Lako je za Messija i njegove financijske probleme

SUICIDALNE MISLI ZBOG ODLASKA MESSIJA
Ah tuge li moje! Ah, koja strašna nesreća! Ah, kleta sudbo koja se nad mene nadvila!!! Taman kada sam pomislio da su mi se u životu stvari stabilizirale, da život opet ima svoju svrhu, da još ima smisla ostati na ovome okrutnom svijetu, a ono nesreća kakvoj premca nema. U svim medijima jedna je vijest ovoga ljeta šokirala svih i ostavila sumnju kako je sve ovo nepravedno i postavila pitanje ljudskog postojanja na ovoj Zemlji. Dogodila se stvar koja će iz korijena promijeniti naše živote, a pogotovo onaj najugroženiji sloj ljudi, one koji gladuju, koji pate u ratovima i teroru i da sada ne nabrajam svu ljudsku nesreću i patnju. Messi više ne igra za Barcelonu. Cijelim svijetom kruži snimka u kojoj dotični na oproštajnoj press konferenciji teške suze lije, duboko potresen svojim odlaskom, a skupa s njim plaču i mnogi navijači tog kluba diljem svijeta, toliko da nam ovo ljeto ne trebaju prirodne kataklizme i poplave jer ovdje ima dovoljno tekućine za sve to zajedno. Nas više ne dira snimka majke kojoj je dijete poginulo u bombaškom napadu, požaru ili potonuću trajekta, jer to nam je postalo sasvim normalno i to se ne prikazuje na televiziji, a pogotovo ako je to bilo npr. u Siriji ili na Filipinama.

OH, KAKVA STRAŠNA NESREĆA ZA LJUDSKI ROD!
Slušajući i gledajući vijesti na malim ekranima, stječe se dojam kako Messi treba prestati igrati nogomet i da su zato svi nesretni. Ali ne! Nou! Njet! On samo mijenja klub i odlazi, ne u Hajduka iz Pridrage, ili u Novu zoru iz Svetog Filipa i Jakova, nego u Pariz, u PSG, klub koji je tek za koji milijun eura siromašniji od posrnule Bercelone. Drugim riječima, više neće zarađivati petsto milijardi eura godišnje, već samo 488 i nešto milijardi. Da, gospodo moja. To vam je cijela istina. Barcelona se ne gasi, ne raspada se, već jednostavno ne može plaćati Messija, onoliko koliko on vrijedi i to je to. Sada se postavlja pitanje zašto dotični ne ostane igrati za voljeni klub zbog kojega suze roni za nešto manju plaću nego do sada. On naime ima trideset i koju godinicu, jedan je od najbolje plaćenih sportaša na svijetu u povijesti i valjda je do sada zaradio dovoljno da osigura i unuke svojih unuka. a možda je većinu zarađenog već dao u dobrotvorne svrhe pa sada treba još zarađivati. Možda je čovjek u kreditu, kupio je »stojadina« na rate, novu kužinu, kći mu kreće na državni faks u Madrid ili u Mostar (tamošnje diplome osobito cijene u Argentini), a sin se želi osamostaliti pa mu je kupio dvosobni stančić… Nikada se ne zna gdje čovjeku novac ide, a osim toga i porez treba plaćati, osim ako si veliki Hrvat pa ga plaćaš u Monaku ili u Dominikanskoj Republici, tako da voljenoj domovini ne daš ni pare (centa), a poslije sudjeluješ u predizbornim kampanjama.

DA JE TOLIKO VOLI, OSTAO BI
Ali, vratimo se mi našem Leu. Njegove su me suze duboko dirnule, ali ja na to ne dajem ni pet para. Da toliko voli Barcelonu ostao bi u njoj igrati za »hranarinu« ili kako se već zovu ta minimalna primanja za početnike i dalje iz ljubavi prema voljenom klubu zabijati golove i tako uveseljavati publiku koja ga ja toliko voljela, a koja se već okrenula protiv njega i sada mu prigovara što se za novi klub slikao u majici na kojoj piše »Pariz«.
A kada smo kod navijača, u cijeloj ovoj priči meni su najsmješniji ovi nesretnici u Hrvatskoj koji su kao veliki navijači Barcelone, a sve u nedostatku hrvatskih klubova koji bi bar ponekad zaigrali neku ulogu na svjetskoj pozornici. To je tako i gotovo. Tko ima para taj kupuje igrače, a to su razni ruski i saudijski bogataši, i sada se ti poistovjeti s tim artificijelno hipertorfiranim klubovima. Bolje im je da plaču kada vide kako se na Poluotoku nikako ne sređuje problem parkiranja, kako nam sve smrdi na užeglo ulje sezonskih ugostitelja i kako nam podivljali galebovi piju krv i danju i noću. Lako je za Messija i njegove financijske probleme.