Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

SUBAŠIĆ: Molim Boga da se ponovi kako bih ja s druge strane mogao osjetiti tu euforiju; VRSALJKO: Volio bih barem još jednom u životu osjetiti takvu emociju; LIVAKOVIĆ: Želja i naboj da nadmašimo brončane vatrene iz Francuske bili su ogromni

15.07.2019. 10:34
SUBAŠIĆ: Molim Boga da se ponovi kako bih ja s druge strane mogao osjetiti tu euforiju; VRSALJKO: Volio bih barem još jednom u životu osjetiti takvu emociju; LIVAKOVIĆ: Želja i naboj da nadmašimo brončane vatrene iz Francuske bili su ogromni


Četiri pitanja za četiri srebrna zadarska vatrena reprezentativca koji su prije točno godinu dana ispisali povijest na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Za naša četiri srebrna zadarska mušketira. Tako je bilo zamišljeno, ali na kraju smo se ipak morali zadovoljiti s odgovorima trojice od njih jer nažalost naš kapetan i najbolji igrač na svijetu Luka Modrić nije zbog obaveza uspio pronaći vremena da nam u roku odgovori na pitanja. Ništa zato, Luka će sigurno to rado učiniti drugi put. Srebrnom trojcu iz Rusije, postavili smo četiri pitanja koja su izričito vezana uz Svjetsko prvenstvo, njihova sjećanja i dojmove te doček u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na njihov Zadar. Nisu nas zanimali ni transferi, ni klubovi u kojima trenutačno igraju. To smo ostavili za drugu prigodu. Sada nas je samo zanimalo kako se iz njihova kuta s vremenskim odmakom od godinu dana izgleda veličanstveni uspjeh koji su postigli u Rusiji, kojim su srca svih Hrvata učinili veselima i sretnima. I ispunili nas ponosom koji nije nimalo izblijedio niti nakon godinu dana. A ne vjerujemo da će izblijediti dokle god smo živi. Uz zahvalu Subi, Šimi i Livom nećemo duljiti. Puni entuzijazma, ponosa i s osmijehom koji smo mogli osjetiti, iako ne i vidjeti i preko telefona, kazali su nam sljedeće:
Ponos
1. Godinu dana je prošlo od osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, najvećeg uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. Kakav je osjećaj sada nakon godinu dana, bude li ovi dani osjećaje ponosa zbog ovog velikog uspjeha? Ili možda čak i malu žal što vam je malo nedostajalo da se okitite naslovom svjetskog prvaka?
SUBAŠIĆ: Što više vremena prolazi to sam ponosniji na uspjeh koji smo ostvarili u Rusiji. Napravili smo prave stvari i mogu sada s vremenskim odmakom reći da smo učinili nemoguć pothvat. Ući s Hrvatskom u finale Svjetskog prvenstva i osvojiti srebrnu medalju je pothvat koji nikada neću zaboraviti. I da hoću ne mogu jer mi svakodnevno putem društvenih mreža stižu videa koji me podsjećaju na to veličanstveno Svjetsko prvenstvo. Sve to vrati me unazad i prisjetim se osmine finala protiv Danaca. Ne zbog jedanaesteraca, već zbog činjenice da smo u toj utakmici opasno visjeli. To psihološko breme bilo je veliki uteg jer su nas svi do tada etiketirali kao gubitničku momčad koja posustaje kada krenu eliminacijske utakmice. Međutim, od tog dvoboja s Dancima za nas je sve krenulo da bolje nismo mogli niti poželjeti. Prolazili smo na jedanaesterce, pa u polufinalu pobijedili Engleze. Pitate me postoji li možda mala žal što nismo uspjeli osvojiti zlato. Ne postoji, upravo zbog činjenice da smo mogli ispasti u osmini finala. Često se sjetim što nam je izbornik Dalić znao govoriti prije i tijekom cijelog Svjetskog prvenstva. Govorio nam je da vrijedimo puno, ali da moramo svoja ega i sve ostalo staviti u službu momčadi ako mislimo ispisati povijest. To smo i učinili, bili smo kao braća, dali sve od sebe i stvorili fantastičnu atmosferu. A onda jednostavno nemamo pravo žaliti za ničime.
VRSALJKO: U ovome trenutku, godinu dana nakon osvajanja srebrne medalje u Rusiji osjećam ogroman ponos što sam bio dio tog velikog pothvata. Jer ono što smo tamo učinili jednostavno je velika stvar. Sada s vremenskim odmakom sve to ima mi još veću težinu, još veći značaj. Ovih dana sva sjećanja se vraćaju i svaki put se ponovno naježim kada se sjetim tog osjećaja iz Rusije, emocije jednostavno krenu. Volio bih barem još jednom u životu osjetiti takvu emociju. To je događaj koji će mi zauvijek ostati u mislima i srcu.
LIVAKOVIĆ: Uspomene naravno ne blijede, svakom dane sve su jače kako se približava taj trenutak kada smo prije točno godinu dana u Rusiji primili srebrne medalje. Prvi osjećaj kojeg se sjetim je ponos, ogroman ponos koji osjeti sigurno svaki reprezentativac koji je sudjelovao u ovom veličanstvenom uspjehu. A siguran sam da će kroz nekoliko godina taj osjećaj biti još i jači kada doslovno shvatimo što smo napravili i u čemu smo sudjelovali. Vidimo to i po tome kada danas igramo za reprezentaciju, kada se svi posebno pale na nas jer igraju protiv viceprvaka svijeta. Napravili smo ogroman uspjeh i nemamo pravo žaliti za time što u finalu nismo uspjeli pobijediti Francusku. Odmah nakon finala smo bili tužni, ali vrlo brzo taj osjećaj je prerastao u sreću koja me drži i dan danas kada se svega prisjetim.
Emocija
2. Možete li izdvojiti detalj ili više njih iz Rusije koji vam je ostao i ostat će u vječnom sjećanju, neki trenutak koji nikada nećete zaboraviti.
