AUSSIE RULES Hrvatski klokani: Braća Čudina i Jure Prtenjača pioniri australskog nogometa

Kada se nabrajaju sportovi koji su posljednjih godina sve popularniji u Hrvatskoj, većina bi spomenula trčanje, škraping ili pak, zahvaljujući novoizgrađenoj infrastrukturi na Višnjiku, barem u zadarskom mikrokozmosu, tenis. Rijetkima bi na pamet pao australski nogomet. S pravom, znajući da je riječ o sportu kojim se kod nas bavi tek šačica entuzijasta koja, pak, raste iz godine u godinu s tendencijom da jednoga dana postane »moćna gomilica«. Srce australskog nogometa, sasvim očekivano, nalazi se u Zagrebu, no među fanaticima i zaljubljenicima u »Aussie rules« i Zadar ima svoje predstavnike. Ukupno trojicu. Uz braću Luku i Lovru Čudina iz Pakoštana, među zadarskim reprezentativcima bio je i Jure Prtenjača koji svoju ljubav prema australskom nogometu najbolje dokazuje time što na utakmice putuje 300 kilometara do glavnog grada. Sva trojica sa sportom su se upoznala u Zagrebu za vrijeme studentskih dana otkad je on postao neizostavan dio njihovih života.
– Kada sam 2009. godine došao na fakultet u Zagreb razmišljao sam o tome da počnem trenirati kontaktni sport. Kroz prvi semestar sam razmišljao da krenem na ragbi, no cimer mi je početkom iduće godine predložio australski nogomet. Naglasio je sličnosti s ragbijem i dodao da se radi o nešto dinamičnijem sportu s kojim je u doticaj došao preko dečka od sestrične. Na koncu se ispostavilo da su njegovi podrijetlom iz Pakoštana i da je on čuvao mene i brata kada smo bili mali, što je bila zanimljiva poveznica koje tada nisam bio ni svjestan. Sve je krenulo pivom s Josipom Kravarom koji me pozvao na trening i tako je krenula moja pustolovina – kazao je u uvodu mlađi brat Čudina, Luka.
Prvi dojmovi su bili, u najmanju ruku, zanimljivi. Moćna gomilica rabijatnih momaka u kratkim hlačicama valjala se u blatu neravnog terena pokraj Save i nabijala nešto nalik lopti za američki nogomet. Ali nije trebalo dugo da čuđenje preraste u interes, a interes u ljubav.
– Dolaskom na trening vidio sam grupice entuzijasta koji napucavaju jajastu loptu. Nisam znao što se događa i ništa mi nije bilo jasno, no s vremenom sam zavolio australski nogomet i počeo se njime baviti. Posebno mi se svidjela opuštena atmosfera među dečkima i emocije prema sportu koju su iz dana u dan pokazivali. Upao sam u tu priču, a kada se jednom krene teško se od toga odvojiti – otkriva Luka.

Bratski dvojac
Na početku nije bilo lako. Trebalo je dosta vremena da se pohvataju sva pravila i specifičnosti sporta.
– Dugo sam trenirao nogomet, onaj naš, pravi, no nikada prije nisam bio u doticaju s jajastom loptom. Sve što sam ranije znao, sve procjene odskakivanja lopte odmah sam morao zaboraviti i prilagoditi se novim okolnostima. Moram reći da mi je trebalo nekoliko mjeseci, no na koncu sam uspio. Uvijek se rado sjetim tih početaka, prvih treninga i prvih utakmica. Bilo je to baš dinamično razdoblje i odmah sam »kliknuo« – prisjeća se rođeni Zadranin kojeg je životni put odveo u Zagreb.
Luka je u australski nogomet uveo i starijeg brata Lovru koji je dolaskom na diplomski studij došao na nekoliko treninga i učas se zaljubio u sport.
– Luka me pozvao i odlučio sam pokušati. Svidjelo mi se, i ostalo je »povijest«. Nekoliko puta sam ga išao gledati na utakmice, ali kako je vrijeme odmicalo sport me sve više privlačio te sam i ja na koncu zaigrao. Nogomet sam igrao do 18. godine, ali uvijek me smetalo kako je »mekan«. Australski nogomet, pak, nije balet već čvrsti sport u kojem nema simuliranja, što me posebno kupilo – otkrio je Lovre Čudina.
Sličan je put prošao i Jure Prtenjača koji se s australskim nogometom upoznao preko prijatelja. Prva dva poziva je odbio, no treći nije mogao. Došao je na trening, zaljubio se, i ostao u sportu. O kakvom se entuzijastu radi, dovoljno je kazati da, premda u Zagrebu ne živi već neko vrijeme, Jure putuje na skoro svaku utakmicu.
– Treniram sam, snalazim se kako mogu, ali čim dođe utakmica sjedam u auto i idem gore. Mislim da je to jasan pokazatelj koliko mi se australski nogomet podvukao pod kožu – kazao je Prtenjača.

