Susret s Ivom Andrićem na splitskom groblju Sustipan

Zašto neki ljudi, a kojima možemo pripadati i ja i ti, nikad ništa ne nauče? Zato što nikad, ali nikad, ne kažemo ne znam. Zašto neki ljudi od svog neznanja stvaraju opće sveznanje skučujući i sebe i sve oko sebe na klaustrofobični prostor bez kisika koji pretvara sve u prah i pepeo. Ljudi koji nikada ne govore ne znam od svoga neznanja rade ideologiju koja ždere sve ostale ideje i ljude. Stalno govore, viču, naređuju, progone, zabranjuju drugačiju riječ, drugačiji diskurs i drugačije ljude. Propisuju svoje neznanje kao opće znanje i mudrost. Opasni su, glasni su i svaki zakon odjek je njihove ideologije. Njima privilegija da govore, određuju, imaju, stječu, a drugima: ‘izija vuk magare’.
E neće mi, stalno uperenog kažiprstića pripisivati, naređivati, određivati; što ću govoriti, što ću misliti, kakva će mi biti stolica. Govorit ću što mislim gdje hoću, kad hoću i kako hoću. Kad sam zbilja ljut uputim se na groblje. Tamo smo svi definitivni, ultimativno isti, mrtvi.
Toga jutra nad Spljetom gradom sipila je lagana kišica, a ja se uputim na kraj grada, na groblje Sustipan. Zaštićen mrtvošću mrtvih ugledam jednog čovjeka u dugom kaputu, s otmjenim šeširom, s crnim naočalima. Glavom i bradom Ivo Andrić. Kiticu cvijeća polagao je na neoznačeni grob. Na groblju se govori tiho, šapčući: »Dobro jutro, šjor Ivo. Čiji ste vi, Andriću?« Šjor Ivo me blijedo pogleda, a ja posramljen sa svojim jadnim pitanjem prepustim se čistoj kiši da opere moje obraze i pročisti moja obzorja.
U saljskoj knjižnici otvaram knjigu Iva Andrića Znakovi pored puta u izdanju Prosvjete iz Zagreba. Govori Ivo Andrić: »Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu, i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži«
»Bojati se ljudi znači krivo činiti Bogu. Strah od ljudi možda i potiče otud što smo se nekad ogrešili o Božji princip. Čovek u kome ima živa duša, ne bi, logički trebalo da se boji ljudi ni ičega ljudskog.«
»Zavist ljudi to je gnev bogova.«
»Na mahove imam punu iluziju da mi je u strahovitoj lomljavi prolaznosti svega oko mene dato pet minuta, poklonjeno pet minuta života na belom hlebu, da slobodno i mirno dišem i mislim. I ja koristim radosno i snažno to vreme, mirnoćom biljke, ne pomišljam ni kad je počelo i kad će svršiti. A moja misao poteže tih pet minuta u beskonačnost, iznad svih pokreta, sukoba I bura, i ja živim svetlim, dubokim životom misli i ne mogu ni jednom od tih pet trenutaka da dogledam kraja, jer je veći od sveta i dublji od sreće.«
Dragi šjor Ivo, pognut na spljetskom groblju polaže maleni cvjetak svojih misli i riječi koje mi govore: ja sam svoj, a to nije lako biti. Kada si svoj ti si i moj, i njezin, univerzalni, svjetski, svemirski: U duhu si i Duhu Svetomu si.