Reljić: Vratit ću se jači nego ikada prije

Dva tjedna prije meča na jednom sparingu su me počela lagano boljeti leđa i to se kasnije pogoršalo tako da sada moram mirovati. Iskreno se nadam da ću imati priliku ponovno boriti se s Leitesom, zato što je i on jako blizu borbe za naslov prvaka. Oboje to želimo i vjerujem da ću se ponovno boriti s njim, kaže Reljić

Zadar je grad košarke, grad u kojemu je i nogomet iznimno popularan i grad velikih sportskih talenata. Zadar je i jedriličarski centar i kuglačka metropola. U Zadru su razvijeni gotovo svi sportovi, no malo kome je poznato da je Zadar ove godine dobio i svog prvog UFC borca. Za one koji ne znaju što je UFC (Ultimate Fighting Championship) dovoljno je reći samo da on okuplja najbolje svjetske majstore borilačkih vještina. Zadranin Goran Reljić 24. svibnja ove godine imao je svoj debi u UFC-u protiv Brazilca Wilsona Gouveie koji spada među deset najboljih boraca na svijetu. Kako je završilo možda je najbolje da saznate gledajući videosnimku koju možete pronaći na međumrežnim stranicama, jer ovu je borbu vrlo teško riječima opisati.
– Nikad nisam zadovoljan svojom borbom pa tako nisam ni s tom. Mislim da sam odradio borbu na vrlo loš način. Netko će reći da nisam normalan, ali ja sam jednostavno takav. Napravio sam puno grešaka koje inače na treningu nikada ne radim, ali na to je vjerojatno malo utjecala i sama atmosfera. Nisam dobro radio rukama, a imao sam nekoliko prilika da ga srušim koje nisam iskoristio. Na kraju je sve dobro završilo, ali mislim da sam mogao dosta bolje odraditi tu borbu i završiti je puno ranije – kaže Reljić.
Tri i pol minute prije kraja borbe Goran je bio u gotovo bezizlaznoj situaciji, a Gouveia je praktički sve imao u svojim rukama. Tako je bilo možda malo više od jedne minute, a kada se izvukao Reljić je jednim udarcem oborio protivnika na tlo, a potom serijom udaraca okončao meč dvije minute prije kraja druge runde.
Glava i srce
– Neki ljudi su nakon borbe komentirali kako sam imao sreće, a ja im mogu samo odgovoriti da kada se netko digne iz nokauta i nokautira drugog borca, to nema veze sa srećom. To ima veze samo s glavom i sa srcem. Svatko je imao svoje prilike, a on je nakon borbe završio u bolnici sa slomljenim rebrima, rukom, jagodičnom kosti i s potresom mozga tako da ne bih previše govorio o sreći.
Kada je riječ o borbi s Gouveiom zanimljiv je još jedan detalj koji se dogodio na vaganju uoči meča. Reljić je, naime, prilikom poziranja fotografima prišao brazilskom borcu i krenuo glavom prema njemu što je sve prisutne ostavilo u velikom čudu.
– On je inače poznat po tome što voli dosta provocirati i voli se ljudima uvući pod kožu. Prije naše borbe također je najavljivao da će i mene nokautirati, da sam premlad i da ću se uplašiti, a ja sam samo šutio i nisam htio ništa govoriti. Kada je došlo vaganje napravio sam taj potez koji mi je sugerirao i menadžer i on je tada vidio da ga se ne bojim te da uopće nisam impresioniran tom atmosferom što ga je psihički zbunilo – opisuje Reljić događaj na vaganju.
No do svega ovoga trebalo je nekako i doći. Jedini način su teški treninzi i puno odricanja. A gdje je sve počelo?