Spoj rukometa i košarke
Neupućeni pratitelji na spomen australskog nogometa prvo pomisle na ragbi ili američki nogomet. No, to je tek površan dojam. »Aussie rules« je puno dinamičniji sport u kojem su kretnje dopuštene u sva četiri smjera.
– Usporedio bih ga s kombinacijom košarke i rukometa, ali s puno većom razinom kontakta. Američki nogomet i ragbi su statičniji sportovi u kojima prevladavaju akcije kojima se osvajaju pozicije na terenu da bi se došlo do gola. U australskom nogometu je igra puno dinamičnija. Lopta može ići u svim smjerovima, a cilj je nogom pogoditi loptu i poslati je kroz dvije od četiri vertikalne šipke koje označavaju golove – kazuje Luka Čudina i detaljno pojašnjava pravila igre.
– Originalni australski nogomet se igra 18 na 18 na velikom ovalnom terenu dužine od 150 do 180 metara i širene do 130 metara. Utakmica je podijeljena na četiri četvrtine od po 20 minuta. Golove predstavljaju četiri već spomenute šipke, a prolazak lopte kroz dvije središnje vrijedi šest bodova, dok se za prolazak lopte između središnjih i vanjske šipke, kao i za pogodak u stativu, dobiva jedan bod. Za razliku od ragbija ne postoji poprečna greda i lopta može ići neograničeno u visinu. Osnovna ideja je što je moguće brže riješiti se lopte jer se osobu koja ju ima u posjedu smije srušiti i time prekinuti akciju. Dodavanje je moguće izvesti rukama i nogama, u sva četiri smjera, pri čemu se rukom lopta može samo izbiti, ali ne i dodati. U slučaju dodavanja nogom na udaljenost veću od 15 metara svira se slobodan udarac, pri čemu je bitno da lopta pritom ne padne na pod. U slučaju bilo kakvog drugačijeg ishoda, ona se dodjeljuje suparničkoj momčadi koja kreće s pozicije pokušaja dodavanja. Igra počinje podbacivanjem na sredini terena kao na košarci, a tako se kreće i nakon svakog postignutog gola. S obzirom na to da se tijekom svakog prekida zaustavlja vrijeme, sport iziskuje veliku fizičku spremu. Igrači tijekom jedne utakmice pretrče između 15 i 18 kilometara, a usporedimo li to s običnim nogometom gdje se na vrhunskoj razini tijekom 90 minuta pretrči 12-13 kilometara, jasno je o kakvim se naporima radi. Pritom je i snaga dosta bitna, prije svega kod obaranja, ali nije cilj imati 120 kilograma od čega 50 kilograma sala. Teretana i mišićna masa su preduvjeti, no oni sami ne znače puno ako uz to ne možeš kondicijski odgovoriti izazovima – kazuje 30-godišnji Pakoštanac.

Trofeji s reprezentacijom
Luki nije dugo trebalo da od početnih koraka u kojima je učio tehniku i sva pravila igre dogura do reprezentacije.
– Krenuo sam početkom 2010. i već krajem iste godine sam nastupio za reprezentaciju na Eurokupu u Milanu gdje smo osvojili prvo mjesto. Bila je to prva zlatna medalja Hrvatske. Neki suparnici su u svojim redovima imali i australske igrače, dok smo mi bili praktički obični momci koji su živjeli i studirali u Zagrebu i bavili se time iz ljubavi i gušta. Sjećam se da je Josip Kravar koji me i uveo u sport, inače poznat po tome da ne dodaje loptu ni kada mu se »puškom prijeti«, tada dodao u zadnjim sekundama te je Adam Lončar sa zvukom sirene zabio pogodak za pobjedu. Taj trenutak ću pamtiti čitav život – prisjeća se magistar hidrotehnike i dodaje – Iste te godine igrali smo i Europsko prvenstvo u Kopenhagenu i Malmöu što nam je bio prvi doticaj s pravim terenom. Doduše, umjesto 18 svaka momčad je imala po 16 igrača, ali bilo je to vrlo vrijedno iskustvo i potpuno različit način igre. Nevjerojatno je o koliko se drugačijem osjećaju radi, iako se riječ o istom sportu. Sljedeće godine smo osvojili srebrnu medalju u Belfastu, dok smo trofeje kompletirali trećim mjestom u Bordeauxu 2013. godine. Hrvatska je ugostila Eurokup dvije godine kasnije u Umagu gdje smo pobjedom nad Irskom osvojili broncu, a turnir mi je ostao u nezaboravnom sjećanju jer mi je tad i brat Lovre bio dijelom reprezentacije. U zadnjim trenucima utakmice je uhvatio »mark« i imao slobodan udarac za pobjedu. Vrijeme je već bilo isteklo i to je bila zadnja šansa da nešto napravimo, no srećom postigao je gol za preokret i nezaboravno slavlje.

