Vrcelj: Mlađa sestra mi je od gladi preminula u logoru Molat

Predstavnici Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra i Zadarske županije u srijedu su na otoku Molatu prigodnim programom obilježili kapitulaciju Italije i 78. godišnjicu oslobađanja fašističkog logora Molat.
Kapitulacijom Italije stekli su se uvjeti za oslobađanje fašističkog logora na Molatu, koji je osnovan 30. lipnja 1942. godine. Na otoku je izvor pitke vode, te je logor planski otvoren u blizini stare kasarne iz vremena Austro-ugarske monarhije. Zbog terora u logoru su u prvih osam mjeseci umrle 422 osobe, a tri puta tjedno dolazio je brod iz Zadra koji je vozio žrtve na strijeljanje.
Za ovog obilježavanja na Molatu smo razgovarali s dvoje preživjelih logoraša, Borisom Matulićem i Ljubicom Vrcelj.

Zatvaranje iz osvete
– Imam 94 godine, rođen sam 1927. godine, a u logor sam interniran sa 16 godina. Fašisti su se na mene namjerili iz osvete, jer je moj brat Marin otišao u partizane. Ubijen je negdje u Bosni. Dani u logoru bili su iznimno teški. Bilo je gladi, straha i bolesti. U logoru sam obolio od žutice, te sam se upoznao s jednim talijanskim liječnikom koji mi je na kraju spasio život. Pošto sam naučio talijanski jezik od vršnjaka, iako nisam išao u školu, uspio sam s njim razgovarati i zadobiti njegovo povjerenje. Jednom sam mu otpjevao pjesmu »Giovenezza«, himnu fašističke Italije. Tada mi je dao lijekove za liječenje žutice i na kraju me spasio od sigurne smrti, prisjeća se Matulić, te dodaje kako do dana današnjeg nije dobio nikakvu reparaciju za patnje koje je poživio u logoru.
– Najgore je bilo kada je jedan od vojnika našao pločicu s natpisom »Smrt fašizmu, sloboda narodu«. Za kaznu su nam vojnici tada davali slane srdele za jelo, a ne bi nam dali niti kapljicu vode. Kada bi netko od zatočenika dobio paket od obitelji, vojnici su čekali da se hrana pokvari, pa su je tek tada dijelili logorašima, prisjetio se Matulić koji je, unatoč tome što je bio interniran u fašističkom logoru u novoj Jugoslaviji morao, iza završenog vojnog roka, čekati čak tri godine za dobivanje potrebne dozvole za rad. Stoga je tek 1953. godine počeo navigati te je, kako kaže, proputovao cijeli svijet. Posjetio je čak i Sjevernu Koreju.

Okrnjeno djetinjstvo
Ljubicu Vrcelj, danas 85-godišnjakinju, i njezinu obitelj fašistički su vojnici u logor na Molatu iz malog sela kraj Bribirskih Mostina odveli kada je ona imala tek šest godina. Gospođa Vrcelj sjeća se da je logor bio ograđen bodljikavom žicom. Po do sada poznatim podacima kroz molatski logor je prošlo od 10 do 20 tisuća ljudi. Tijekom postojanja u logoru je umrlo 700, a strijeljano preko 300 ljudi. Kapitulacijom Italije 8. rujna, 1943. godine talijanski vojnici napustili su logor.
– U logoru smo završili jer je moj otac bio u partizanima. Fašistička je vojska uništila cijelo naše selo, a nas poslala u logor gdje smo proveli pet mjeseci. Mlađa mi je sestra od gladi preminula. U najbistrijem mi je sjećanju ostao bunar kraj logora, gdje su nas tjerali po vodu. Spavali smo na slami u šatorima. Pošto je logor bio uz obalu, iz mora se često znao širiti miris truleži od ostataka životinja i fekalija. Hrana je bila nejestiva. Često su nam davali smrdljivu juhu od koje bi nam pozlilo. Pakete smo od vojnika dobivali tek kada bi se sva hrana pokvarila, prisjetila se gospođa Vrcelj.

Život pod opsadom
Kapitulacija Italije dogodila se 3. rujna 1943. godine, a samo šest dana kasnije saveznici započinju masovno iskrcavanje kod Taranta i Salerna u Južnoj Italiji, što se smatra danom potpunog kraha talijanskog fašističkog režima. Kapitulacijom Italije stvorili su se preduvjeti za prestanak odredbi Rapalskog ugovora iz 1920. godine kojim je Zadar potpao pod Italiju.
– Na otoku Molatu je boravilo oko 150 karabinjera i 500-tinjak vojnika. Nakon kapitulacije fašistička se vojska preko Lošinja uputila prema Italiji. Neki su se pripadnici talijanske vojske tzv. Zadarske divizije nakon kapitulacije priklonili nacističkoj vojsci, a neki partizanima, objasnio je umirovljeni kustos Muzeja grada Zadra Vladimir Alavanja, te istaknuo kako je narod nakon kapitulacije bio presretan, dok fašističku nije zamijenila nacistička vojska.
– Nakon nadiranja jake nacističke vojske, partizani su se počeli povlačiti iz Dalmacije, što je izazvalo veliku paniku među civilima. U jednom je trenu na otoku Visu bilo više između 30 i 40 tisuća ljudi, najviše civila. Pala je odluka za odlazak u Sjevernu Afriku u izbjeglički kamp El Shatt.

Prigodna izložba
Tijekom posjeta ostacima koncentracijskog logora Molat, posjetili smo i izložbu o povijesti fašističkih logora u Hrvatskoj, koja je izložena u staroj zapovjednoj zgradi logora.
Tema izložbe »Mussolonijevi koncentracijski logori na tlu Hrvatske I. dio« posvećena je stradanjima u talijanskim fašističkim koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata i trebala biti dio stalnog postava budućeg Hrvatskog muzeja logoraša fašističkih koncentracijskih logora, koji bi se nalazio na otoku Molatu, prepričao je Alavanja, te naglasio kako je povodom obilježavanja obljetnice oslobođenja logora dodatno proučio povijesne izvore o logoru na Molatu.
– Prikazali smo povijest nekoliko fašističkih koncentracijskih logora, počevši s logorima Molat, Ošljak, Ugljan, Zlarin te logore hrvatskog primorja Lovran, Bakar, Kraljevicu i najveći od svih logora Kampor, zaključio je Alavanja. Izložbu je dosada posjetilo 482 posjetitelja.