– Prvi sport koji sam trenirao bio je tenis i to negdje do trinaeste godine, a kasnije sam pomalo rekreativno ušao u svijet borilačih sportova. U Zadru je to sve još bilo vrlo neozbiljno, a malo više sam se time počeo baviti na prvoj godini fakulteta kada sam otišao u Zagreb. Prvi profesionalni meč imao sam u travnju 2004. sa samo nekoliko mjeseci treninga. Bilo je to u Zagrebu i pobijedio sam polugom nakon minute i dvadeset sekundi borbe – prisjeća se Goran svoje prve profesionalne borbe i prve pobjede.
Neosporni talent
– Neki ljudi su mislili da sam talentiran, neki su odmahivali glavom i govorili da je to sve smiješno. Nisam se previše na to obazirao i u ovo sam ušao prije svega radi sebe.
U borbama po pravilima ultimate fighta (MMA) Reljić je ostvario osam pobjeda u isto toliko nastupa, od čega je sedam puta protivnika svladao prekidom borbe prije isteka vremena. Uslijedio je prijelaz u UFC koji je organizacija broj jedan na svijetu kada su u pitanju borilački sportovi.
– Prije godinu dana sam iz SAD-a dobio ponudu da potpišem za UFC. Moj menadžer, koji inače živi u SAD-u me pitao jesam li za, i ja sam, bez previše razmišljanja, pristao. Moja teorija u životu je da ili radiš nešto do kraja ili to ne radiš uopće. Nisam imao što izgubiti. Čim mi je rekao tko će mi biti protivnik u slučaju da potpišem, znao sam da će biti teško i bio sam svjestan svih rizika koje bobra nosi. Protivnik s kojim sam se borio je bio pretendent na titulu prvaka i jedan od deset najboljih boraca na svijetu, a ja bih rekao da je i top pet.
Treninzi su ključ svega. Bez kvalitetnih treninga ne može se uspjeti ni u jednom sportu, a kamoli svijetu borilačkih sportova.
Naporni treninzi
– Trenirao sam najviše sam. Često sam putovao u London gdje sam trenirao s Brazilcima. Trenirao sam s dosta ljudi koji su bili vrhunski u tom sportu i to mi je dalo jedno veliko iskustvo, a jedan od njih je i Roger Gracie koji je i sada moj trener. Ipak, najviše stvari sam naučio sam. Mislim da niti jedan sportaš ne prolazi kroz takve kondicijske treninge i takve sparinge kao što prolazi jedan UFC borac. Ne želim nikoga uvrijediti, ali mislim da niti jedan sport nema tako teške treninge kao ovaj, a naročito ako trenirate dva do tri puta dnevno. Sparinge imamo svaki dan – kaže Reljić i dodaje kako su jedini pravi trening centri oni u SAD-u.
– Treninge organiziram sam i to je dosta teško jer bilo kakav novac koji zaradim od borbi odmah potrošim na treninge. Mislim da imam dovoljno iskustva i da znam što je najbolje za mene. Puno se trenera, naročito u Hrvatskoj, voli praviti pametnima, a onda kada dođu u SAD i vide kakvi su to treninzi jednostavno se šokiraju. Ovdje je jako malo ljudi kompetentno uopće komentirati to, jer onaj tko to nije prošao i ne zna kako se trenira nema nikakvu sliku o svemu tome. Princip rada u SAD-u je potpuno drugačiji od onoga u Europi i ako netko misli nešto ozbiljno napraviti u ovom sportu mora ići trenirati u SAD. Takvih trening centara kao što ima tamo nema nigdje u Europi. Mirko nije uspio u UFC-u samo zato što nije išao trenirati u SAD. Da biste uspjeli u borbi morate imati deset sparing partnera koji su bolji od vas. Ako na treningu imate ljude od kojih ste jači i koje redovito pobjeđujete onda to nema previše smisla. Mentalitet naših ljudi je takav da vas oni hrabre izjavama tipa “ti si najjači” i sl., a zapravo vas netko mora dobro istući na treningu da biste shvatili gdje griješite i koliko još možete napredovati – mišljenja je zadarski borac.
