Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

U boćanju se natjecala 24 para braće

Autor: Velimir Brkić

13.04.2009. 22:00
U boćanju se natjecala 24 para braće

Foto: Velimir BRKIĆ



Polufinale su izborila braća Marin i Šime Smokrović, Tome i Dragan Smokrović, Peko i Ivan Knežević te Predrag i Neno Kojić. Dalje se zbog kiše i mraka više nije moglo igrati. Završnica je odgođena, na radost svih Poljičana, za nadolazeću nedjelju


Nakon što se na ledini u Kojića “varoši” održalo uzbudljivo i do samog kraja neizvjesno boćarsko natjecanje ekipe “Uvik pravi” s ekipom iz Dražić “varoši”, moglo bi se reći “profesionalcima” iz mjesnog boćarskog kluba Poljica Brig, već šestu godinu za redom na Uskrsni ponedjeljak održava se jedinstveno boćarsko natjecanje, jedinstveno na ovim prostorima a i šire – natjecanje u parovima.
Čuvari tradicije
Dakako, ne bilo kakvim parovima već u parovima koje čine braća. Usprkos tmurnim i prijetećim oblacima na Uskrsni ponedjeljak, na natjecanje su se prijavile čak 24 ekipe, odnosno 24 para braće iz Poljica Briga u kojem živi tek oko 270 stanovnika. Igrali su i djedovi, očevi i unuci.
Poznato je da boćanje u mediteranskim krajevima, a pogotovo u našem zadarskom kraju, predstavlja puno više od sporta. To natjecanje obilježava druženje, strastvena igra i navijanje. Otkad se zna za selo i seoske tradicije u Poljica Brigu, naselju koje administrativno pripada Ninu, jedna od najpopularnijih tradicija je nedjeljno i blagdansko boćanje poslije mise i ručka. Tradicija boćanja se prenosi s naraštaja na naraštaj. Svi koji sada boćaju pričaju o tome kako još pamte svoje djedove koji su isto tako i na istom mjestu igrali kao oni sada i nije se štedjelo ni na vinu i jelu, ni na igri, pjesmi, ni na smijehu.
Mjesto događanja velika ledina u Vidaića “varoši” uokolo koje su samo napuštene kuće obitelji Vidaića, Zekanovića, Smokrovića i Dražića.
– Svi smo živjeli ovdje u ovoj “varoši”. No, raselili smo se. Kuće napravili bliže cesti ili otišli negdje trbuhom za kruhom. Sad su naše starine prazne, ali se svake nedjelje i blagdana, baš svake nedjelje i blagdana bez obzira jeli ljeto ili zima, sunce ili kiša, ovdje skupljamo, družimo i zaigramo na boće, govori 73-godišnji Ive Dražić koji je sa svojom godinom Antom Čurjurićem najstariji sudionik ovog jedinstvenog boćarskog turnira.
Naravno, uz puno upornosti, ali i razumijevanja i financijske podrške lokalne i državne vlasti i institucija ovo rijetko viđena seoska idila mogla bi se pretvoriti u turističku atrakciju.
– Pojedinim raseljenim obiteljima namjera je obnoviti stare kuće i ovdje vratiti život. Željeli bi se povezati s ostalom ponudom u okolici, vinskim cestama, razgledom kulturno-povijesne baštine i lokalnim manifestacijama i tako privući izletnike u ovaj lijepi kraj. Pripremiti domaću spizu, zaigrati na boće. Želja nam je promovirati zdrav način života i ukazati na nužnost očuvanja prirode i tradicije. Možemo ponuditi mir i užitak u prirodi na cijelom području Poljica Briga, zaželio je Davor Čurjurić jedan od neizostavnih kotačića u društveno-sportskom i inom životu ovog nadasve složnog, vrijednog i radišnog naselja.
Odgođena završnica
U boćanju se duh oplemenjuje! Tu je potrebno biti strpljiv, tolerantan i pošten, rekao je Čurjurić istaknuvši da se u ovom malom selu oduvijek boćalo, od pamtivijeka. Kad god je bilo prilike, boćari su se okupljali i igrali. Na Uskrsni ponedjeljak sve je prštilo od boća, puno je dinamike, zabave, graje, slasne okrjepe, vina i piva, a vrtjela se četiri janjca. Ondje se razgovara i ogovara, jede, pije i beštima, ali i igra i pjeva.
Sakupilo se gotovo cijelo selo. A, s prvom partijom boća, u skladu s tradicijom, krenuli su i nešto povišeniji tonovi. Dakako, sve u granicama normale. Zaboravite karate, boks, ragbi, motociklizam, alpinizam – boćanje je samo za prave muškarce.
– Eto, prvo se baci bulin uzduž improviziranog zoga na ledini. Onda svi veselo, onkao po domaći zabeštimaju i kude ovoga koji je bacio bulin jer je to loše učinio. Onda dođe prvi zogadur i baci prvu boću, trudeći se dobacit je što bliže bulinu. Onda svi iz njegove ekipe viču: “dobra, dobra, dobra…” ili “jaka, jaka, jaka… valjaj na buću, bumbizaj, rešetaj bulo, u prolazu, njiova, naša, naših šest, valjaj za deset, daj metar, miri čija je, ne beštimaj, dragi Bog će te, kratka, duga, ajme meni pala je na bus trave, osušila se usta, daj vina, ultima…”. I onda se tako svi izredaju, svaki s po dvije boće. Igra se kup sustavom na jednu dobivenu partiju do 31 punat. Nakon svakog bacanja uvijek ide red beštimanja, barem u sebi. Na kraju, kad se saberu punti, svi opet veselo beštimaju. Na kraju večeri, pomalo veselo umorni i pripiti, dotaknu se neke bolne teme: nogomet, košarka, politika ili ekonomska situacija u zemlji. Padne obično glasna prepirka, nakon koje gase svjetla, i svi se razilaze sa smiješkom.
Polufinale su izborila braća Marin i Šime Smokrović, Tome i Dragan Smokrović, Peko i Ivan Knežević te Predrag i Neno Kojić. Dalje se što zbog kiše što zbog mraka više nije moglo igrati. Završnica je odgođena za nadolazeću nedjelju.
A oko bogatog stola, na kojem je glavno i jedino jelo uz mladu kapulicu bila pečena janjetina koju su vrhunski i iskusno ispekli Nediljko Rogić Čepak i Nenad Rogić. Naravno, uz harmonikaškog virtuoza Marina Marasovića, u već davno napuštanoj kući u Vidaića “varoši”, družilo se do sitnih noćnih sati, a druženje je najveći trofej koji prisvajaju svi boćari Poljica Briga.