FEŠTA NA OTOKU Nije strašna gnjavaža doživjeti stotu

Bijelo dugme 1980. je izbacilo pjesmu Doživjeti stotu u kojoj imaju stihove.« Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, doživjeti stotu«. Mi smo imali priliku upitati jednog stogodišnjaka, gospodina Matu Kozulića s Ista koji je ovih dana proslavio upravo jubilarni okrugli rođendan, je li Bijelo Dugme bilo u pravu i je li zaista gnjavaža doživjeti stotu.
– Imao sam jako zanimljiv i bogat život. Okružen sam obitelji i prijateljima. A pitate me kako doživjeti stotu – u svemu treba biti umjeren – nikad u životu nisam pušio ni pio, tajna je koju nam je otkrio ovaj vremešni, ali i vrlo vitalni Išćanac.
Inače, pri pisanju ovoga članka pomogla nam je Matina unuka Branka Kozulić koja nam je dala nekoliko informacija o svome djedu. Naime, velik dio obitelji Kozulić, a među njima je i gospodin Mate, za veliku se obljetnicu okupio u obiteljskoj kući na Istu gdje su i proslavili rođendan. O tome koliko je ovo značajna obljetnica kako za samog gospodina Matu i njegovu obitelj, ali i cijelo mjesto dovoljno govori činjenica da su i članovi Mjesnog odbora Ist došli pozdraviti slavljenika te su mu donijeli i prigodnu tortu.

Torta Mjesnog odbora
Inače, gospodin Mate Kozulić rođen je 10. rujna davne 1920 godine na otoku Istu.
– Djed je već kao dječak sa samo 13 godina počeo ploviti na brodovima išćanskih brodara kao mali od foguna (mali od kuhinje). Potom je i dvije godine plovio na jahtama na Azurnoj obali. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, dakle kad je imao 23 godine, prestaje ploviti i vraća se u rodno mjesto, te se bavi ribarstvom. Međutim, 8. siječnja 1944 godine zarobili su ga njemački vojnici te je odveden s još 52 nedužnih ljudi u Pulu, a potom u koncentracijski logor Dachau u Njemačku. Razlog odvođenja u logor bila je odmazda njemačkih vojnika za zarobljavanje njihovih vojnika s broda koji se zbog nevremena nasukao na otoku Istu. Nakon završetka rata, 5. srpnja 1945 godine vraća se kući s još 20 preživjelih logoraša, prepričava nam zanimljivu, ali i strašnu životnu priču tada mladog gospodina Mate koji je zahvaljujući mladosti i volji uspio preživjeti horor njemačkog koncentracijskog logora Dachau, jednog od simbola nacističkih koncentracijskih logora.
Branka nam nastavlja Matinu životnu priču te nam govori kako je njezin djed nakon povratka iz zarobljeništva, s punih 25 godina, odslužio vojni rok u trajanju od dvije godine. Međutim, ljubav prema prema moru i veza s njim koja je specifična za mnoge otočane opet je prevagnula te je Mate nastavio ploviti na domaćim trgovačkim brodovima kao časnik, a kasnije i kao zapovjednik u obalnoj plovidbi. U međuvremenu se oženio, 1946. godine s djevojkom Mandicom te su zasnovali obitelj. U dugogodišnjem braku dobili su dvoje djece – sina i kći, četiri unuke i petero praunuka. Nažalost, zadnjih 25 godina Mate je udovac, a prije tri godine preminula mu je i kćer. Mate danas uživa okružen s četiri unuke i petero praunuka koji mu razveseljavaju dane.

Radni vijek proveo ploveći
– Djed se umirovio 1978. godine od kada dane provodi na rodnom otoku gdje se bavio vrtlarenjem i ribolovom. Do 99. godine živio je sam, uz potporu rodbine, a sad živi u obitelji kod sina. Izvrsnog je mentalnog zdravlja, tek je slabije pokretan. Stoti rođendan proslavio je u krugu obitelji, kojom prilikom ga je Mjesni odbor Ist kao prvog stogodišnjaka, posjetio i darovao mu tortu, na čemu se zahvaljuje, ispričala nam je njegova unuka Branka. Dodala je kako je Mate za svoj stoti rođendan primio mnogo čestitki od rodbine i prijatelja širom svijeta.
Prema svemu sudući izgleda da Bijelo Dugme nije bilo u pravu te da doživjeti stotu ipak nije gnjavaža. Prije bi se reklo da je Oliver bio u pravu kad je pjevao »Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija«.