Vratimo se na borbu s Gouveiom. Kakav je osjećaj boriti se u takvoj areni pred nekoliko desetaka tisuća ljudi?
– Na toj je priredbi bilo nekoliko boraca iz Europe koji su bili bolje rangirani i iskusniji od mene. Imali su puno više jakih mečeva od mene, a unatoč tome sam vidio da su neki psihički pukli već na vaganju dan prije meča. Ja sam relativno dobro reagirao na situaciju, ali kada bih rekao da me nije bilo strah, lagao bih. Svi mi reagiramo na strah na različite načine. Netko se povuče, netko paničari, a ja sam navikao da idem naprijed i da se borim. To je velika količina stresa. Većina ljudi je prije meča uzbuđena i živčana, a ja imam jedan drugi problem. Ja sam uspavan, odnosno previše sam miran prije samoga meča. Često prije meča nađem nekoga da me dobro išamara, ali to je vjerojatno ta trema na koju svatko od nas reagira drugačije. Najgori mi je period prije početka meča, a kada meč počne onda je sve lakše.
Kako na sve to reagiraju obitelj, djevojka i oni najbliži?
– Nakon borbe sam se javio svojoj obitelji i nekolicini ljudi koji su mi najbliži. Ne mogu reći kako su se oni osjećali i kako su reagirali, jer svatko reagira na svoj način. Meni se osobno lakše boriti nego biti nekome, s kim sam dobar, u kutu. Pretpostavljam da je obitelji još i teže, naročito kada borbu ne može pratiti uživo pa ne znaju što se događa.
Nakon borbe s Gouveiom Reljić je 5. kolovoza otputovao u SAD, točnije u Las Vegas, gdje se pripremao za meč s još jednim Brazilcem, Thalesom Leitesom koji se trebao održati 25. listopada u Chicagu. Ipak, dva tjedna prije tog meča došlo je do neočekivanih zdravstvenih problema zadarskog borca.
Bol u leđima
– Dva tjedna prije meča na jednom sparingu su me počela lagano boljeti leđa i to se kasnije pogoršalo tako da sada moram mirovati. Iskreno se nadam da ću imati priliku ponovno boriti se s Leitesom, zato što je i on jako blizu borbe za naslov prvaka. Oboje to želimo i vjerujem da ću se ponovno boriti s njim. Imao sam prilike sparirati s ljudima koji su puno bolji i jači od njega i bio sam spreman na sve. Kada dođe taj meč siguran sam da ga mogu pobijediti – kaže Reljić koji će u Zadru vjerojatno ostati još koji tjedan, nakon čega bi trebao otputovati u Zagreb.
– Zapravo mi nije toliko bitno gdje sam, najvažnije mi je da mogu početi ponovno trenirati. Ne volim previše odmarati i sada sam već malo nervozan jer sam već nekoliko tjedana bez treninga. Navikao sam raditi svaki dan nešto i onda tijelo traži svoje. Nadam se da ću što prije riješiti problem s leđima i da ću što prije početi trenirati.
Da se borio i pobijedio protiv Leitesa Reljić bi vjerojatno dobio šansu izazvati svjetskog prvaka Andersona Silvu.
– Prerano je o tome govoriti. To su ciljevi koje su ispred mene postavili nekakvi teoretičari. Mislim da imam potencijal. Niti sam najgori borac na svijetu, niti sam najbolji i ja sam zadovoljan time. Bilo bi bahato govoriti o nekakvoj tituli nakon jednoga meča. Vjerujem da je mogu osvojiti, ali može se dogoditi puno stvari i zaista ne mogu govoriti o tome što će se dogoditi u budućnosti.
Na pitanje ima li prijateljstva među borcima, Reljić je bio kratak i jasan.
