Moja borba u kojoj tražim svoj mir traje i danas

Rukomet je u tim prvim godinama za mene bio igra u kojoj sam bio jako dobar. Kad su stvari krenule ozbiljnijim tijekom, nastali su problemi i moja razočaranja. Trebao sam se tome suprotstaviti i nastaviti dalje, ali to nisam učinio – kaže Tonči Valčić
U 14 sati spustio se na recepciju hotela Adriana gdje je od srijede 2. srpnja s hrvatskom rukometnom reprezentacijom. Dogovor je bio da se četiri i pol godine očekivani razgovor Tončija Valčića za Zadarski list konačno realizira. Upravo je toliko vremena prošlo od kada je Tonči imao “nešto za reći”. Nakon toga, ali i godinu dana prije toga, od siječnja 2003. i zlata na Svjetskom prvenstvu u Portugalu trajala je misija s radnim naslovom “razgovor s Tončijem Valčićem”. U siječnju 2004. uhvatili smo ga na prepad u sobi u hotelu u Poreču, gdje se reprezentacija pripremala za Europsko prvenstvo u Sloveniji. Nakon toga svi pokušaji su bili uzalud. Konačno, i ta je era završila, Tonči Valčić pristao je na razgovor, a sve naše bezuspješne pokušaje ovako je objasnio:
– Prvo, ono što zovemo medijska pompa nikad me nije posebno privlačilo. Osoba sam koja ne voli nikakvo tako ni medijsko isticanje. Druga je stvar što sam tada, a tako i danas razmišljam, polazio od toga da javnosti i nemam što posebno reći. Bila je to borba sa samim sobom i traženje svoga puta, ali iznad svega unutarnjeg mira, a ta borba traje i danas. Ono što želim napomenuti je to da s novinarima nikad nisam ni u kakvom konfliktu – objasnit će Valčić čiji je razvoj karijere i njega zatekao.
– Sve se odvijalo vrlo brzo. Iako sam dosta kasno počeo s rukometom, brzo sam došao u prvu momčad Zadra, napredak je išao strahovito ubrzanim ritmom da bi se kulminacija dogodila na Svjetskom prvenstvu u Egiptu 1999. godine gdje sam odigrao jako dobro. ***Činilo mi se da me ništa ne može zaustaviti, a da su mi granice tko zna gdje. Rukomet je u tim prvim godinama za mene bio igra u kojoj sam bio jako dobar. Kad su stvari krenule ozbiljnijim tijekom nastali su problemi i moja razočaranja. Trebao sam se tome suprotstaviti i nastaviti dalje, ali to nisam učinio.
Šutnja je bila krajnost
Što je onda dogodilo da su se stvari promijenile i da ste opet dostupni medijima?
– Shvatio sam da tako dalje ne mogu, da posao kojim se bavim zahtjeva i to da bude na raspolaganju medijima. Činilo mi se da je moja medijska šutnja krajnost zbog koje se baš i ne mogu pohvaliti. I dolazak u Ademar Leon iz Torrevieje je utjecao na to da sam postao zadovoljniji da sam konačno zaigrao u kvalitetnom i ambicioznom klubu. Šteta što sam u Leonu bio samo posljednju sezonu.
Puno je vaših odluka koje su izazivali čuđenje u javnosti. Među njima i izbor klubova. Nakon zlata na SP-u u Portugalu, gdje ste bio jedan od ponajboljih hrvatskih igrača, iz njemačkog prvoligaša Grosswallstadta odlučili ste se za Torrevieju u drugoj španjoskoj ligi, a praktički ste mogli birati klub.
– To da sam mogao birati klub baš i nije točno. U Španjolskoj je u prvoj ligi moja pozicija bila popunjena, došla je ponuda Torrevieje uz najavu da stvaraju ambiciozan klub koji će se brzo vratiti u prvu ligu. Povratak u prvu ligu se dogodio brzo, nakon samo godinu dana, ali tamo smo se stalno borili za ostanak. Zbog toga u Torrevieji nisam bio zadovoljan.
Svejedno tamo ste proveli četiri sezone.
