Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Kenijce prvo moram naučiti – plivati

09.04.2011. 22:00
Kenijce prvo moram naučiti – plivati


Oni bježe od mora do te mjere da se ne žele ni smočiti, kaže Zadranin Marko Štefančić, koji unatoč tome vjeruje da će pokrenuti uspješan posao u mjesecima kad je u Hrvatskoj prehladno za bavljenje sportom
Neki bolji život potraže u Ujedinjenom Kraljevstvu, neki u Švedskoj, Danskoj, pa i u opasnom Afganistanu… Zadranin Marko Štefančić svoju sreću odlučio je okušati u Keniji i to ni manje ni više nego u sportu koji Kenijci do danas nisu nikad ni čuli – kite surfingu. Štoviše, ni drugi vodeni sportovi nisu im nešto pretjerano poznati iz jednog jednostavnog razloga: Kenijci, usprkos tome što su obalna zemlja s razvijenim ribarstvom, ne znaju plivati. Ako ribar i upadne u more, nema šanse da će itko skočiti za njim.
– Nekako će ga uspjeti dovući natrag i vratiti u brod i onda sve opet ispočetka. Ustvari, oni bježe od mora do te mjere da se ne žele ni smočiti, uz smiješak prepričava Marko koji usprkos toj njihovoj nacionalnoj karakteristici u Keniji želi tamo otvoriti svoj centar te Keniju popularizirati kao atraktivnu kite destinaciju:
– Kad nas vide da ‘kajtamo’, to im je interesantno i žele naučiti, ali im onda kažemo da prije toga moraju naučiti plivati pa odustanu, kroz smijeh govori Marko, no napominjući da u Keniji vlada veliki kontrast između ljudi koji nemaju ništa i ljudi koji imaju posao i viši standard.
Istraživanje terena
– Ljudi koji žive u gradovima i odu u more pa čak i zaplivaju u plićaku, no ekipa s obale većinom su neki ‘beach boysi’ koji okolo prodaju neke svoje suvenire i pa je njima većinom zanimljivo samo pričati, pojašnjava.
Štefančića, inače surfera kojeg većina Zadrana pozna po aktivnom djelovanju u sklopu njegove kite i surf škole u Ninu, u Keniju je doveo prijatelj Slovenac.
– Cijelo ljeto me je gnjavio da je tu lijepo i da je to odlično mjesto za kite surfing. On je inače dosta putovao svijetom, a u Keniju ga je doveo drugi prijatelj. Kako sam i inače planirao ići negdje, jer radim samo ljetnu sezonu u Hrvatskoj i sad sam pri kraju studija, ovo je ispala odlična opcija. A i kad dođe zima, nemam više toliko dobrih mogućnosti za ‘kajtanje’, pojašnjava.
Sada su se tu već posložile generacije, kaže, a kako je u Keniji birokracija još gora nego ona u Hrvatskoj, ove godine za sad samo istražuje teren. U međuvremenu, prijatelji se izmjenjuju, pomognu platiti stanarinu, a oni im zauzvrat nastoje biti što bolji gostoprimci:
– Sad već točno znamo kako sve funkcionira pa ekipi možemo objasniti gdje ići, što isprobati, uglavnom dati savjete kako bi vidjeli ono što je najbolje.
Ova sezona mu je, kaže, bila za istraživanje i nalaženje pravog mjesta te proučavanje kako posao u Keniji funkcionira. No plan je ovdje raditi preko zime i vjeruje da je to ostvarivo.
– Uvjeti su super, Kenija je neistraženo područje što se tiče tih vodenih sportova, premda ima puno hotela. No njihova ponuda za vodene sportove nije velika iako je dobra destinacija. Pješčane plaže su goleme, pijesak bijel i svjetlucav, njišu se palme… Temperatura oceana je od 28 do 30 stupnjeva, a vani je isto otprilike toliko. Vjetar je odličan, puše svaki dan preko 15 čvorova… – opisuje Marko svoj novi raj na zemlji.
Privikavanje na vrućinu
U međuvremenu dok istražuje (i uživa), ovaj Zadranin se već navikao na kulturu i klimatske uvjete koji su, priznaje, na početku bili popriličan šok:
– Prvo što te opali kad dođeš je vrućina i sparina, jer nisi još prilagođen na temperaturu za što je potrebno nekih mjesec dana. Kad dođeš, odmah te uspori, ali doslovce, cijeli ritam svega! I slobodno mogu reći da su ovdje toliko ljudi usporeni, da su Dalmatinci od njih deset puta brži. Čim sam sletio na aerodrom užurban sa svom opremom, gledam gdje ću na ‘check in’ i pregled, i vidiš njih smiju se, opušteno i flegmatično, pa ti kažu: ‘pole, pole’, u prijevodu ‘polako’. I to je prva riječ koju naučiš, a koju oni većinom i govore kad vide užurbane bijelce. Jer, vidi se točno tko je friško došao iz Europe. Ljudi su izgubljeni, preužurbani, pokušavaju kontrolirati sve oko sebe, a to se tu baš i ne može. Ovdje je potrebno sve prepustiti lagano da ide svojim tijekom, treba se živjeti u trenutku. Pustiti da se stvari odvijaju polako, pojašnjava Marko.
Ipak, koliko god Kenijci bili spori u svemu, u jednoj stvari nikako nisu, a to je promet:
– Tu vlada totalna suprotnost: jure ko pomahnitali luđaci. Ceste su prljave, smeća ima posvuda. Za naš pojam to je katastrofa, ali nakon nekog vremena se navikneš i to ti sve bude normalno i hodaš po tome. Prometnih pravila nema i nevjerojatno je kako sve uspijeva funkcionirati. Uvijek trube, i nemaju samo dva smjera, nego uspiju naći još i treći sa strane. Semafore, tamo gdje ih ima, uopće ne ‘fermaju’, ali u cijelom tom kaosu sve funkcionira. Prometnih nezgoda ima, uglavnom s malim autobusima ‘matatuima’ koji su najveća prijetnja jer su njihovi vozači, ukratko, luđaci, zaključuje Marko.