– Ne. To je jedan svijet koji funkcionira na način da svatko gleda samo sebe, što se meni osobno ne sviđa, ali što je tu je. Naročito u SAD-u primjećujem dosta zavisti, ljubomore i narcisoidnosti među borcima. Nisam takav i ne volim takve ljude, ali tamo je sistem takav da dođeš na trening, odradiš što moraš, ne pričaš ni s kim i izađeš van iz dvorane. Kada sam u SAD-u ne mogu se pouzdati ni u koga, jer nikada ne znaš tko ti nešto radi iza leđa. Isključivo moram paziti sam na sebe. Moj menadžer živi na Floridi i jedino što mogu reći je da se čujem s njim, a što se prijatelja tiče imam nekoliko dobrih u SAD-u, ali nevezano uz borbe.
Osim UFC-a u svijetu borilačkih sportova postoji još nekoliko organizacija, kao što je primjerice japanski Dream u kojemu se bori i Mirko Filipović. Kakva je razlika između UFC-a i Dreama?
– Velika je razlika. Usporedba boraca u Dreamu i UFC-u je smiješna. U UFC-u su svi najjači i najkompletniji borci i mnogi ljudi ne razumiju što uopće znači biti dio toga, a kamoli boriti se i pobjeđivati. Tamo su svi borci opasni i nikoga se ne smije podcijeniti, dok se u Japanu može vidjeti svašta. U UFC-u su samo dokazani i vrhunski borci.
Kada je riječ o utjecaju borilačkih sportova na zdravlje Goran kaže:
– Ne razmišljam puno o tome. Sigurno da to nije zdravo, ali to će doći na naplatu tek kasnije. Puno stvari je opasno u današnje vrijeme. Opasno je prijeći cestu, a kamoli boriti se u UFC-u. Iskreno, za sada ne razmišljam o tome – kaže Reljić, a na pitanje gdje je granica ljudskih mogućnosti odgovara:
– Granica je onolika koliko čovjek osjeća da može. Možda sada mislim jedno, a za deset godina ću misliti drugo. Randy Couture primjerice sada ima 45 godina. Sparirao sam s njim svaki dan u SAD-u i čovjek je jednostavno zvijer. Bolji je od puno ljudi koji su dosta mlađi od njega. Postoje ekstremi kao što je on, a gdje će biti moja granica ja još ne znam.
Nekada je pravilo bilo da svaki borac ima neku svoju jaču i slabiju stranu. Danas je to nešto drugačije.
– Ja sam došao iz jiu jitsua. Do prije dvije godine se to još gledalo na način koji je borac bolji u kojem segmentu borbe. Danas je došlo do toga da su svi dobri u svemu. Prije sam više volio borbu na parteru, a sada moram konstantno kombinirati jedno s drugim, tako da mi je ponekad čak draža i borba stojećki. Jako je komplicirano trenirati i jedno i drugo, ali to je nužno želi li se biti u vrhu.
Uoči borbe svaki borac ima neku svoju zamišljenu taktiku. Koliko je ona važna?
– Naravno, svi imaju taktiku prije ulaska u meč. Ja sam borac koji se može boriti na sva tri polja tako da nema ničega što mi ne odgovara u borbi. Čim vidim u čemu sam griješio u jednoj borbi, odmah nastojim to ispraviti kako se ne bi ponovilo u idućim borbama. Uvijek se trudim da svoje slabosti iz jedne borbe pretvorim u jaču stranu u idućoj borbi. Jako brzo učim i brzo se prilagodim. U borbu ulazim s jednim planom, ali isto tako moram biti spreman na sve situacije i nikad ne dopustiti protivniku da me iznenadi – kaže Reljić.
Za kraj smo ostavili priču o medijskoj popularnosti. Koliko je ona važna samim borcima?
– Nisam toliko opterećen medijskom popularnošću, iako mi svi govore da bi u tom slučaju bilo puno više novaca od sponzora. Ne bavim se ovim sportom da bi se pričalo o meni ili da bih bio neka “zvijezda”, već iz nekih svojih osobnih razloga – zaključio je Reljić kazavši još jednom kako mu je trenutačno jedina želja što brži oporavak i povratak treninzima.
Nastavi li ovako razmišljati i samo uporno trenirati, nema sumnje da je pred zadarskim borcem velika budućnost.

