Mentalitet Duha Svetoga

Crkva se, a i ja sam krštena osoba i njezin član, ponekad ponaša kao da ne vjeruje. Formalno izvršava obrede, priređuje slavlja, hodočašća, predavanja. Otvara radio postaje, televizije, prisutna je u javnim medijima. Otvara škole, sveučilišta, politički je podatna, često idejama koje nisu u suglasju s Drugim vatikanskim koncilom. Postavlja toliko ideja koje ju iscrpljuju jer su tehnicističke, toliko riječi, mramornih ploča, nacrta, kongresa, okruglih stolova, a rezultati su, pa minimalni. Postavlja se nasuprot svijeta, laičkih društava, političkih ideja, služeći se istim alatima protiv koji se postavlja. Ta njezina ambivalentnost, iscrpljuje ju, jer mora, nepotrebno i površno pokrivati mnogo polja. I onda kada bude kritizirana od svijeta, jer se tako predstavlja, uzjoguni se, ljuti se i duboko postaje nesretna kako je okružena sve samim neprijateljima koji bi najviše voljeli kada bi nestala. I onda kada je bolesna poseže za krivim ljekovima, kao sirotan koji je gladan, a najvredniji dijamant drži u sefu zakopanom u južnom vrtu kuće.
Najdublja Crkva je Crkva na koljenima. Crkva u tišini. Crkva koja se nikomu ne klanja, nikome ne podilazi, Crkva koja se ne opredjeljuje za jednu političku ideju, Crkva skromna, u tišini pred Bogom Stvoriteljem, Bogom Otkupiteljem. Bit Crkve je mentalitet Duha Svetoga. Glava, ali zaista isključivo Crkve je Isus Krist, a svi smo mi braća i sestre sa svojim službama i sakramentalnom impostacijom.
Teolog Ivan Golub piše knjigu, »Duh Sveti, nepoznati Bog.« Duh Sveti je onaj vrijedni dragulj zakopan u sefu u južnom vrtu kuće. Ništa, zbilja ništa, svijet od Crkve ne traži nego stvarnost Duha Svetoga. Ni škole, ni obrazovanje, ni ideje, ni televizije, nego jednu, jedinu riječ, jedno ime Duh Sveti.
Duh Sveti je stvarnost, nevidljiva, ali vidljivija od vidljivoga, sila koja pokreće, snaga kojom buja život u svoj svojoj životnosti: Ljepoti, Ljubavi, Slobodi, Sreći. »Duše Sveti, dobro došao!«