SUBAŠIĆ: Teško mi je izdvojiti jedan trenutak jer je cijelo Svjetsko prvenstvo za nas bilo kao iz bajke. Ali ako već moram onda ću izdvojiti trenutak kada smo u polufinalu pobijedili Englesku. Bili smo u zaostatku od 5. minute utakmice, a onda smo najprije pogotkom Perišića i Mandžukića u produžecima stigli do uspjeha koji nikada nećemo zaboraviti. Pobijediti bahate Engleze bio je poseban osjećaj, trenutak prepun emocija i zato bih ga izdvojio kao posebnog. Međutim, sličnih osjećaja je bilo puno i kada bih počeo pričati ne bih se zaustavio sljedećih par sati.
VRSALJKO: Puno puta su mi postavljali to pitanje i jednostavno nisam znao odgovor na njega. Ni dan danas ga ne znam. U Rusiji smo doživjeli toliko toga lijepoga da stvarno ne znam što bih izdvojio kao posebno, kada je posebno bilo sve. Ali, ako već moram onda ću izdvojiti utakmicu s Englezima u polufinalu Svjetskog prvenstva, tu veličanstvenu pobjedu kojom smo se plasirali u finale. Tu se dogodilo ogromno pražnjenje pozitivnih emocija, nešto što se riječima teđko može opisati.
LIVAKOVIĆ: Nekako mi je u posebnom sjećaju ostala ta utakmica protiv Engleske. Ta želja i naboj da nadmašimo brončane vatrene iz Francuske bio je ogroman. A tek onaj osjećaj kada smo shvatili da smo u finalu i da smo time ušli u povijest. To jednostavno ništa ne može nadmašiti. Bilo je tu još puno detalja i događaja kojih se prisjećam iz dana u dan. Naravno, nikako ne smijem zaboraviti one Subašićeve obrane jedanaesteraca, proživljavao sam ih kao da ja branim. U svakom slučaju nezaboravno.
Euforija
3. Uslijedili su veličanstveni dočeci, najprije u Zagrebu, a onda i u vašem rodnom Zadru. Jeste li tada očekivali tako nešto, kako vas se tada dojmilo i kako na sve to gledate s vremenskim odmakom od godinu dana.
SUBAŠIĆ: Dočeke u Zagrebu i Zadru gledam na poseban način, oni će za mene uvijek biti detalj koji će imati posebno mjesto u mojoj memoriji. Sjećam se da sam prije polaska iz Rusije pričao s rođakom koji mi je tada rekao da ne mogu niti zamisliti što nas čeka kada sletimo u Hrvatsku. Znali smo za dočeke, ali da je to takva euforija, da je praktički cijela Hrvatska na nogama to nismo mogli očekivati. Čak i kada smo po slijetanju u Zagreb krenuli prema Trgu nismo mogli slutiti što nas čeka. O onda smo jednostavno upali u takvu gužvu i emocije su nam do Jelačićevog placa sto puta natjerale suze na oči. A tek doček u Zadru, takva euforija koja je zahvatila moj Zadar to nikada neću moći zaboraviti. Na tom brodu puno puta sam se penjao na jarbol jer sam želio sve vidjeti i nisam mogao vjerovati što se događa na Poluotoku, mojoj Kalelargi i kod Donata. Još jednom hvala Hrvatskoj, hvala mom Zadru na onako veličanstvenom dočeku.
VRSALJKO: Još jedno pitanje na koje je teško naći pravi odgovor, prave riječi kojim bi se opisale emocije kada nas je najprije Zagreb, a onda moj Zadar dočekao kao viceprvake svijeta. Iako sam i u Zagrebu proveo veliki dio svoje mladosti, djetinjstvo sam proveo u Zadru i zato mi taj doček u mome gradu ima posebnu draž i težinu. Taj Poluotok po kojem sam kao mulac skakao, dočekao nas je kao junake i slavio s nama. I u Zagrebu mi je bilo fantastično, puno emocija koje nikada neću zaboraviti. Ali Zadar, to je nešto posebno. Neopisivo.
LIVAKOVIĆ: Nije moguće zaboraviti te prekrasne dočeke u Zagrebu i Zadru jer vrlo često pogledam snimke s mobitela i na društvenim mrežama. Znali smo da nas u Zagrebu čeka mnoštvo ljudi, ali da će to biti onako veličanstveno to nismo mogli zamisliti niti u najluđim snovima. Onolika količina sreće, kako među okupljenim mnoštvom tako i među nama reprezentativcima jednostavno je nemoguća. Pa doček u Zadru koji nam je omogućio nezaboravno putovanje brodom oko gradske jezgre, pa nakon toga i ispred Donata. Sve je bilo posebno i daj Bože da to još jednom doživim u svom životu.
Ponovilo se
4. Kakva je budućnost hrvatskog nogometa, prije svega reprezentacije Hrvatske i možete li nešto slično ponoviti na Europskom prvenstvu, naravno pod uvjetom, a u što svi vjerujemo, da ćete se tamo plasirati.
SUBAŠIĆ: Mislim da je budućnost Hrvatske svijetla jer kada gledam naše mlade igrače u kojim klubovima diljem Europe igraju onda nema nikakvog straha. Ali i prije smo imali nadarene generacije koje nisu uspjele ostvariti uspjeh. Zato ću im poručiti ono što je nama kazao Dalić, svoja ega moraju staviti u službu reprezentacije i biti kao jedno. Kada dišeš kao jedan, kada imaš atmosferu u momčadi kakvu smo mi imali u Rusiji, onda se napravi i vrhunski rezultat. I reći ću vam još nešto, molim Boga da naši vatreni ili bilo koja hrvatska reprezentacija ponovi onakav rezultat kakav smo mi napravili, samo da ja s druge strane osjetim tu euforiju i navijam uz pivo za našu reprezentaciju. Da hrvatski narod ponovno učine sretnim i da se ponovi trenutak u kojem se svi u Hrvatskoj osjećaju sretni i ponosni. Ponovilo se, tko zna možda već na Europskom prvenstvu.
VRSALJKO: Bit ću kratak, zašto se nešto slično ne ni ponovilo. Zašto se ne nadati da u budućnosti možemo osvojiti naslov europskih ili svjetskih prvaka. Kada vjeruješ, onda se to može i ostvariti.
LIVAKOVIĆ: Smatram da je budućnost hrvatskog nogometa, tj. reprezentacije Hrvatske dobra. Kada vidimo mlade igrače poput Brekala ili Vlašića koji dobivaju sve važniju ulogu u reprezentaciji i čijim ulaskom u igru dobivamo dodatni impuls onda se stvarno nemamo čega bojati u budućnosti. Naravno u cijeloj toj priči i dalje je najvažniji naš Luka Modrić, najbolji igrač na svijetu. Mislim da spoj mladosti i iskustva koji preferira izbornik Dalić u našoj reprezentaciji može donijeti puno dobroga. Tko zna, možda već i na Europskom prvenstvu koje je pred nama.
 