Božić svaki dan
Ipak, Kenija mu sve više i više prirasta srcu, a jedan od razloga je i mentalitet pripadnika njezinog naroda koje opisuje kao jako srdačne i gostoljubive. S kenijskim obiteljima u njihovim slamovima proveo je Božić i Novu godinu. Istina, nije se baš nešto najeo jer Kenijci nemaju običaj prejedanja za svoje blagdane, no svakako je to bilo iskustvo za pamćenje.
– Pozvali su me na ručak sastavljen od njihovih tradicionalnih jela i bili su jako gostoljubivi, što to i inače jesu. To su bila jednostavna jela, poput ‘pilau’, riže s bananama i to je to. Kolače niti ne konzumiraju, umjesto toga jedu voće, pojašnjava.
Također, Kenijci nemaju ni običaj darivanja, pa tako na Markove darove i nisu baš nešto emocionalno reagirali.
– Njima je svaki dan Božić i Nova godina. Nama to izgleda kao bijeda, ali oni su stvarno zadovoljni i ne vidi se da itko pati zbog toga. Prihvaćaju život kao takav i to je to. Žive i trude se preživjeti kako god znaju. Odmah što sam primijetio kad sam došao u Keniju jest ta toplina ljudi. Svatko će te pozdraviti, bilo to malo dijete od tri godine ili starci. I kada tu dođeš, skroz se opustiš, umiriš, nema tih depresivnih stanja koja su karakteristična za zapad. Europljanima nakon nekoliko dana boravka ovdje samo primijetiš smiješak na licu, kazuje Marko, dodajući da bez obzira imali Kenijci kravu ili auto, svi oni se međusobno poštuju i nisu opterećeni stvarima kao Europljani:
– Ne znam kako to objasniti, to je jednostavno mora doći i vidjeti. Jer, u Keniji sam skoro već šest mjeseci i meni je sve to već normalno postalo. Kod nas u Hrvatskoj svi imaju neke glumačke uloge, svi nose neke svoje maske. Ovdje toga nema. Oni su prirodni, spontani i takvi kakvi jesu, zaključuje.
Zanimljivo, iako je i njihova vlada isto jako korumpirana i narod razočaran s politikom, Marko kazuje kako Kenijci nemaju običaj raspravljati o politici:
– Oni u svom govoru jedva i da koriste riječ ‘ne’ ili bilo što negativno.
Ipak, jedan zapadnjački običaj njeguju za Božić, a to je odlazak u crkvu koji, dodaje Marko, nalikuje onim televizijskim prijenosima kada američki propovjednici ekstatično propovijedaju na sve moguće načine.
Krađe i razbojstva
Hrana im je, kaže, dosta slana, no on se jako brzo privikao na nju, pa se za tri do pet kuna bez problema najede u nekom lokalnom restoranu. Troškovi su jako mali, pa je za luksuzan stil života koji uključuje vilu, bazen, punu poslugu, vožnju taksijem, jela po europskim restoranima te alkohol koji je tamo ipak skuplji, potrebno petsto eura. A za osamsto eura tamo si već kralj, kazuje Marko.
Ipak, usprkos miroljubivu mentalitetu, kriminal zbog velikog kontrasta bogatstva i siromaštva itekako postoji.
– Toga ima, iako Kenijci sami po sebi nisu nasilni. No, kad postoji bijeda, postoji i razbojstvo. Tu gdje mi boravimo nikad nije bilo nikakvih problema, jer je sve čuvano. Svaka kuća ima visoke zidine, od barem dva-tri metra, sa žicom i čuvarima. U slamovima se pak nema što pokrasti pa tamo niti nema krađa. No, svakako, moraš paziti na neke stvari, nije pametno hodati po mračnim ulicama. Kad je noć uzme se taksi, a i navečer nema hodanja po plaži, osim ako u blizini nije neki ‘beach bar’, kazuje Marko, dodajući da lokalci svoj glavni grad Nairobi zovu ‘Nairoberry’ (roberry – pljačka, eng.):
– Tamo nema tko neće biti opljačkan, ali doslovno. Kad vide nekog na cesti, izdžepare ga i to je to. Srećom, ja sam u Mombasi, to je turistički grad na obali i tu je puno sigurnije.
S prepadima treba biti oprezan i kad se vozi u udaljene dijelove zemlje:
– Jednom su nas pozvali u jedno udaljeno selo blizu Somalije do kojeg smo išli automobilom. Taj teritorij je vrlo opasan i svakih pet kilometara je postaja s policijom koja zaustavlja promet. Ali malo im platiš, pa te puste i tako… Upozorili su nas još prije puta da na cestama rade zamke na način da stave neko granje na cestu, što smo i doživjeli, pa ti signaliziraju da staneš. Naravno, ne staješ, nego juriš koliko god možeš. Jer onda si gotov, izbace te golog na cestu i pitanje bi li preživio.
U selima strah od bijelaca
Zanimljiv je tada bio i sam posjet selu, čija djeca su se toliko preplašila prvi put vidjevši bijelce da su otrčala vrišteći. Kenijci su mu te noći pripremili, iskazujući gostoprimstvo, ležaj u zatvorenom. Ipak, ne u spavaćoj sobi, već kokošinjcu:
– Ajde, barem sam imao mrežu za komarce, a i perad su za tu prigodu izbacili, kroz smiješak će.
Malariju za sad tako još nije dobio, iako je u Keniji ima čak sedam vrsta:
– Dosta su me izboli komarci i sve moguće beštije, ali nikad nisam imao problema, osim ponekad slabosti i mučnine i neki neobjašnjivi umor.
Marko će u Keniji provesti još nekoliko tjedana nakon čega slijedi povratak u Hrvatsku te pripreme za ljeto i ljetni posao. Na jesen ponovno kreću pripreme za Keniju, ali, nada se ovaj Zadranin, i početak jednog novog poslovnog razdoblja. Ako bude uspješan, vjerujemo da će njegova znanja s veseljem poželjeti iskoristiti i poneki stranac – u Hrvatskoj.


