Ima li Zapad pravo ignorirati Zumu?

Premda se zahvaljujući hrvatskoj dijaspori u JAR, te posjetima hrvatskih pomoraca južnoafričkim lukama, kod nas se tu i tamo ispod glasa i pronosila istina u pravom stanju u tom dalekom nam kraju, službena promidžba, posebice u bivšoj državi ostavila je traga i na današnjim shvaćanjima, odnosno neshvaćanju kako sad kad bi trebalo biti bolje, stvari izgledaju puno gore. To je česta posljedica nepoznavanja prošlosti koja onda ima uzrok nesnalaženju u sadašnjosti
Afrika je svojom površinom i brojem stanovnika drugi po veličini kontinent na Zemlji. Tijekom prošloga stoljeća, broj stanovnika na tome kontinentu povećao se za sedam puta. Suvremena paleontološka i antropološka istraživanja upravo u Afriku smještaju domovinu prvog čovjeka koji se iz tih prostora trebao proširiti po cijeloj planeti. Taj kontinent gledajući njegova prirodna bogatstva nije siromašan; Afrika između ostalog proizvodi 10% svjetske proizvodnje nafte, a taj se udio stalno povećava pronalaženjem novih nalazišta, četvrtina svjetske proizvodnje zlata iskopa se u Africi te 30% bakra i magnezija i 20% dijamanata, a bogata su nalazišta urana, volframa i prirodnih fosfata. Pa ipak, Afrika je kontinent najviše od svih obilježen siromaštvom i političkom nestabilnošću.
Somalijske unutarnje nestabilnosti i potpuna anarhija postali su tako ne samo unutarnji nego i pravi svjetski problem kad je u toj zemlji obnovljeno piratstvo koje se ne stidi ni Drakeovih ili Dampierovih poduhvata. Sukobi u Sudanu ne pokazuju znakove smirivanja, a građanski rat je (po koji to već put?) ponovno obnovljen i u Čadu gdje se vode ozbiljne vojne operacije. Mirovne misije UN-a uspjevaju održati kakva takva primirja u Kongu i susjednim područjima Ruande i Burundija, mir u Angoli još nije potpuno siguran, a ni unutarnje stanje u nekadašnjoj Rodeziji, današnjem Zimbabveu nije previeš ohrabrujuće. Prije par dana inauguriran je i novi južnoafrički predsjednik, Jacob Zuma kojemu se, kao što su prenijele sve svjetske agencije, na svečanosti nije pojavio niti jedan zapadni državnik ili izaslanik. Čini se da Zapad ponovno mijenja svoje stajalište prema toj najrazvijenijoj afričkoj državi i donedavna jednoj od bogatijih država svijeta. Bliska povijest Južne Afrike svakao je zanimljiva i vrijedna proučavanja jer se na tom primjeru zrcali ne samo niz drugdje raspršenih afričkih problema, nego i primjeećuju mnoge nejasnoće koje nisu specifičnost iskjlučivo toga kontinenta, nego ih se nalazi i drugdje u svijetu.
Simbol rasnog ugnjetavanja
Jug Afrike je dobar primjer područja o kojem mnogi misle da sve znaju, a zapravo znaju malo ili ništa jer su činjenice odavno poklekle pred orkestriranom navalom političke promidžbe. Na tom dijelu svijeta susrele su se u prošlosti mnoge kulture, nacije, rase i vjere i to u svakako klimatski najugodnijem djelu “crnog kontinenta”, k tome izuzetno bogatom najrazličitijim prirodnim bogatstvima, kao i mogućnostima za nesmetan uzgoj hrane, smještenom uz to na obalama dvaju velikih oceana.
Južna Afrika je međutim u prošlosti postala i pojam za rasno ugnjetavanje, šikaniranje i neslobodu koja se obično označavala jedninstvenim izrazom Apartheid, premda ta riječ u prijevodu zapravo znači “odvojenost”, a još ju je bolje opisno prevesti kao “odvojeni razvoj”, što je doživjelo svoju kulminaciju u politici multinacioanlnog razvitka koju je južnoafrička Vlada provodila u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je na kraju doživjela neuspjeh zbog nespremnosti ostatka svijeta, prije svega razvijenih zapadnih zemalja, da prihvate tu politiku kao južnoafričku specifičnost. Ta nespremnost se pravdala brigom za “potlačene” crnce, a u konačnici je dovela do snažnog gospdoarskog zaostajanja ne samo Južnoafriče repubilke nego i čitavog juga Afrike pa se neki kritičari ptitaju nije li joj to bio pravi cilj.