– Ono što me tamo držalo bili su finanacijski uvjeti koji su bili vrlo povoljni. U Torrevieji je problem bio taj što ja nisam igrač koji se može nametnuti kao vođa, onaj koji će povući suigrače. Najbolje sam se osjećao u momčadima u kojima sam se mogao podrediti kolektivu. Stoga sam bio prezadovoljan prošlo ljeto kad je stiga ponuda Ademara u kojem sam se, to se duboko nadam, uspio vratiti na višu razinu moje forme.
Povratak u Zagreb
Španjolska i njemačka liga?
– Njemci su u organizacijom smislu u klubovima znatno ispred Španjolaca, sve ono što je potrebno igračima je na vrhunskoj razini. No, odnos prema igračima je pomalo okrutan, sve se gleda samo kroz novac. Danas jesi, sutra nisi. U Španjolskoj je sve ležernije, mentalitet sličan našem. Takav pristup nama Dalmatincima odgovara, ali ima to i svoju lošiju stranu. Primjerice, liječnička služba. Da je u Ademaru bila ažurnija vjerujem da ne bih mogao ići na operaciju zbog problema s trbušnim zidom na kraju sezone. Ta me ozljeda sasvim usporila. U Leonu sam nakon Europskog prvenstva u Norveškoj odradio svega nekoliko treninga, nisam uopće mogao trenirati i zato je drugi dio sezone bio znatno lošiji od prvoga.
Nakon Ademara potpisali ste za Croatiju osiguranje koja ne krije velike ambicije.
– Od prvog dana kad sam otišao ih Hrvatske znao sam da se ovdje želim vratiti. Ako ništa drugo barem pred kraj karijere, a nisam čovjek koji se može duže zadržati negdje u inozemstvu. Povratak u Hrvatsku stigao je neočekivano brzo. Poklopilo se više stvari koji su na to utjecale. Zagreb slaže ambioznu momčad u kojoj ima dosta suigrača iz reprezentacije, a dogodilo se i nešto lijepo u mom životu u vezi jedne Zagrepčanke tako da je i to utjecalo na odluku za ponovno zaigram za Zagreb.
Červarov kredit
Prvi rastanak sa Zagrebom, onaj od prije devet godina baš i nije prijateljski.
– To je točno. Nije u pitanju bio samo Zagreb nego i Hrvatski rukometni savez. U Zagrebu su mi bili dužni pet plaća, bio sam jako nezadovoljan i procijenio sam da se u takvom Zagrebu ne mogu realizirati moje igračke ambicije. Tu su i počeli problemi i moja zatvaranja jer su neki ljudi smatrali da je iz ne znam kakavih intersa želim raskinuti ugovor sa Zagrebom, što nije bilo točno. Žalio sam otići u sredinu u kojoj sam smatrao da ću više napredovati. Odluka o odlasku u Njemačku vjerojatno nije bila najmudrija jer sam bio vrlo mlad, vjerujem i premlad za prvi odlazak iz Hrvatske i to u njemačku ligu.
Imate veliki kredit kod Lina Červar i suigrača. Nakon što se odbili Atenu 2004. Tunis 2005. i Švicarsku 2006. Červar je bio toliko uporan da vas je pozvao na Svjetsko prvenstvo u Njemačku 2007. Je li to loš signal i ostalim igračima da mogu odbijati reprezentaciju i onda se jedan dan vratiti?
– Červar se prema meni uvijek razumno postavljao. Smatrao je da bez obzira na moje probleme i lutanja još uvijek mogu pomoći reprezentcaiji. Ono što je u u svemu tome loš primjer koji sam poslao jest taj da sam se ne odazivajući se u reprezentaciju odvojio od svega i da nikoga ni u čemu nisam htio poslušati. Trebao sam se ozbiljno suočiti s mojim postupcima, a ne tvrdoglavo se zatvoriti prema svakom savjetu koji su mi neki ljudi slali u tom trenutku. Međutim, ni tada kod mene želje za igranjem u reprezentaciji nije prestala. Igrati za Hrvatsku uvijek mi je uvijek bila velika čast i ponos.