 DOBAR POSAO U KENIJI


U Keniji je vrlo teško legalizirati posao, a naći posao još teže, kazuje Marko.
– Da bi stranac ovdje radio, mora investirati i uložiti u svoj posao, a to su onda procedure s papirologijom koje traju od četiri do pet mjeseci i to je dosta skupo. Isto tako, rad na crno ne dolazi u obzir, pogotovo ako si bijelac, jer odmah slijedi deportacija. Istog dana si već na aerodromu, u šlapicama i kupaćem, sjedaš na avion i ideš doma, bez stvari, bez ičega. Lokalno stanovništvo može raditi na crno, ali došljaci – nikako. To je ujedno i glavni razlog zašto je prvi njegov dolazak samo proučavanje.
– Znam ljude koji su tu došli i na brzinu pokušali krenuti i nešto – i propali. Jer, takva je zemlja, vrlo je spora. I ako se tu hoće zaraditi, to je jako teško. No, i to je izazov.




 SMEĆE KROZ PROZOR ILI VRATA U DVORIŠTE


Zanimljiv je način i kako se Kenijci rješavaju svog smeća:
– Kad imaju smeće, oni izađu kroz vrata i samo ga izbace ravno iz kuće u dvorište. Ustvari, to čak nije niti dvorište, nego je to sve zajednički prostor. Uglavnom, izbace smeće kroz vrata, preko prozora… Kako god ga nađu, samo ga izbace van. I onda tu krave i kokoši, ne znam koje već životinje, to sve fino čerupaju i jedu. Zanimljiva je to reciklaža. Ono što životinje ne pojedu, poput plastičnih vrećica, to zapale pa zna smrdjeti…