Premda se zahvaljujući hrvatskoj dijaspori u JAR-u, te posjetima hrvatskih pomoraca južnoafričkim lukama, kod nas tu i tamo ispod glasa i pronosila istina u pravom stanju u tom dalekom kraju, službena promidžba, posebice u bivšoj državi, ostavila je traga i na današnjim shvaćanjima, odnosno neshvaćanju kako sad kad bi trebalo biti bolje, stvari izgledaju puno gore. To je česta posljedica nepoznavanja prošlosti koja onda ima uzrok nesnalaženju u sadašnjosti.
Bijelci dolaze prvi
Premalo je poznato da su u velikim djleovima Ju?neoafričke republike bijelci zapravo – sarosjedioci. Početkom 1652. godine počelo je naseljvanje Nizozemaca u okolici današnjeg Capetowna ili Kaapstada, dok su se pretci većine današnjih ju?noafričkih crnaca nalazili još mnog sjevernije i izvan današnjih granica zemlje. Tek sredinom XIX stoljeća čuveni Shaka Zulu poveo je svoj narod u invaziju Natala, a nedugo nakon toga otkrivena su i bogata rudna nalazišta na Wittwatersrandu, u Transvaalu, što je ubrzalo dolazak radnika i crnih i bijelih u to područje koje je i danas najgušće naseljeni dio Ju?noafričke republike.
No situacija se na jugu Afrike zakopmlicirala još prije, kad su krajem osmanestog stoljeća taj dio svijeta Nizozemcima preoteli Britanci. Potomci holandskih boera, odnosno “seljaka” teško su se uklapali u britanski kolonijalni sustav i krenuli su u unutrađnjost kontinenta gdje su počeli osnivati svoje države. Natal su Englezi pripojili nakon Prvog burskog rata, na što su su Buri koji su sami sebe nazvali Afrikancima i smatrali se afričkim narodom koji nema nikakve pričuvne domovine, krenuli na “Ossewa brandwag”, odnosno put volovskim kolima još dublje u untrašnjost i osnovali države Oranje i Transvaal.
No ono što bi u drugim geopolitičkim uvjetima bio blagoslov, ovim je republikama postalo prokletstvo. Otkriće bogatih nalazišta zlata i dijamanata bilo je dovoljan razlog Britanskom imperiju da usredotoči sve svoje snage na uništenje afrikanerskih drž?ava koje su skoro sa svih strana bile orkužene britanskim posjedima. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izazivanja unutarnjih nemira gdje su Englezi već prvi put instrumentalizirali strane, pa i crnačke radnike, uslijedio je otvoreni napad poznat i kao Drugi burski rat (1899. – 1901.) u kojem je britanska vojska prvi put primjenila neke stvari po kojima će se pamtiti XX stoljeće: koncentracione logore i taktiku “spaljene zemlje”. Afrikanerske civile, uglavnom djecu, žene i starce zatvaralo se u žicu, a farme na kojima su uglavnom ž?ivjel, spljaivalo do temelj. Ttek takvom taktikom uspjelo je Britancima slomiti burski otpor. Iz tog rata ostalo je nematerjalnoj baštini čovječanstva jedno i danas rašireno praznovjerje, ono o nesreći koja će se dogoditi pušaču koji treći pripali cigaretu na plamenu iste šibice. Naime, burski su snajperisti bili toliko izvježbani da bi onoliko svjetla koliko je potrebno da se pripali tri cigarete bilo dovoljno da pogode žrtvu.
Unija postaje republika
Nakon burskog rata stvorena je Južnoafrička unija koja je, posebice zvog golemih žrtava i usluga koje je učinila Britaniji u Prvom i Drugom svjetskom ratu, nakon ovog potonjeg sve više išla prema potpunoj samostalnosti i nakon referenduma 1961. proglašena republikom. Tek sad, kad se Južnom Afrikom počelo upravljati iznutra pojavio se problem rasne podvojenosti i potrojenosti zemlje. Bijeli Afrikanci, radosni zbog oslobođenaj od Britanije ispočetka nisu previše marili za crnce i njihove zahtjeve što se osvetilo velikim nemirima u Sowetu 1976. godine.
