Pivaj Grdoviću, što si sta…

Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva! Ljudi moji, je li to moguće? Jesam, plagijator sam, ali što ću kada mi je ta rečenica stalno na pameti. Ta poznata rečenica našega Mladena Delića. Probudio sam se jutro nakon utakmice, nakon našeg slavlja u Moskvi i ne mogu vjerovati. A opet, itekako vjerujem. Itekako vjerujem da smo na stadionu Lužnjiki u Moskvi "razbili" pradomovinu nogometa i poslali je kući. Pardon, ne kući nego prema St. Peterburgu gdje će u susretu s Belgijcima tražiti medalju olakšanja za put prema kući. Englezi, kako mi je drago da ste upravo vi bili u srijedu navečer s druge strane. Upravo vi, bahati Englezi. Oni koji su se smijali i u svakoj rečenici i slovu podcjenjivali našu "malu" Hrvatsku. Jel' vam sada jasno da podcjenjivanje u sportu, ali i životu nikome dobra nije donijelo. Sport je život u malome, i radost, i tuga, i odricanje, i suze, i znoj, ponekad i krv. Ali, sport je ono što te čovjekom učiniti može. I uz što, uz Božju pomoć, ponizan moraš biti. I ponosan do nebeskih visina. To nije floskula, to je istina.

Laganini i pomalo
Jesam i ja lud, ma pustimo Engleze, nisu oni u ovoj priči uopće bitni. Pustimo sad ona tri lava da spavaju. San im je itekako potreban. Kako je naš Vrsaljko u svom video uratku iz svlačionice kazao. 'Englezi idemo laganini kući'. A mi ćemo laganini do nedjelje i finala kada će naši vatreni još jednom ispisivati povijest. Kako bismo mi Dalmatinci rekli, samo, pomalo. I znam da naši neće stati, znam da se neće zadovoljiti ovim srebrom. Znam da će proliti i zadnju kap znoja da se okite, ma kako to divno zvuči, naslovom svjetskog prvaka. Vidi se to u njihovim očima, vidi se u svakoj izjavi. Vidjelo se i u polufinalu čak i onda kada su gubili od Engleza i kada im u prvom poluvremenu nije sve polazilo za nogom. Jednostavno se vidjelo da neće odustati. I vjerujte, isto će učiniti i u nedjelju. Izranjavani, ozlijeđeni, iscijeđeni… Nema veze, neće odustati. Svi sanjamo tu kantu, taj mundijalski pokal. Ali, ljudi moji, mi smo ga već osvojili. Kako god završilo nedjeljno finale. Mi smo ga već osvojili. Hrvatska je već sada srebrna na SP-u. Čekajte da se uštipnem pa ću nastaviti pisati.

Gorio je Zadar
Gorjela je u srijedu navečer Hrvatska. Gorio je i naš Zadar. Ni kiša koja se oko 11 sati (ili koja je god već ura bila) nije omela rijeke ljudi da se slivaju na Poluotok. U očima, ponos, sreća, razdraganost. A kako i ne bi kada naši, zadarski mušketiri, naši hrvatski ratnici, čuda čine zu Rusiji. Netko će mi možda zamjeriti moj lokalpatriotizam, ali ne mogu iz trenutka u trenutak ne primijetiti što rade naši, Modrić, Suba, Vrsaljko, pa i Livaković. Ma kakav Kane, Suba ga je u džep stavio kada smo već svi po drugi put loptu vidjeli u našoj mreži. A Luka, pa to je ljudi moji svjetsko čudo. To je je rapsodija na travnjaku, fantazist nad fantazistima. Luka, uopće nije važno hoće li ti dati tu Zlatnu loptu, ti si zlatna lopta. Dragi Stipe Modrić koliko li ti je sada srce, koliki li ti je ponos!? A Vrsaljko, pa taj ne zna za izgubljenu loptu. A onaj centaršut za Perišića za izjednačenje. I sada ti Suba kažeš da hoćete "zlatka oko vrata". Ne sumnjam Suba, ne sumnjam u nikoga u vas. Samo dajte svoj maksimum kao preksinoć protiv Engleza i vjerujem da će nas dragi Bog nagraditi. Da će vam i vaš 12. Anđeo sa Stanova, vaš i naš Hrvoje Ćustić, dati snage da u tome uspijete. Kao što je Svetku i Domagoju dao snage da otputuju u Moskvu i budu uz vas. Pivaj Grdoviću, što si sta…