Inicijacijski rituali
Anegdota s prvenstva ima stotine i teško ih je sve pobrojati, pa valja istaknuti samo one najposebnije.
– Sjećam se situacije s prvenstva u Malmöu kada smo se dogovorili da ćemo pokušati neortodoksnom taktikom doći do suparničkog gola. Jedan igrač je uzeo loptu, dok su ostali formirali krug oko njega i tako smo pokušali doći do zgoditka. U teoriji je to dobro zvučalo, no u praksi je bilo smiješno. Ljudi su nam se rugali sa strane. Naravno da nismo uspjeli zabiti gol na takav način – rekao je Luka Čudina.
Zanimljive anegdote se prisjetio i Prtenjača koji je imao pravo »vatreno krštenje« u reprezentativnom dresu.
– Bilo je to u Londonu 2014. godine. Pošto sam bio novak morao sam u donjem rublju do dućana kupiti potrepštine za momčad. Ne moram ni kazati kakav je to bio blam. Imali smo inicijacijsku tradiciju koja je u međuvremenu malo i izumrla. Svi debitanti su se trebali skinuti goli i protrčati između momaka koji bi ih tukli dresom, a u Brazilu, opjevanom klubu na Savskom nasipu, smo radili zgibove prilikom izlazaka – kroz smijeh se prisjeća Prtenjača koji posebno pamti srebrnu medalju s reprezentacijom.
– To drugo mjesto u Londonu nikada neću zaboraviti, dok iz klupske karijere pamtim debi sa Zagreb Hawksima u Ligi prvaka. Ukupno sam osvojio dva naslova državnog prvaka i nekoliko kupova, a istaknuo bih i brončanu medalju iz Lisabona sa ženskom reprezentacijom kojoj sam bio pomoćni trener – kazao je mladi Zadranin.

Petstotinjak igrača
Australski nogomet je u Hrvatskoj krenuo davne 2005. na inicijativu Roberta Gojevića i Kolje Koračaka koji se sa sportom upoznao u SAD-u. Prvi osnovani klub bili su Zagreb Giantsi koji su se kasnije preimenovali u Zagreb Hawkse.
– Sve je počelo s desetak ljudi da bi se broj proširio na petstotinjak osoba koji se danas bave australskim nogometom u Lijepoj našoj. Svojedobno smo imali sedam klubova, uz Hawkse su tu bili Zagreb Cvjetno Dockersi, Zapruđe Giantsi, Velika Gorica Bombersi i Sesvete Double Blues, kao i dva dislocirana kluba u Pločama i Slavonskom Brodu. Nažalost, kako se veliki broj igrača ulaskom u Europsku uniju odselio iz Hrvatske, ti klubovi su se ugasili te trenutno imamo tri muška i dva ženska kluba – otkriva Luka Čudina.
Veliku ulogu u pokretanju ženskog kluba odigrao je i Prtenjača koji je na koncu bio i jedan od trenera.
– Prvi ženski klub je bio osnovan u Velikoj Gorici nakon čega smo došli na ideju osnovati drugi klub u Zagrebu kako bi djevojke imale sparing partnera u Hrvatskoj, što smo i napravili u suradnji sa Zagreb Hawksima i Zapruđe Giantsima. Vodili smo ga Bruno Benčić i ja, pokušavši dodatno popularizirati sport – dodao je Prtenjača.
Pošto su svi klubovi trenutno iz Zagreba i okolice, treninzi i utakmice se održavaju na terenu ragbijaša Mladosti kod KiF-a, iza studentskog doma na Savi, no u planu je gradnja novog igrališta, pravih dimenzija, koje bi omogućilo igranje 18 na 18.
– Trenutno gradimo oval na našem starom domu koji se zove Grunt. S obzirom na to da australski nogomet igra šarolik profil obrazovanih ljudi među kojima se nalaze i brojni geodeti, građevinari, FER-ovci itd., svatko od nas daje doprinos kako bismo sagradili novo igralište i prvi pravi teren u ovom dijelu Europe, što će nam omogućiti da normalno treniramo i igramo te u budućnosti ostvarimo nove uspjehe – kazao je Luka Čudina.
Problem su, kao i svima, financije. Australski nogomet zbog administrativnih razloga nije priznat u Europi i ne mogu se osloniti na Hrvatski olimpijski odbor i slične institucije, već do sredstava dolaze alternativnim putevima, aukcijama ili sponzorskim domjencima.
– Izgradnja terena je dosta velik zalogaj i ne možemo iskeširati nekoliko stotina tisuća kuna da bi on bio izrađen u kratkom roku, već skupljamo novac kako bismo u bližoj budućnosti došli do igrališta s omanjim tribinama i svlačionicama za igrače. Većina naših sponzora je vezana ili za tvrtke u kojima radimo ili za australske Hrvate, no polako napredujemo i idemo prema željenom cilju – za kraj je kazao Luka Čudina.
 