 
Iako se i o tim nemirima uglavnom izvan JAR-a nije čula prava istina, još je gore krivotvorenje i prešućivanje nastalo poslije. Južnoafrička je Vlada nakon Soweta shvatila da ne može više ignorirati postojanje ogromne crnačke populacije koja se stalno povećavala ogromnom kvotom useljavanja iz susjednih država. Otpočelo je razdoblje politike multinacionalnog razvitka kojom je JAR trebala izići iz rasnih nemira. U tom pogledu je vlast najprije omogućila svim authtonim crnačkim narodima punu lokalnu autonomiju koja je za cilj imala potpunu nezavisnost koju su Transkei, Bophutatswana, Venda i Ciskei i ostvarile, premda im je međunarodno priznanje bilo osporeno. Bophutatswana se makar uspjela izboriti za svečanosti miss svijeta što se krivotvorilo tako što se govorilo da se izbor održava u susjednoj državi sličnog imena, Botswani.
U multinacionalni razvitak nisu bili uključeni samo crnci nego i mulati kojih u JAR-u ima 2,5 milijuna, te oko milijun Indijaca koji su doseljeni tijekom britanske vladavine. Mješanci su posebno zanimljivi jer se oni djele na dvije podskupine od kojih su kapski mješanci potomci Malajaca i islamske vjerosipovjesti, a “Grique” su mješavina bijelaca i Hotentota. Te tri velike skupine oformile su trodomni parlament JAR, dok su crnci trebali zadovoljiti svoje potrebe osnivanjem samostalnih teritorija koji suprotno tadašnjoj promidžbi nisu bili nikakvi “bantustani” nego gospodarski perspektivna područja u koja je južnoafrička Vlada ulagala golema sredstva.
Problem izvoza demokracije
Problem su, međutim, stvarali gradski crnci, većinom potomoci kasnijih useljenika. I premda su gradovi kao Soweto imali potpunu vlastitu, crnačku upravu, tenzije koje su bile uzrokovane i vanjskim pritiskom, gospodarskim sankcijama i međunarodnom izolacijom, nisu jednsotavno dale šansu da se vidi do čega bi politika multiancionalnog razvitka dovela. Činjenica da se južna Afrika od početka osamdesetih nije više sukobljavala s svojim susjednim državama, nego naprotiv sklopila s njima niz međunarodnih ugovora u pomoći i savezništvu nisu dovele ni do kakve promjene stava prema toj zemlji. Naprotiv, možda su joj i škodile.
Jer, na jugu Afrike je zahvaljujući privrednom napretku i rudnim bogatstvima ali i širokoj uporabi najnovijih vlastitih znanstvenih dostignuća, stvarano jedno područje koje je moglo biti daleko od bilo kakvih kriznih stanja. Dovoljno je smao spomenuti projekt SASOL kojim su Južnoafrikanci odgovorili na naftni embargo gdje su naftu proizvodili od svoga ugljena. Drugim rječima, ono na što je prvi upozorio Engdahl uzevši za primjere Iran i Meksiko, događalo se na neki način i na jugu Afrike. Mogućnost nastanka energetski neovisne i gospodarski razvijene subregije i ovdje je bilo u suprotnosti s angloameričkom vizijom svijeta. Princip “jedan čovjek – jedan glas” koji u nekim dijelovima svijeta lijepo zvuči i dobro funkcionira, možda i nije bio najbolje rješenje za kopliciranu situaciju juga Afrike koji danas kao nikad u zadnja tri stoljeća grca u svim mogućim problemima, od gospodarskih do zdravstvenih, iako su upravo tu u nedavnoj prošlosti napravljena najveća dostigunća na polju medicine.
Kao što su komunisti malo prekasno shvatili da revolucija nije dobra izvozna roba, možda se to jednom dogodi i izvoznicima zapadne demokracije. No takve spoznaje obično dođu prekasno.