Put Hrvatske na SP-u
Grupna faza
HRVATSKA – Nigerija 2:0
HRVATSKA – Argentina 3:0
HRVATSKA – Island 2:1
Osmina finala
HRVATSKA – Danska 4:3 (1:1)
Četvrtfinale
HRVATSKA – Rusija 6:5 (2:2)
Polufinale
HRVATSKA – Engleska 2:1
Finale
HRVATSKA – Francuska 2:4
 
 


Modrić igrao sve, Subašić radio prekovremeno
Luka Modrić odigrao je u Rusiji svih sedam utakmica na kojima je na terenu bio 783 minute. Prije isteka vremena izašao je samo protiv Islanda, kada je igrao do 64. minute, te s Englezima u polufinalu kada ga je u 119. minuti zamijenio Milan Badelj. Ukupno je za »vatrene« Modrić upisao 122 nastupa. Više utakmica od njega ima samo Darijo Srna (134). Šime Vrsaljko je odmarao protiv Islanda, a na SP-u je u igri proveo 607. minuta. Zamijenjen je četvrtfinalu protiv Rusije kada je teren napustio u 97. minuti (ušao je Vedran Ćorluka). Za Hrvatsku Vrsaljko je do sada odigrao 45 utakmica. Danijel Subašić mjesto na golu na SP-u prepustio je Lovri Kaliniću na utakmici protiv Islanda. U preostalih šest dvoboja branio je maksimalnih 630 minuta. Još kad bi mu se dodale minute za vrijeme izvođenja jedanaesteraca protiv Danske i Rusije… Nakon SP-a Subašić se oprostio od reprezentacije za koju je branio na ukupno 44 utakmice. Dominik Livaković na SP je stigao sa statusom trećeg vratara i nije ulazio u igru. Statistika mu za sada bilježi četiri utakmice na golu »vatrenih«.