Košarka još živi samo u sjećanjima nas starijih

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Bilo kako bilo, ja ne bi htio bagatelizirati ovaj sportski uspjeh, ali činjenica je kako u ovim teškim vremenima ovakvi događaji dobro dođu da se narod malo poveseli, da se bar na kratko zaboravi ono što nas tišti, neizvjesna budućnost, gubitak ljudskih vrijednosti, moralni rasap, devijantna omladina (ili mladež- kako vam draže, ali svejedno vam je), a da i ne spominjem ljude poput zdravstvenih radnika koji se godinu i po dana žrtvuju u borbi protiv corone da bi onda stotine ovih veseljaka zagrljeni bauljali po gradu i da ne kažem sada gdje sve ne
Šime ZELIĆ
Eto, Zadar je poslije 13 godina konačno osvojio prvenstvo Hrvatske

KOLIKO JE OSVAJANJE KOŠARKAŠKOG PRVENSTVA UOPĆE VAŽNO?

Eto, Zadar je poslije 13 godina konačno osvojio prvenstvo Hrvatske, po treći put u trideset godina, ako se ne varam. Da se ne bih varao, a kako mi nikako nije jasno u kojim je to sve ligama Zadar igrao u posljednje vrijeme, malo sam bacio pogled na »Wiki« i tamo otkrio da ovo što se igra i jest neka liga i nije, kako ima nekoliko naziva, kako se zbog slabe konkurencije igra neki čudni sistem koji mi nije baš jasan i kako je to prvenstvo zadnjih tridesetak godina mahom osvajala Cibona, nešto malo Cedevita, Zadar tri puta, Split samo jednom (zanimljivo), a bio je i neki klub po imenu Zagreb. U svakom slučaju, u tri desetljeća igranja titula je čak četiri puta išla van Zagreba što dovoljno govori o ozbiljnosti košarke u Hrvata, a što se opet može mjeriti samo s neozbiljnošću rukometne lige u kojoj jedan te isti klub (zagrebački naravno) osvaja titule bez prestanka 28 godina zaredom (neviđeni cirkus i sprdačina), osim jedne godine kada se klub iz Metkovića usudio to prekinuti, ali su to odmah poništili i vratili titulu u Zagreb.
Ono što ja kao nekakav TV kolumnist mogu i moram primijetiti je posvemašnja nezainteresiranost javnosti za ovaj događaj, tj. ignoriranje medija. U TV-informativnim emisijama se to spominje onako usput, a o nekim specijaliziranim emisijama, gostovanju pobjedničke ekipe, intervjuima da i ne govorim. Što se portala tiče, tu je daleko važnija vijest kakvu je torbicu kupila Ronaldova žena (cura, vjerenica, davateljica usluga rađanja djece ili što je već ona u toj priči), i kako je obitelj Luke Modrića proslavila 11. rođendan njihovog sina (Bog im dao zdravlja. I danas se poveselim kada se sjetim onog Lukinog gola protiv Argentine), a da i ne govorimo o Mamićevim sudskim natezanjima i nekakvim transferima u prijelaznim rokovima, nego Zadrovo osvajanje prvenstva. Na televiziji je mislim prenošena treća utakmica, ali ne i ove zadnje dvije. To je pak vrlo zanimljivo.

KOŠARKA JOŠ ŽIVI SAMO U SJEĆANJIMA NAS STARIJIH I U GLAVAMA TZV. NAVIJAČA KOJIMA JE VAŽNIJA NJIHOVA NAVIJAČKA DRUŽINA NEGO SAM KLUB I KOŠARKA

Pokušavam se sjetiti kako je to bilo prije tridesetak godina i kako bi javnost reagirala da je netko jednostavno rekao kako nema prijenosa finala. Dobro, jest da je bio teror i da se nije smjelo navijati i ići na utakmice (he, he, he... bajke za naivne), ali ipak je to bilo nezamislivo. Danas, kao da nikoga nije ni briga. Znam da mi nećete vjerovati, ali prije neki dan sam prošao sa svojim djetetom od osam godina kroz ono dvorište kraj bivše policijske stanice na poluotoku (na poluotoku je ustvari sve »bivše« osim novih apartmana i restorana) i tu sam imao težak zadatak objasniti djetetu čemu služi ona čudna konstrukcija ispod koje su se nagurali parkirani automobili, kako su nekada u ovim zgradama živjele obitelji koje su imale i djecu i kako ta djeca nisu bili debili koji su po cijele dane buljili u mobitele, nego su imali i loptu (ono okruglo, napuhano) koju su onda bacala kroz obruč, trčali i skakali i tako gubili višak energije na pozitivan način, a ne da ne kažem sada kako sve ne.
Bilo kako bilo, ja ne bi htio bagatelizirati ovaj sportski uspjeh, ali činjenica je kako u ovim teškim vremenima ovakvi događaji dobro dođu da se narod malo poveseli, da se bar na kratko zaboravi ono što nas tišti, neizvjesna budućnost, gubitak ljudskih vrijednosti, moralni rasap, devijantna omladina (ili mladež- kako vam draže, ali svejedno vam je), a da i ne spominjem ljude poput zdravstvenih radnika koji se godinu i po dana žrtvuju u borbi protiv corone da bi onda stotine ovih veseljaka zagrljeni bauljali po gradu i da ne kažem sada gdje sve ne. U svakom slučaju, kada sljedeći put budu trubili i revali po gradu, neka zaobiđu ulice koje opasaju bolnicu, jer možda će netko i od njihovih najbližih, iz njihovih mjesta, u tom trenutku ležati na respiratoru i boriti se za život. Malo poštovanja ne bi škodilo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (4 glasova)