Slab interes u Zadru
Nakon povratka iz Zagreba, Jure Prtenjača je australski nogomet pokušao progurati i u Donatovom gradu, no većeg interesa nažalost nije bilo. Ipak, nikada nije kasno.
– Mi smo mali i nepoznat sport i rijetko kada netko dođe do nas i kaže da želi trenirati. Većina ljudi nam se priključi preko preporuke prijatelja, premda postoje akcije i predavanja koja radimo na fakultetima i u školama kako bismo skupili nove članove. Jedna od takvih akcija bila je pokrenuta i u Zadru gdje sam išao po srednjim školama kako bih popularizirao sport. U dogovoru s Višnjikom sam dobio termine za treniranje, a zanimljivo, većinom su se javile djevojke. Nažalost nije bilo dovoljno interesa da bi čitava priča zaživjela u potpunosti, no nije isključeno da ću pokušati ponovno – kazao je Prtenjača.
 

Reprezentacija u Australiji
Dobri rezultati donijeli su poziv našim sportašima na snažno internacionalno prvenstvo u Melbourneu gdje je Hrvatska debitirala zlatnom medaljom.
– Te 2017. godine na jednom mjestu okupile su se sve »footie« sile. S obzirom na to da nam je to bio prvi nastup stavljeni smo u B diviziju, no odmah smo pokazali kvalitetu i osvojili natjecanje u svojoj kategoriji – kazao je Luka Čudina.
 

Nastup za selekciju Europe
Dobre igre za matični klub i hrvatsku reprezentaciju Luki su ubrzo donijeli i poziv u najbolju europsku vrstu koja je u Londonu odmjerila snage s australskom mladosti.
– Još 2011. sam nastupio za mladu reprezentaciju Europe protiv »footie« akademije iz Australije. Igrali smo protiv mladića do 18 godina iz kojih se regrutiraju najbolji u profesionalni razred australskog nogometa i bilo je to zaista nezaboravnih mjesec dana u Londonu. Tamo sam se prvi puta susreo s brojnim stvarima, od tehnike i metodologije treninga, preko nutricionizma, pa do fizičke pripreme. Doslovno sve je propisano. Primjera radi, nakon treninga smo imali istezanja u bazenu. Na terenu su nam održali malu lekciju australskog nogometa, što je bilo i za očekivati. Na koncu je rezultat bio negdje 174:12 – kroz smijeh se prisjeća Luka Čudina.
 

Dva brata u reprezentaciji
Luka i Lovre Čudina nekoliko su godina zajedno nastupali za hrvatsku reprezentaciju. Uz već spomenuto treće mjesto na Eurokupu, bilo je tu još nekoliko klupskih i reprezentativnih trofeja. No, kako se braća slažu na terenu?
– Bio je jako zanimljivo. Luka je slovio za ponajboljeg nogometaša sredine terena i fizički je dosta moćan, dok sam ja vižljastiji tip igrača. Bilo mi je puno lakše igrati s njim kada sam znao da će netko odraditi »hrvanje« i fizički dio posla. Možemo reći da sam ja bio Roberto Baggio, a on Gattuso – kazao je Lovre Čudina.