Želim svima, a osobito sebi sretan početak školske godine

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Naučit će se tu djeca mnogim lijepim stvarima. Nepotizmu, zlobi, ljubomori, politikantstvu, nasilju, primitivizmu... Naravno, neće to naučiti od nastavnika, već od dijela svojih školskih kolega koji u tu školu već dolaze zatrovani u svojim toplim domovima od strane svojih divnih roditelja...
Katina VRSALJKO
Ilustracija

KAKO SMO KRENULI U ŠKOLU 1. dio – TELEVIZIJSKI OBIČAJI

Oni koji prate ovu cijenjenu kolumnu znaju da su mi, otkako mi je liječnik zabranio gledati političke emisije i Eurosong, glavna preokupacija zapisi o novogodišnjim roditeljima i njihovoj novoj dječici te prvi dan škole za prvašiće. Iskreno govoreći, nije mi jasno zašto uopće snimaju te priloge kada je svake godine sve isto i kada bi se slobodno mogla puštati jedna te ista snimka. Svi kažu jednako, rodilje su sretne i blažene, djeca ništa ne shvaćaju jer su se tek rodila, ali ovi im već daju razne epitete i sve je to predvidljivo do bola.
Što se tiče prvašića, ta mi je priča posebno iritantna. Dođe se s kamerom pred školu, uhvati se neko dijete koje im se učini onako televizično i onda se uzme izjava koja je svake godine navlas ista. Doduše, prije par godina se pojavio jedan simpatičan i namršten dječak koji je rekao da mu je sve to glupo i bezveze, ali su ga odmah po portalima napali kako je starmalan, a meni se baš svidio. Jer, budimo realni. Naučit će se tu djeca mnogim lijepim stvarima. Nepotizmu, zlobi, ljubomori, politikantstvu, nasilju, primitivizmu... Naravno, neće to naučiti od nastavnika, već od dijela svojih školskih kolega koji u tu školu već dolaze zatrovani u svojim toplim domovima od strane svojih divnih roditelja... Naravno, to je samo jedan mali dio te djece, ali onda njih nekoliko besprizornih maltretira ovu pristojnu većinu, a nitko im ništa ne može jer su odgojitelji nemoćni u borbi s groznim roditeljima koji misle da im nitko ništa ne može, da je sve ovo njihova rodna avlija, a budimo realni, nisu ni daleko od istine. Ali, pustimo mi te tužne priče i vratimo se prvom danu škole.

KAKO SMO KRENULI U ŠKOLU 2. dio – OKRUTNA STVARNOST

Znam da mi nećete vjerovati, ali ove sam godine i ja imao đaka prvaka. Mislim, imam ga još uvijek, ali jasno vam je na što sam mislio. Došli mi tako pred školu, a tamo sve puno roditelja i djece. Moje dijete i ja bili smo najstariji što je bilo i očekivano. Bilo je i nešto mlađe braće i sestara, ali i nekoliko pasa koji su očigledno gledali one priloge o psima koji čekaju pred školom svoje male vlasnike i prate ih kući. Djeca su izgledala pristojna, a i roditelji mi nisu loš dojam ostavili. Škola je u centru grada pa valjda i tu ima nešto. Počelo je s himnom. Svi su stajali svečano, čak i oni psići, svi osim mene koji imam proširene vene pa ne smijem biti dugo u istom položaju. Onda se i pjevalo, ali i plesalo i moram priznati da sam bio vrlo ugodno iznenađen kako su prvašići dočekani. Nije bilo političara, tek je jedan profesor održao prigodni govor, ali razglas nije radio pa nismo razumjeli. Učiteljice su bile iznimno simpatične i, ako mi dozvolite da to kažem, vrlo zgodne i djeci su se odmah svidjele, a i prisutnim tatama vjerojatno.
Dakle, službeni dio je bio iznad mojih očekivanja, a onda smo krenuli kućama, tj. dogodilo se nešto zanimljivo. Mi smo se ustvari čoporativno iz školskog dvorišta preselili u obližnje kafiće, kako roditelji, tako i djeca. Tu smo istu proceduru ponovili i sutra i prekosutra pa sam zaključio da će me skupo koštati ova škola ako nam svaki školski dan završi u birtiji. Ali, sve je to bilo simpatično, osim što je pola djece umjesto da se igraju po rivi u ruke zgrabilo mobitele i buljilo u njih.
Ono što me prenerazilo, to je novi izum za koji se čudim kako se prije nije netko toga dosjetio. Poznato je, naime, kako su davno prošla ona vremena kada sam ja išao u pučku školu, kada smo učitelju, poput Ivice Kičmanovića, nosili sira i živoga tukca, a umjesto knjiga bi dobili pločicu, kredicu i brisalo. Ne, sada svake godine ima sve više knjiga, toliko da ih ni odrastao čovjek ne može nositi, a kamoli malo dijete na svojim nejakim plećima. Radi se, naime, o tome da sada školske torbe imaju kotačiće i ručku tako da ih djeca vuku za sobom poput japanskih gostiju. To je dobro jer ćemo tijekom cijele godine ujutro slušati te poznate turističke zvuke malih kotačića po starim pločama Poluotoka pa nam neće nedostajati ljetni štih. Oni s nekih prigradskih naselja nemaju te probleme jer idu do škole preko zelenih livada i boćališta, ali sada sam zbilja pretjerao pa će me opet ogovarati na društvenim mrežama, pa je bolje da prekinem i zaželim svima, a osobito sebi sretan početak školske godine.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)