojevrstan obračun s Crnom legendom ponudio je tako i Mel Gibson koji je u filmu »Apocalypto« prikazao drugačiji pogled na povijest Meksika prije dolaska Španjolaca.

Pustinja koje zapravo nema
No i područja sjevernije od španjolskog utjecaja na američkom kontinentu plaćala su danak legendama i zabludama. Svakako je najveća bila ona o »velikoj američkoj pustinji« koje je iznio Zebulon Pike, istraživač jugozapada i koji je područje zapadno od Arkansasa nazvao »sterilnim«, to jest nepogodnim za obrađivanje i boravak. Njegovo mišljenje je prihvaćeno i ugrađeno u američke planove o »očitoj sudbini« kako se nazivala politika koju su Amerikanci provodili i koja je zastupala ideju da se SAD moraju prostirati od Atlantika do Tihog oceana. No, zbog zablude o velikoj pustinji ta se politika odvijala u tzv. »žabljim skokovima«, čime je dio središta kontinenta ostao rijetko naseljen sve do danas, a značajno se odrazilo i na politiku prema Indijancima. Sredinom XIX stoljeća je literatura o divljem zapadu počela svoj pobjedonosni hod koji je zaustavljen tek posljednjih par desetljeća, a priručnici i itinerari su često bili izmješani s djelima čiste fikcije. Mnogi kolonisti su potaknuti idiličnim opisima i netočnim zemljopisnim kartama pohrlili prema obećanoj zemlji na zapadu stradavši putom od oštre zime, slabo prohodnih staza, a i indijanskih napada. Legenda o velikoj pustinji počela je blijediti krajem stoljeća kad su stočari uvidjeli da zemlja koja prehranjuje tolika stada bizona, može sigurno i njihova goveda, a s uporabom suvremenijih metoda u poljoprivredi, počeo je razvoj ratarstva pa je »velika američka pustinja« danas jedno od najbogatijih i najbolje iskorištenih poljoprivrednih područja na svijetu, iako je ostalo rijetko naseljeno u odnosu na istočnu illi zapadnu obalu.
Od legendi nisu imuni ni naši krajevi, a jedna od najraširenijih i najpoznatijih je ona o Mlečanima koji su nemilosrdnom sječom stabala ogolili Velebit. Njoj je nedvojbeno posebno doprinjeo Vladimir Nazor svojom »Brundijadom«, no zaboravivši pritom činjenicu da Mletačka republika nikad nije vladala Velebitom, osim na krajnjem južnom dijelu, a i tamo tek nakon okončanja ratova s Otomanskim carstvom. Također, da se i ne govori o transportnim i drugim tehničkim problemima u izvođenju tako opsežne operacije kao što je ogoliti čitavu planinu. No legende su legende, bile crne ili bijele, uvijek se dugo i uspješno odupiru činjenicama.