Sve ili ništa
Zašto se onda niste pojavljivali u reprezentaciji?
– Najviše zbog toga jer sam smatrao da u onim akcijama koje sam odbio ne bih bio od pomoći suigračima. A kad nisam 100 posto sprema procijenio sam da je bolje da i ne dolazim. To je glavni razlog.
Kakav je bio osjećaj vratiti se u reprezentaciju na SP-u u Njemčakoj.
– Červar i igrači su me odlično primili. Ova momčad ima takvo zajedništvo kakvo se malo gdje može vidjeti što mi je jako pomoglo u mom povratku. Osjećaj je bio jako dobar, Hrvatska je na tom natjecanju igrala odlično sve do poraza u četvrtfinalu od Francuske. No, moja doprinos našoj igri je bio potpuna katastrofa. Toliko me grizla savjest što sam tamo loše odigrao da sam pomislio da bi bilo bolje da nisam ni išao i Njemačkoj.
Puno bolju igru pružili ste na EP-u u Norveškoj gdje je Hrvatska došla do europskog srebra, što je najbolji rezultat na kontinentalnim smotrama.
– Nažalost, već na drugoj utakmici u Norveškoj nisam igrao zbog trbušnog zida. Kasnije sam se vratio, stisnuo bih zube za svaku utakmicu jer nisam igrač koji će odmah odustati ako ga nešto boli. Uostalom, Červar mi je rekao da me treba. Da nisam imao problema s ozljedom u Norveškoj sam mogao odigrati i još bolje. Baš zbog brojnih ozljeda od nas se nakon dugo vremena na jednom velikom natjecanju u Norvešoj nije očekivalo puno toga, a ipak smo stigli do srebra. Ključno je bilo to što smo razmišljali utakmicu po utakmicu, odigrali smo veliki turnir i zasluženo uzeli srebro.
 

Počeo s 14 godina
Velika Valčićeva karijera počela u je u Zadru. U klub iz Mocira došao je 1992. s 14 godina. Odmah je ubačen u juniorsku momčad koju je vodio Zoran Zubak. Nakon što je tadašnji Zadar Gortan nakon godinu dana ušao u Prvu ligu Valčič je sve ozbiljnije kandidirao za mjesto u Prvoj momčadi. Isticao se odličnom igrom u obrani gdje je unatoč svojoj mladosti imao veliko povjerenje trenera. Da nije bilo problema s treninzima zbog neposredne ratne opasnosti u Zadru Valčić bi ionako brz napredak sigurno još ubrzao. Najbolja sezona u zadarskom dresu bila mu je 1996./97. u kojoj je Zadar i ispao iz Prve lige. Nakon Zadra odlazi dvije godine u Medveščak, potom godinu danas u Zagreb. Tri je godine proveo u Grosswallstadtu, četiri u Torrevieji, jednu u Ademar Leonu, a ovo ljeto potpisao je za Croatia osiguranje. Prirodna pozicija mu je lijevi vanjski, a po potrebi može igrati i na srednjem. Najveći uspjeh u reprezentaciji mu je zlato na SP-u u Portugalu, a ima i srebro s EP-a u Norveškoj.

Peking
– Situacija s oporavkom nakon ozljede trbušnog zida je dobra, ovih dana počeo sam ići 100 posto na treninzima. Sretan sam zbog toga jer to znači da su mi povećane šanse za mjesto u momčadi za Olimpijske igre. Ne volim ništa prognozirati, tako ni kad je riječ o Pekingu. Ono u što sam siguran je to da će prva utakmica sa Španjolskom puno toga odrediti.

SP 2009. u Hrvatskoj
– Raduje me što je ova generacija imala zasluge u tome što je Hrvatska dobila tako veliko natjecanje. Izgradnjom novih dvorana u našim će se gradovima moći organizirati najveća svjetska natjecanja i to je nešto što ostaje i nakon nas. Nisu to rukometne dvorane, kako se nekad može čuti, to su vrhunski sportski objekti od kojih će i drugi sportovi itekako imati koristi. Svjetsko prvenstvo je i velika promocija Hrvatske u svakom, a ne samo sportskom, smislu.