 OSOBNI KARTON

Ime i prezime: Goran Reljić
Datum rođenja: 20.3.1984., Zadar
Težina: 101 kg; visina: 191 cm; kontragard
Bazični sport: jiu-jitsu
MMA skor: 8-0
UFC skor: 1-0

 UFC vs. PROFESIONALNI BOKS

Boks je oduvijek bio popularniji prije svega zbog puno duže tradicije od ostalih borilačkih sportova. Kakva je danas situacija?
– Ne znam puno o profesionalnom boksu. Jedino što je sigurno jest da je zarada u boksu uvijek bila i uvijek će biti puno veća. Isto tako sigurno je da se u UFC-u dobije puno više batina. Ali uspoređivati pripreme boksača s pripremama UFC boraca je smiješno. Sve što mogu reći jest da pripreme UFC borca ne bih preporučio nikome, jer je to zaista nešto najteže kroz što možete proći u sportu.

 MINOAUR JE NAJJAČI

Na nekoliko pitanja o UFC Reljić je imao vrlo kratke i jasne odgovore.
Najjači borac – Minotur u UFC, a Fedor je Fedor, ali on vjerojatno nikada neće u UFC ako mu ne ponude dobar ugovor.
Doping – Jako su stroge kontrole. Odmah nakon svakog meča imamo kontrolu i svaki prijestup se strogo kažnjava, čak i zatvorskom kaznom.
Kontragard – To ima dosta utjecaja jer se većini boraca s ljevakom uvijek teže boriti nego s dešnjakom. U borbi se većinom oslanjam na lijevu nogu i lijevu ruku, ali mogu nokautirati protivnika i s obje ruke i s obje noge.
Borba u Zadru – Teško da je takvo što moguće jer oni to uglavnom izvoze u zemlje koje su puno razvijenije i bogatije. Najčešće se borbe održavaju u SAD-u i u Velikoj Britaniji. Tu se puno novaca okreće tako da je teško da će to ikada doći do Zadra.

 SPARINZ SA SILVOM DO NOKAUTA

Treninzi UFC boraca su bez sumnje jedni od najtežih uopće u sportu. Reljiću su najteži sparinzi s brazilskim majstorom Vanderlei Silvom, ali iz tih borbi najviše i nauči.
– Kada spariram s Vanderlei Silvom to je praktički svaki put sparing do nokauta i to su možda najteži treninzi. Tko god je vidio njegove borbe zna koliko je agresivan i zato s njim najviše spariram. Mogu reći da sam najviše napredovao upravo iz treninga i sparinga s Vanderlei Silvom. Nikada u životu nisam doživio nokaut, ali sam puno puta bio uzdrman i na rubu nokauta. S njim sam to dosta puta iskusio. Moram priznati da sam primio dosta batina, ali sam ih dosta i dao. Sada se kao borci već dosta dobro poznajemo tako da je možda nešto lakše, ali u početku kada smo sparirali svaki dan je bilo vrlo gadno.

 MIRKO BI SE TREBAO BORITI U KATEGORIJI DO 93 KG

O odnosu s najpoznatijim hrvatskim borcem Mirkom Filipovićem Reljić kaže:
– Trenirao sam neko vrijeme s Mirkom i naš odnos je dobar. Od svakog borca s kojim sam trenirao sam naučio ponešto. Mirko je ljevak i od njega sam primjerice uzeo kontragard i nožnu tehniku. U posljednje vrijeme nisam bio kod njega tako da ne znam u čemu je njegov problem. Prije svega mislim da on nije za tu kategoriju. Ja sam inače težak oko stotinu kilograma, a borim se u kategoriji do 84 i to skidanje kilograma uoči borbe je u SAD-u posve normalno. Borci su inače puno veći od te kategorije u kojoj se bore. Mislim da bi se on trebao spustiti na 93 kilograma i tu bi vjerojatno bio jako dobar, a može li se vratiti ili ne to zna samo on.